Profesor Pavličić već se jako dugo nikome ne treba pravdati, pojašnjavati i raščlanjivati. Osim samome sebi, odnosno baš svakom svome čitatelju, kako je učinio i u svome novom romanu, “Krležin imenjak”. Na dvjestotinjak stranica pitkog, slojevitog štiva Pavao Pavličić donosi priču o vremenu koje su mnogi već zaboravili, ili ga nisu ni poznavali, o vremenu u kojem su skriveni poljupci, ali i i riječi tiskane u skrivanim tiskovinama bili moćniji od mnogih današnjih paranoja.

“Krležin imenjak” neobična je priča o istrazi jednog maturanta koja ga vodi od kultnog Krleže, preko otkrivanja mladenačke samostalnosti, sve do suočavanja sa zbiljom koja ga okružuje. Pavličić je za scenografiju odabrao, kao i toliko puta dosad, Vukovar svoje mladosti, grad Dunava i Vuke, prirode koja se uvlači u kancelarije i kuće umotane u miris narančine kore na peći. No unatoč usporenom ritmu, jer drugačiji nije ni mogao biti 1964. godine, pred nama se odmotava dinamična priča koja čitatelja drži u neizvjesnosti do zadnjih rečenica.

Zapisi maturanta o susretu s vrlo neobičnim gospodinom, Želimirom Hernautom, koji s najslavnijim piscem tadašnje države dijeli isti tajni nadimak, Fric, bave se razdobljem od godine dana, od trenutka kad se njih dvojica upoznaju u vukovarskoj bolnici. Tad počinje gotovo detektivska potraga za odgovorima na pitanja što veže, ali i što je rastavilo Frica i Krležu, je li pravi put predavanje književnosti ili inzistiranje na zbilji. I što je, uostalom zbilja? Želimir Hernaut prevoditelj je koji je u mladosti s Krležom bio veliki prijatelj, no nakon dramatičnog sukoba na književnoj ljevici netom pred početak II.svjetskog rata povlači se živjeti u Vukovar.

On se bavi i vrlo zanimljivim hobijem, pronalaženjem književnih “dvojnika” tekstova, pjesama, romana različitih pisaca koji su toliko slični da djeluju kao plagijati. Sam pripovjedač, maturant koji se sprema i sam postati pisac, sljedeću će godinu provesti tragajući za odgovorima o tome mističnom sugrađaninu, u otkrivanju ljubavi s kolegicom Janom, ali i propitivanju svojih vlastitih ograničenja.
Ako ne može sastaviti stranicu-dvije kojima bi opisao ljubav svojoj tajnoj djevojci, je li uopće na dobrome putu?

Kroz tu potragu Pavličić čitatelju otkriva i pozadinu realnih strahova koji su i danas začahureni u društvu, a koje je stvarala tadašnja politička struktura.

”Svako je pisanje literarno, a pogotovo pisanje o sebi. Kad tako pišeš, koliko god se trudio, tekst prestaje biti svjedočenje i dokaz istine, a postaje fikcija. Literatura.”, zaključuje na kraju potrage za Krležom Želimir Hernaut, dajući time utjehu i sebi i mladome maturantu. Svakako, ni nova literarna poslastica Pavla Pavličića neće vas ostaviti ravnodušnim.