U elitno društvo muškaraca u bijelim kutama kirurzi su primljeni tek sredinom 19. stoljeća, kad ekspanzijom polja medicine od običnih "mesara", a mahom brijača, prerastaju u "gospodu", doktore. Iako se, u povijesnom smislu, ta inauguracija odvila relativno nedavno, vjerojatnost da je neki od onodobnih kirurga poživio dovoljno dugo i pritom zadržao mentalnu oštrinu i manualnu spretnost dovoljne da zanatu pouči kojeg od suvremenih kolega, gotovo je nepostojeća. U tom je smislu tvrdnja Hyneka Grábla, protagonista romana "Kirurg" nagrađivane češke autorice Petre Dvořákove o "njegovu prvom primarijusu, školovanom uraru", premda vrlo zanimljiva u kontekstu Gráblova promišljanja o vlastitom pozivu, činjenično netočna. No kao takva, jedina je od svoje vrste u romanu. Naime, prije no što se, po završetku studija filozofije, posvetila razmjerno uspješnoj spisateljskoj i scenarističkoj karijeri, autorica je, sa svjedodžbom medicinske škole u rukama, u jednoj češkoj bolnici skupila nešto sestrinskog staža. Ipak, nažalost, u romanu naglasak ne postavlja na događaje u samoj operacijskoj dvorani, u većem se dijelu ne bavi niti iznimno opasnim bolničkim malverzacijama i zakulisnim igrama. Umjesto toga, usredotočuje se na Gráblov unutarnji svijet. A stanje je ondje prilično košmarno. Prvi skalpel njezine pripovijesti zadnja je rupa na svirali malene bolnice u češkoj zabiti, onamo protjeran zbog, najavljuje se, neshvatljive i neizrecive pogreške iz prošlosti, čovjek kojemu je život premalo dao, ogorčeni šovinist i, kao takav, nepatvoren, zrcalni odraz stanja mnogih umova skrivenih pod kirurškim kapicama.

Pogled na suprugu u njemu izaziva samo iritaciju, nemogućnost uspostavljanja ozbiljnijeg odnosa sa sinom ispunjava ga frustracijom, po vlastitu je mišljenju najsposobniji od kolega pa ga nezadovoljstvom ispunjava i nedovoljno vrednovanje njegovih vještina i tek mu plaha, ali oštroumna trinaestogodišnja kći dođe kao jedina svijetla točka u životu. Istina, ne dovoljno svijetla da bi ga pomisao na njezinu sreću odvratila od zavirivanja pod kiruršku bluzu mlade i podatne instrumentarke Andreje koja, u maniri oživotvorene stepfordske supruge, uvijek radosno pristaje na sve. Negdje do sredine romana autorica vrlo dobro iscrtava ovu pripovjednu liniju, duhovito gradi u svojoj karikaturalnosti uvjerljive likove i vještom manipulacijom spomenutim grijehom iz prošlosti stvara napeto ozračje, otvarajući time prostor čitateljskom snatrenju o kvalitetnom žanrovskom štivu. No baš kad život Gráblu počinje zadavati ozbiljnije udarce, i roman Petre Dvořákove uhvati se u klopku stereotipne klišejizacije života bolničkog liječnika, trga sve poveznice s trilerskim i pretvara se u sladunjavu priču o životnom posrtanju naizgled uglednog člana zajednice. Vjerojatno se baš u tom ugledu i skrivaju voajerska privlačnost romana i sav njegov hitoidni potencijal. Da je, naime, Hynek Grábl kakav građevinski ili tvornički radnik, njegovi bi problemi bili svakodnevni, obični i nezanimljivi, lakoća zavirivanja u čašicu sama po sebi razumljiva. Ali nađe li se na rubu živčanog sloma kirurg, čovjek o čijim rukama ovise tuđi životi, otvara se prostor imaginacije. I prava je šteta što, sa znanjem i iz osobnog joj iskustva poznatim situacijama, autorica nije učinila više i posljednjoj desetini priče, o unutarbolničkim odnosima moći, posvetila više pozornosti. Tako bi, možda, doktor Sova iz "Bolnice na kraju grada" dobio konkurenciju ili dostojnog nasljednika. Ovako se mora(mo) zadovoljiti osrednje uspješnim romanom i pričom za kraćenje vremena u nekoj stvarnoj čekaonici.