Petra Dvořákova: 'Kirurg' - na rubu živčanog sloma

U elitno društvo muškaraca u bijelim kutama kirurzi su primljeni tek sredinom 19. stoljeća, kad ekspanzijom polja medicine od običnih "mesara", a mahom brijača, prerastaju u "gospodu", doktore. Iako se, u povijesnom smislu, ta inauguracija odvila relativno nedavno, vjerojatnost da je neki od onodobnih kirurga poživio dovoljno dugo i pritom zadržao mentalnu oštrinu i manualnu spretnost dovoljne da zanatu pouči kojeg od suvremenih kolega, gotovo je nepostojeća. U tom je smislu tvrdnja Hyneka Grábla, protagonista romana "Kirurg" nagrađivane češke autorice Petre Dvořákove o "njegovu prvom primarijusu, školovanom uraru", premda vrlo zanimljiva u kontekstu Gráblova promišljanja o vlastitom pozivu, činjenično netočna. No kao takva, jedina je od svoje vrste u romanu. Naime, prije no što se, po završetku studija filozofije, posvetila razmjerno uspješnoj spisateljskoj i scenarističkoj karijeri, autorica je, sa svjedodžbom medicinske škole u rukama, u jednoj češkoj bolnici skupila nešto sestrinskog staža. Ipak, nažalost, u romanu naglasak ne postavlja na događaje u samoj operacijskoj dvorani, u većem se dijelu ne bavi niti iznimno opasnim bolničkim malverzacijama i zakulisnim igrama. Umjesto toga, usredotočuje se na Gráblov unutarnji svijet. A stanje je ondje prilično košmarno. Prvi skalpel njezine pripovijesti zadnja je rupa na svirali malene bolnice u češkoj zabiti, onamo protjeran zbog, najavljuje se, neshvatljive i neizrecive pogreške iz prošlosti, čovjek kojemu je život premalo dao, ogorčeni šovinist i, kao takav, nepatvoren, zrcalni odraz stanja mnogih umova skrivenih pod kirurškim kapicama.