"Izvolite, gospodine?" (Monsieur, désiree?) strip je o mladom viktorijanskom dobu (1838.-1901.), širokog spektra djelovanja i dosega, a posebno se bavi rodnim i klasnim položajem žene pripovijedajući životnu priču junakinje, sluškinje Lisbeth. Strip je opremljen i s odličnih 20-ak stranica eseja i gravura o tom razdoblju koje funkcioniraju kao savršen kontekst.

Nije viktorijansko doba prosječnom čitatelju nepoznanica, ali uvijek se iznova začudimo kad shvatimo što se sve i koliko okrutno događa u sjenama društva, u masama anonimnih i deprivilegiranih, kao i koliko je licemjerje povlaštenih, aristokracije, a u oba smjera ovaj je strip izdašan. Tek 20. stoljeće je dalo politička prava masama, da bi ih u 21. velikim dijelom opet gubile ili ih se odricale.

Mračniji od ponora Caveova strip poslanica: Svi koji žele umrijeti neka dignu ruke!

Lisbeth je nužno smjerna nova sluškinja u dvorcu lorda Eduarda, raskalašenog 24-godišnjaka, koji već odavno ispituje granice poroka i morala, i koji je po svemu njezin antagonist. Eduard dijelom njeguje De Sadeovske manire, u služenju nagonima ide do kraja, a onda i preko njih, kao da želi ovladati ljudskom prirodom ili se dotjerati do faze gađenja i prijezira pa promijeniti. Griješnost je po njemu temelj čovjeka, on smatra da je "podavanje izvrsnije što je bilo teže" ga doseći, on "oličenja vrline izvodi na stranputicu" i baš tu negdje, u kontaktu s Lisbeth, nalazi najveći izazov.

Naime, Lisbeth, koja je još i ružna pa bi njezino podavanje bilo transcendiranje granica poroka kojemu raskalašeni lord teži, a istodobno je i oličenje vrline, pa je izazov dvostruk. Istodobno, Lisbeth postaje njegova osoba od povjerenja, čak majčinsko-zaštitnički nastrojena, batlerica koja ga po njegovoj odluci dočekuje nakon cjelonoćnih bančenja, smješta u krevet pijanog i nerijetko prebijenog nakon obilaska otmjenih balova i gradskih prostitutki (procjena je da je u Londonu 1840. bilo oko 55.000 prostitutki).

Dobar dio prostitutki regrutiran je tad od sluškinja koje su pokleknule pred strašću ili prisilom raznih lordova i nakon toga bile izbačene s djetetom na ulicu jer, po Zakonu o siromašnima iz 1834., za uzdržavanje djece bile su odgovorne isključivo majke. Takvi zakoni su izravno poticali čedomorstvo. Lisbeth je svega toga svjesna, a takvom slučaju i svjedoči.

Lisbethin nagao uspon u hijerarhiji posluge izaziva zavist konkurencije, guvernante, bivšeg batlera u prvom redu, pa i ostale posluge, čak i pokušaj njezina ubojstva.

Biti sluškinja tad podrazumijeva poštovati stroge hijerarhije i protokole, recimo okrenuti se licem prema zidu kad lord prolazi, općenito biti nevidljiv i bešuman, a pritom naporno raditi i po 17 sati dnevno, što sve skupa čini stravičan kavez ljudske egzistencije za većinu stanovništva razjarene imperijalne Velike Britanije u kojoj radnička klasa čini 80 posto stanovništva, a potkraj stoljeća četvrtina stanovništva živi u krajnjoj bijedi. 

Odnos Eduarda i Lisbeth, oko kojega se gradi i gradira fabula, teško da za Lisbeth može završiti na povoljan način: društvene konvencije i Eduardov temperament sklon šokiranju i preziru svakog ukusa i konvencije nisu na njezinoj strani, koliko god u sve češćim trenucima, možda čak iskreno, Eduard bio spreman na obećanja o promjeni životnog stila i karaktera.

Opet, nitko ne razumije Eduarda tako dobro kao Lisbeth, što se pokazuje u scenama kad se pojavi njegova majka koja ga se svojedobno odrekla, a on joj naknadno uskratio uzdržavanje. U tim scenama je Lisbeth čak i premudra, teško da je sa svojim obrazovanjem mogla steći tako tanane i fino artikulirane psihološke uvide u Eduardovu osobnost u kojoj postoji i crta razumijevanja Eduarda kao žrtve pogrešnog odgoja.

Generalno, ovo nije crno-bijeli strip, ne samo zato što je objavljen u Fibrinoj kolorci, nego puno prije pluralistička rapsodija. Crtež Virginije Augustin je precizan u rekonstrukciji arhitekture, odjeće i prirode koje u teatarskom svijetu viktorijane nema previše. Karakterističan kadar sadrži total raskošnih sivkastih interijera u kojemu ljudska figura izgleda maleno, zagubljeno, otuđeno, u kojemu je jasno da nešto ne štima s pitanjem mjere.

Povijesni dug njoj Povijest vagine je povijest čovječanstva

Lica Augustin crta ovlaš, karikaturalno, posebno Lisbethino, ali na svakome je jasno zacrtana emocija. Sive boje interijera povremeno smjenjuju tople dominantno narančastocrvene scene, to su one u kojima nezasitni Eduard banči ili se prisjeća ranih erotskih iskustava. Sam kraj stripa je također drugačije koloriran, no govoriti o tim bojama značilo bi spojlati. Boja i scenarij djelo su Huberta, koji zna kad raspričati scene, a kad radnju ispričati samo likovnim sredstvima.

Velik je ovo strip koji pripovijeda na nekoliko razboja, o nekoliko slojeva i klasa društva, o ekonomiji i rasipništvu strasti, o nepravdama i trpljenju, o sitnim dušama i manjku solidarnosti unutar klase, o čovjeku i njegovim nesigurnim temeljima, o paradoksu imperije koja je obuhvatila svijet na paru sagorjelih i odbačenih, onih što su ih pojele ovce ili su nestali u smogu Londona.