Glasoviti i svestrani mađarski pisac Peter Nadas bio je glavna književna zvijezda zagrebačkog Interlibera na kojem je zemlja gost bila Mađarska. Ova se susjedna zemlja s kojom Hrvatsku vežu višestoljetne razgranate veze ambiciozno predstavila interliberskoj publici, čemu je presudan ton dao baš uglađeni Nadas, pisac čije je djelo hrvatskoj javnosti itekako dobro poznato zahvaljujući maru i znanju prevoditeljice Xenie Detoni, ali i zaprešićke Frakture. Fraktura je do sada objavila kvalitativno i kvantitativno kolosalne "Paralelne pripovijesti", "Knjigu sjećanja", "Divnu povijest fotografije" i "Strahotne priče". I na Interliber je Nadas došao s novim hrvatskim izdanjem, prijevodom zanimljive esejističke knjige "Pisanje kao profesija", koja je također plod umijeća Xenie Detoni. Za boravka u hotelu Dubrovnik našao je i vremena za ovaj intervju koji je prevoditeljski omogućila nagrađivana prevoditeljica Lea Kovacs. U Zagreb je Nadas doputovao iz Hamburga gdje je bio na premijeri predstave "Vlastita smrt" bazirane na njegovim tekstovima.

Express: U knjizi "Pisanje kao profesija" citirate prijatelja i kolegu, prerano preminulog Petera Esterhazyja koji vas je nazvao "posljednjim seljačkim mađarskim piscem". Što mislite o toj njegovoj procjeni?

To je ironična izjava, jer ja nemam nikakve veze sa selom, osim toga što gotovo pola stoljeća živim na selu i da sve što supruga i ja jedemo sami uzgojimo. Životinja nemamo, ali ih rijetko i jedemo. Mi se hranimo samo onim što je izraslo u našem vrtu, pa je i Esterhazy to jeo kada je bio kod nas u gostima. Zbog toga je i zaključio da nam nedostaje još samo konjska zaprega i svinja u svinjcu da bi se ja doista mogao nazvati pravim seljačkim mađarskim piscem.

Express: Kada smo već kod Esterhazyja, on je kao gost sajma u Puli otkrio da se ponekad služio pseudonimom Lilly Csokonai. Jeste li vi ikada koristili pseudonim?

Nisam imao potrebe za tim jer sam uvijek u nekom kostimu. Prerušen sam u svoje likove kojih je u mojim knjigama nebrojeno mnogo. Negdje sam muškarac, negdje žena, a negdje životinja. Jako volim biti životinja. Volim biti i biljka jer me biljke posebno zanimaju, tako da za lažnim imenima i prerušavanjima nisam imao potrebe.

Express: A koja biste životinja najviše voljeli biti?

Ako trebam biti životinja onda bih htio biti krava u Bavarskoj u Alpama. To su iznimno lijepe krave niskog stasa, sitne i poglavito tamnosmeđe, kratkodlake i u slobodnom uzgoju, znači žive u slobodi. Kada čovjek šeta u njihovoj blizini one mu priđu i čekaju da ih pozdravi. Mnogo sam šetao Alpama i tada bih došao do ograde, pa bi krave prišle k meni i izrazile mi prijateljstvo. Sve moje životinje prema meni su iznimno prijateljski raspoložene. Još jedna je mogućnost, a ta je da bih se nakon smrti volio ponovno roditi kao mačka, ali kod nas. Ne drugdje, jer bi to bilo opasno.

Express: U najnovijoj vašoj knjizi koja je prevedena na hrvatski kritički govorite i o banalnim pitanjima novinara. Zašto onda pristajete na intervjue? Je li to neki mazohizam ili samokažnjavanje?

Nije ni jedno ni drugo. To spada u moju profesiju. Naravno, neki intervjui mogu dovesti do zanimljivih razgovora, a čak ako se to ne desi, intervju se pretvori u neku pouku ili iskustvo. Jedino što se uvijek nekako zaobiđe ono što pisac zapravo radi.

Express: Kada govorite o svom pisanju ističete da želite pisati o onome što se nalazi iza pročelja i što ljudi skrivaju jedni od drugih. Da li vam je to i dalje najvažnija stvar u pisanju, važnija čak i od stila?

Da, zato što stil koji pisac izgradi ili se stil sam oblikuje prilikom pisanja upravo prikriva pisanje i prikriva samog pisca. Dovoljno je piscu da se ne želi prikriti i onda se iz toga očituje njegov karakter. Naravno, karakter pisca se očituje i kada se želi prikriti, ali sve to proizlazi iz zanimanja prema stvarima i vanjskome, a ne prema sebi. Stil nužno znači zanimanje prema samome sebi i ako stil postane cilj, onda nužno prekriva pisca.

Express: Intervjuirao sam vas 2013. godine i tada sam vas pitao jeste li subverzivni pisac, jer sam bio pod utjecajem "Paralelnih pripovijesti". Odgovorili ste da niste subverzivni, nego realistični pisac. Jeste li u međuvremenu postali subverzivniji, možda i zbog promijenjenih okolnosti u društvu?

Ne vjerujem da sam postao subverzivniji. Okolnosti pripadaju iskustvenom svijetu oko nas, a iskustveni svijet se ne može promijeniti subverzivnim djelovanjem odnosno pisanjem, sviđalo se to nama ili ne. Svijet oko nas sazdan je od brojnih namjera, bile one subverzivne, revolucionarne ili neke druge. Subverzivnost jest sredstvo koje kod mene postoji, ali njime neću puno postići. Kada skrenem pozornost na svoju okolinu, a ne na samoga sebe, onda čak i bez subverzivne namjere, dakle čistim opisivanjem, mogu bolje posredovati realnost. A to je ono što i čini posao pisca. Naša sredina se nužno mijenja, a to vidimo i po političkim odnosima, što potiče na još oštriju pozornost i dublje spoznavanje svijeta oko nas što je snažnije od subverzije. No, subverzija mi je simpatična i rado je koristim.

Express: Mislite li doista da su nenapisane i neobjavljene stranice važnije od napisanih i objavljenih?

Katkad da, katkad ne. Jako je važno ono što izostavljamo, ono na što ne skrećemo pozornost, što zaboravljamo, čega nismo svjesni. Kako bismo i bili svjesni, ako kao čitatelj vidimo samo ono što je napisano? Međutim, iza toga napisanoga postoji serija i masa negativnih odluka, negativnih dnevnih ili koncepcijskih odluka čega ćemo se odreći, što ćemo odlučiti ne spominjati i isticati, kojih ćemo se riječi ili izraza kloniti, a u korist onoga što će biti napisano. Dakle količina onoga što je izopćeno veća je od onoga što je napisano. A opet, to što je izostavljeno je svakome u glavi. U glavi mi ostaje masa koje moram biti svjestan da bi napisao ovo što jest. A čak i u onome napisanome može se naslutiti ono što nije napisano.

Express: Smeta li vas kada vas kritičari uspoređuju s ruskim i francuskim, a ne i s američkim klasicima?

To bih rekao da je samorazumljivo. Američki klasici kao što su to Dreiser, Jack London ili Melville, meni su bliski, ali kasnije, dakle američki pisci nakon Hemingwayevog obrata već nisu. Postojao je obrat u američkim književnosti s Hemingwayem koji ja ne mogu pratiti, niti želim. Drugačije opaža realnost. Ne samo da mi ne smeta što me uspoređuju s ruskim ili francuskim piscima, nego smatram to prirodnim. A kada nalijepe na mene neko ime klasika, onda ja to smatram ili pretjerivanjem ili zabludom.

Express: Zašto ste svoju prvu objavljenu knjigu nazvali baš "Biblija"?

Nije to bila subverzivna namjera. Bibliju nazivaju Knjigom nad knjigama, dakle to je sveznajuća knjiga. U onom vremenu sloma kulture kada su se probudili i bili aktivni razni europski ekstremizmi poput fašizma i ruskih carističkih tendencija koje su nazivane komunizmom, kultura je bila satrta u prah pa ne čudi da se čovjek vraćao Bibliji. A ja sam za Biblijom posegnuo još u djetinjstvu i otada mi je bila jako važna. U knjizi koja se zove "Biblija", Biblija ima praktičnu ulogu, a ne simboličko značenje, ali sama činjenica da sam je uzdignuo do naslova dala joj je simboličko značenje. Ja sam tu knjigu napisao s devetnaest godina, a riječ je o tome da stvari imaju dvojno značenje, jedno stvarno, a drugo simbolično. Toj knjizi baš ta dvojnost daje literarno značenje i uvrštava je u književnost. Ako neko djelo nema dvojno značenje, onda tu nešto ne štima s književnošću.

Express: Koliko je židovsko obiteljsko porijeklo utjecalo na vaše stavove, osjećaje, ali i na potrebu da se ostvarite kao pisac?

Ne vidim tu direktnu vezu, ali posredne ima, naravno. Zacijelo postoji neki sustav poveznica i veza oko kojih čovjek nema svjesnih saznanja. Preci mog djeda po majci u deset su generacija bili mistici rabini. Zacijelo je to ostavilo nekog traga. Smatram da se židovski misticizam razlikuje od kršćanskog kojeg ne bi bilo bez ovog židovskog. Ali taj zatvoreni židovski misticizam, koji nisam ništa posebno proučavao, ostavio je dubok pečat na svemu što sam napisao. Ako se vaše pitanje odnosi na utjecaj antisemitskih pokreta, oni su sigurno utjecali na moje pisanje, ali su na mene utjecali i psihički. Ali, ja sam prema njima hladan jer me svi ti poremećeni i bezumni pokreti u duhu razumnog židovskog misticizma ostavljaju bespomoćnim. Ja ne znam što ću s njima, jer kad uzmemo da sve što Gospod hoće može biti isključivo u vezi s razumom, onda ja ne znam kako da se odnosim prema svim bezumnim pokretima. Razum u nama je Bog. Nema drugog izlaza. Ako itko nađe drugi izlaz koji nije Bog, onda to nema veze s razumom niti s Bogom. Vi riječ Gospodin ili Bog možete zamijeniti riječju Univerzum ili Kozmos, kako god hoćete. To su sve racionalni pojmovi. Sve što je izvan toga je neracionalno i nema nikakve veze s univerzalnim strukturama i vodi u negativnost. Spiritualnije i duhovnije se ne mogu izraziti.

Express: Kada ste odlučili postati pisac?

Često sam razgovarao o toj temi. Imao sam jedanaest godina i šetao vrtom i u trenutku mi se rasvijetlilo da želim biti pisac. Bio sam dijete koje mnogo čita, ali nisam bio knjiški crv. Čitao sam mnogo, ali literaturu koja nije bila namijenjena mojoj dobi. Svu literaturu za moju dob sam odbacivao. Sve što bih od roditelja dobio za Božić nisam mogao čitati, ali sam zato čitao sve što je kod kuće bilo na polici s knjigama, jer biblioteke nismo imali, uključujući i Bibliju, ali i sve ono što stvarno nije bilo za moju dob. Kao primjerice Rabelais. To su knjige s kojih su me roditelji pokušali odgovoriti, ali mi nisu branili da ih čitam. "Pantagruela" sam pročitao do jedanaeste, a čitao sam ga s bratićem koji je bio frankofon jer mu je otac bio književni prevoditelj. Nas smo dvojica večeri provodili čitajući tu knjigu i padali smo od smijeha s kreveta koliko je bio sočan humorističan jezik tog srednjovjekovnog redovnika.

Express: U opsežnim romanima puno pišete o povijesnim događajima koje ste proučavali i po arhivima. Je li današnja Mađarska raskrstila s tim povijesnim zbivanjima ili tu i dalje postoje tabu teme i nepoznanice?

S poviješću se ne može raskrstiti na način da mi kažemo da je sada sve raščišćeno i u redu. Povijest kao takva također ne postoji. Postoji individualno povijesno znanje ili povijesna svijest koju svatko ima za sebe. I onda kada se zbroje sve te silne povijesne svijesti, nastaje ono što mi mislimo da povijest jest. Mislim da neće doći trenutak u kojem će se pomiriti sve te silne povijesne svijesti. I da ćemo u tom smislu svi mi letjeti u raj i da će sve biti lijepo, kako to prikazuje katolička Crkva pomalo i na kičast način. Ali toga zapravo biti neće. U svakoj povijesti svijeta bit će slijepih točaka i tabua, čak i onih kojih nismo svjesni. A onoga čega mi nismo svjesni i za što ne znamo, duboko će utjecati na neke druge narode. Uvijek će ostati ti tabui ili će biti zamijenjeni nekim drugim tabuima. Ali, vi vjerojatno tu mislite na nešto konkretno iz mađarske povijesti?

Express: Prije četiri godine sam bio u Budimpešti i to na Centralnom groblju gdje su pokopani i Imre Kertesz, mađarski plemići, skladatelji... Iako je bio siječanj, najviše svježeg cvijeća bilo je na grobu Janosa Kadara. Meni je to bilo neobično, ali kako vi to tumačite?

S pravom vam je bilo neobično. Treba znati da u grobu Janosa Kadara nema njegove glave. Prije dvadeset godina je nad njime izvršen nekrofilski čin. Ukrali su glavu. Policija nije uspjela ili nije htjela otkriti tko je to učinio niti zašto je to učinio. Meni je to neshvatljivo zato što možda ukazuje na neko drugo razdoblje ljudske povijesti, a to je onaj magijski dio. Možda je to bila neka magijska gesta, ali meni nedokučiva. Mislim da je to samo pojačalo osjećaj odanosti među njegovim pristašama i sljedbenicima. Postoji dakle osoba koja njegovu glavu čuva na stalaži ili u hladnjaku, ali to su Kadarevi pristaše doživjeli kao atentat i udar na same sebe i mislim da sve to nema nikakve veze s Kadarom niti s njegovom ulogom u povijesti. Hoću reći da to nema veze niti s mojom pozicijom koju sam imao u vrijeme kadarizma, jer se mi krećemo u diferenciranom prostoru i iako ga često ne vidimo takvog, on to itekako jest.

Express: Negdje sam pročitao da je vaša majka imala direktnu polemiku s Matyasem Rakosijem koji je nakon Drugog svjetskog rata bio mađarski staljinistički vođa, a i vaš otac je došao u sukob s tadašnjim vlastima. Da li i zbog tih roditeljskih sudbina u vašim djelima postoji buntovništvo, neka vrsta pobune?

I majka i otac su bili rakošijevci, dakle staljinisti i bili su pristaše režima koji je njih odbacio zbog njihove pobune. Riječ je o tome da je majka upravo zbog svoje osobne rasprave s Rakosijem na jednom sastanku, odmah bila izopćena, baš kao i moj otac. Ja to ne bih nazvao mojom pobunom, nego suočenjem. To se sve dogodilo za njihova života i ja jesam negdje 1956. imao rasprave s ocem. Drugačije sam vidio tadašnje društvo i način na koji bi se društvo moralo promijeniti. No, to nije bila pobuna, nego suočenje. Kao dijete sam pročitao knjigu Milovana Đilasa "Nova klasa". Vidio sam kako ta klasa i taj sustav nastaje. Vidio sam da komunizam želi besklasno društvo, ali je jedino što mu je uspijevalo bilo to da se dospjelo do nasilja i do nove klase, čiji sam ja trebao biti član. Ali ne, nikako, nisam htio biti član te klase jer bi to značilo da moram biti protiv svih onih koji to nisu. A Đilasova knjiga je jako dugo bila na popisu zabranjene literature.

Express: Kada ste otvarali Dane knjige u Budimpešti, održali ste govor u čast kišnih glista koji se našao i u knjizi "Pisanje kao profesija". Otvarajući zagrebački Interliber niste govorili o kišnim glistama, nego o tehnologiji koja je porobila čovjeka. Volite li iznenađivati ljude?

Volim iznenaditi sebe. Dosadilo bi mi pričati uvijek isto. A ono što bi bilo dosadno meni, bilo bi dosadno i drugima pa se nadam da ni drugome neće biti dosadno ono što nije meni. To da se radi na uništavanju kišnih glista koje su samim postojanjem nužne za opstanak čovjeka je tema koja bi trebala zanimati svakog čovjeka od knjige pa joj je i mjesto na otvaranju Tjedna knjige. Kada je riječ o tehnologiji koja bi trebala služiti čovjeku, a zapravo ukida čovjekovu slobodu i podvrgava ga nekoj vrsti nadzora, zašto to ne bi bilo dovoljno zanimljivo za ljude od knjige, dakle one koje čitaju i koji ih stvaraju? Trebalo bi ih zanimati.

Express: Svoju bogatu arhivu ste poklonili berlinskoj Literarnoj akademije koje ste i član. Zašto ne rodnoj Budimpešti koja vas je proglasila i počasnim građaninom?

U ovih sto godina režimi se izmjenjuju s kratkim demokratskim intermezzima. A režimi se bave i krivotvorenjem povijesti. S obzirom na to da je u arhivi mnogo mojih obiteljskih spisa, tu se nalazi i određena količina građe za koju se može reći da pripada antikomunističkoj ili antisemitskoj propagandi. Ja nisam to htio prepustiti nekom budućem režimu. Htio sam to predati onima kod kojih se može provjeriti sudbina te građe, jer se stavlja na internet i postaje sveprisutna. Ti dokumenti postaju dostupni svima i provjerljivi. Htio sam jednostavno prepustiti tu građu demokratskom društvu, radije nego nedemokratskom ili onome gdje se ostvaruje volja većine nauštrb manjine. Ali nisam sam u tome. Berlinska Akademija je dobila Esterhazyjevu baštinu, Kertészovu, Konradovu... I bit će ih još. I zato imam i suradnika koji se može baviti upravo mojom arhivskom građom.

Express: Sada neću pitati doslovno mislite li da je Mađarska nedemokratska država, ali u jednom aktualnom vašem eseju spomenuli ste "prokleto jebenu demokraciju". Na što ste točno mislili?

Demokracija po Churchillu nije najbolje društveno uređenje ili način upravljanja društvom, ali bolje nismo mogli izmisliti. Na to se odnosi ta moja konstrukcija. Za njemačku demokraciju danas možemo reći da je pred slomom jer nema proračun niti vladu. Pogledajmo Trumpa koji je demokratski izabran predsjednik i republikanac koji republiku vidi kao uređenje u kojem će Elon Musk i on sam bez ikakve kontrole i bez ikakvih granica moći upravljati kapitalističkim društvom. Ali, demokracija je u svojoj naravi nastala zato da nadzire kapitalizam sam i da to bude jedno uzajamno djelovanje na temelju povjerenja. A 'prokleto jebena demokracija' danas funkcionira obrnuto. Kapitalizam je taj koji nadzire i upravlja demokratskim društvima što je potpuno suprotno od onoga što su prvi demokrati postavili kao temelje, a to je sloboda, jednakost i bratstvo.