"Izvolite, gospodine?" (Monsieur, désiree?) strip je o mladom viktorijanskom dobu (1838.-1901.), širokog spektra djelovanja i dosega, a posebno se bavi rodnim i klasnim položajem žene pripovijedajući životnu priču junakinje, sluškinje Lisbeth. Strip je opremljen i s odličnih 20-ak stranica eseja i gravura o tom razdoblju koje funkcioniraju kao savršen kontekst.
Nije viktorijansko doba prosječnom čitatelju nepoznanica, ali uvijek se iznova začudimo kad shvatimo što se sve i koliko okrutno događa u sjenama društva, u masama anonimnih i deprivilegiranih, kao i koliko je licemjerje povlaštenih, aristokracije, a u oba smjera ovaj je strip izdašan. Tek 20. stoljeće je dalo politička prava masama, da bi ih u 21. velikim dijelom opet gubile ili ih se odricale.
Lisbeth je nužno smjerna nova sluškinja u dvorcu lorda Eduarda, raskalašenog 24-godišnjaka, koji već odavno ispituje granice poroka i morala, i koji je po svemu njezin antagonist. Eduard dijelom njeguje De Sadeovske manire, u služenju nagonima ide do kraja, a onda i preko njih, kao da želi ovladati ljudskom prirodom ili se dotjerati do faze gađenja i prijezira pa promijeniti. Griješnost je po njemu temelj čovjeka, on smatra da je "podavanje izvrsnije što je bilo teže" ga doseći, on "oličenja vrline izvodi na stranputicu" i baš tu negdje, u kontaktu s Lisbeth, nalazi najveći izazov.
Naime, Lisbeth, koja je još i ružna pa bi njezino podavanje bilo transcendiranje granica poroka kojemu raskalašeni lord teži, a istodobno je i oličenje vrline, pa je izazov dvostruk. Istodobno, Lisbeth postaje njegova osoba od povjerenja, čak majčinsko-zaštitnički nastrojena, batlerica koja ga po njegovoj odluci dočekuje nakon cjelonoćnih bančenja, smješta u krevet pijanog i nerijetko prebijenog nakon obilaska otmjenih balova i gradskih prostitutki (procjena je da je u Londonu 1840. bilo oko 55.000 prostitutki).
Dobar dio prostitutki regrutiran je tad od sluškinja koje su pokleknule pred strašću ili prisilom raznih lordova i nakon toga bile izbačene s djetetom na ulicu jer, po Zakonu o siromašnima iz 1834., za uzdržavanje djece bile su odgovorne isključivo majke. Takvi zakoni su izravno poticali čedomorstvo. Lisbeth je svega toga svjesna, a takvom slučaju i svjedoči.
Lisbethin nagao uspon u hijerarhiji posluge izaziva zavist konkurencije, guvernante, bivšeg batlera u prvom redu, pa i ostale posluge, čak i pokušaj njezina ubojstva.
Biti sluškinja tad podrazumijeva poštovati stroge hijerarhije i protokole, recimo okrenuti se licem prema zidu kad lord prolazi, općenito biti nevidljiv i bešuman, a pritom naporno raditi i po 17 sati dnevno, što sve skupa čini stravičan kavez ljudske egzistencije za većinu stanovništva razjarene imperijalne Velike Britanije u kojoj radnička klasa čini 80 posto stanovništva, a potkraj stoljeća četvrtina stanovništva živi u krajnjoj bijedi.
Odnos Eduarda i Lisbeth, oko kojega se gradi i gradira fabula, teško da za Lisbeth može završiti na povoljan način: društvene konvencije i Eduardov temperament sklon šokiranju i preziru svakog ukusa i konvencije nisu na njezinoj strani, koliko god u sve češćim trenucima, možda čak iskreno, Eduard bio spreman na obećanja o promjeni životnog stila i karaktera.
Opet, nitko ne razumije Eduarda tako dobro kao Lisbeth, što se pokazuje u scenama kad se pojavi njegova majka koja ga se svojedobno odrekla, a on joj naknadno uskratio uzdržavanje. U tim scenama je Lisbeth čak i premudra, teško da je sa svojim obrazovanjem mogla steći tako tanane i fino artikulirane psihološke uvide u Eduardovu osobnost u kojoj postoji i crta razumijevanja Eduarda kao žrtve pogrešnog odgoja.
Generalno, ovo nije crno-bijeli strip, ne samo zato što je objavljen u Fibrinoj kolorci, nego puno prije pluralistička rapsodija. Crtež Virginije Augustin je precizan u rekonstrukciji arhitekture, odjeće i prirode koje u teatarskom svijetu viktorijane nema previše. Karakterističan kadar sadrži total raskošnih sivkastih interijera u kojemu ljudska figura izgleda maleno, zagubljeno, otuđeno, u kojemu je jasno da nešto ne štima s pitanjem mjere.
Lica Augustin crta ovlaš, karikaturalno, posebno Lisbethino, ali na svakome je jasno zacrtana emocija. Sive boje interijera povremeno smjenjuju tople dominantno narančastocrvene scene, to su one u kojima nezasitni Eduard banči ili se prisjeća ranih erotskih iskustava. Sam kraj stripa je također drugačije koloriran, no govoriti o tim bojama značilo bi spojlati. Boja i scenarij djelo su Huberta, koji zna kad raspričati scene, a kad radnju ispričati samo likovnim sredstvima.
Velik je ovo strip koji pripovijeda na nekoliko razboja, o nekoliko slojeva i klasa društva, o ekonomiji i rasipništvu strasti, o nepravdama i trpljenju, o sitnim dušama i manjku solidarnosti unutar klase, o čovjeku i njegovim nesigurnim temeljima, o paradoksu imperije koja je obuhvatila svijet na paru sagorjelih i odbačenih, onih što su ih pojele ovce ili su nestali u smogu Londona.
