Koliko je iskustvo presudno za dobru književnost? Mnogi su dokazivali da nije uopće. Karl May je, recimo, jedan od njih. Utabao je povijest vesterna iz samog srca Njemačke. Ali činjenica jest da je lov na iskustva mnogima donio solidne trofeje. Hemingway i Orwell proživjeli su Španjolski građanski rat pa ga za sobom dovukli pred pisaću mašinu. Oliver Stone otišao je ratovati u Vijetnam u nadi da će se iz toga, između ostalog, izroditi roman. Na kraju su se rodili filmovi. Hunter S. Thompson živio je luđe nego što je pisao. Philip K. Dick se gubio između stvarnosti i halucinacije, a tako je i pisao. Stranice Bukowskog imaju teški miris ustajalog alkohola.
Gregory David Roberts ne piše baš tako dobro kao ostali. Stranice mu mirišu po tikka masali. Zabavan je kad pripovijeda, ali i pomalo plitak kad pokušava biti dubok. No da mu se oprostiti, kao i to što je nezaustavljivi skriboman koji je svoj prvi roman “Shantaram” rastegao na čak 936 stranica sitnog fonta. “Shantaram” je bio jedan od boljih načina za ubijanje vremena u zatvoru. Roberts je od ozloglašenog kriminalca i bjegunca već s prvim romanom evoluirao u cijenjenog pisca, ali to mu nije bilo dovoljno da odganja demone koji su ga strpali iza rešetaka. Potegao je najveće oružje, ono uvijek dostupno svakom zapadnjaku koji s krizom identiteta završi u zemlji gurua i svetih krava - duhovnost. Krajem 2021. svoju duhovnu transformaciju objasnit će nam detaljno u novoj knjizi “The Spiritual Path”, koju najavljuje kao “knjigu o duhovnim pitanjima koju sam očajnički želio kao mladić”. Danas 69-godišnjak s dugim stažem na terenu orijentalne ezoterije, Roberts poručuje: “Spoznaj sebe, vladaj sobom, budi ti”. Za inspo-Instagram i majice kao stvoreno, a takav je i duh duhovnih uvida njegove književnosti, s time da ih uglavnom zasjeni vrhunska sposobnost gotovo pa žanrovskog pripovijedanja, smisao za napetost, atmosferu, likove... Čekajući novu knjigu najavljenu za prosinac, nedavno smo dobili na hrvatskom jeziku dostupan duboki uvid u njegovo “staro ja”. U Robertsa prije velikog osmijeha i još veće crvene crte na čelu. Dane koje je proveo kao namrgođeni nabildani brkati bajker s najluđom fudbalerkom viđenom na asfaltu. Osobno se nazvao “najnesposobnijim kriminalcem na svijetu”, iako je bio dovoljno sposoban pobjeći iz zatvora i stvoriti novi identitet u Indiji, živeći ga gotovo deset godina. U rodnoj Australiji se navukao na heroin, počinio niz oružanih pljački, pa zaglavio u zatvoru Pentridge, kaznionici u Coburgu, predgrađu Melbournea. Pentridge je primao najgore od najgorih, sve od 1851., pa do zatvaranja 1997. godine. U njemu su trunuli okorjeli australski problemi, poput serijskog ubojice Petera Dupasa, ganstera Squizzy Taylora ili silovatelja Raya Mooneya, koji je iza rešetaka stekao diplomu, a po izlasku također postao ugledan pisac, prije svega kazališne predstave o svojim zatvorskim iskustvima. Roberts je “samo” pljačkao banke. Zbrisao je 1980., ne samo iz zatvora, nego i iz države. Sletio je u Indiju s lažnim dokumentima i počeo novi život u Dharaviju, dijelu Mumbaija. Nije trebalo dugo da se i u Indiji uvalja u kriminalno podzemlje. Upleo se u mrežu krivotvoritelja dokumenata, prije svega putovnica. Na kraju balade su ga ipak uhitili i vratili u Australiju. Ovoga su se puta pobrinuli da ne pobjegne. Zatvoren je u samicu, gdje se posvetio razmišljanju. Ono je dovelo do prvih rečenica, a kad ih je uspio istresti na papir, nastao je “Shantaram”. Tako nekako glasi kratka verzija priče. Dulja je prostrta na gotovo 1000 stranica romana koji je netko jako dobro opisao kao “neurednu i pretjeranu, ali neodoljivu” priču o simpatičnom gubitniku i njegovu preživljavanju u svijetu kojem ni sam ne zna kako pripadati, iako daje sve od sebe da ga shvati, koliko i samoga sebe. Odabire opasniji način, koji ga nekim čudom dovodi do impresivne životne putanje - od ilegalca i zatvorenog luzera postaje autor svjetskog bestselera. Čak tri godine proveo je na turneji promovirajući svoje životno djelo u 15 zemalja.

“Shantaram” je prodan u više od šest milijuna primjeraka i preveden na 41 jezik, uključujući i marathi, jezik indoarijske etničke grupe na zapadu Indije, gdje je Roberts proveo prve mjesece svog indijskog iskustva. Gregory David Roberts rođen je kao Gregory John Peter Smith u Melbourneu 1952. godine. Bio je odličan učenik, genijalnog uma, ali i temeljito revolucionarnog karaktera. Kao student, učlanio se u niz anarhističkih i kranje lijevih organizacija. Bio je jedan od osnivača Anarchist People’s Liberation Army 1969. godine, a 1970-ih se angažirao u Ujedinjenom frontu protiv fašizma, kao sindikalni aktivist i fajter za prava Aboridžina. Volio je književnost i pisanje je bila njegova prva ljubav, a kad mu se urušila ljubav prema ženi i dovela do raspada braka, izgubio je skrbništvo nad kćeri pa se iz depresije počeo drogirati heroinom. Prvi fiks dao mu je prijatelj, koji mu je osobno zasukao rukav. Mislio je da mu radi uslugu, a kratkoročno, kaže Roberts, tako se i činilo, jer su osjećaji depresije i suicidalnosti nestali u oblaku opijumskog šoka. Dugoročno, sve je to vodilo ka katastrofi. Priznao je 24 pljačke banaka i dva pokušaja pljačke trgovina, propale samo zato što su prodavači odlučili pružiti otpor. Priznanje mu, kao i ništa drugo na listi potencijalnih olakotnih okolnosti, nije pomoglo da izbjegne postati primjerom drugima. Pljačkom je utržio 32.650 dolara, ali to mu je 1978. donijelo presudu od čak 23 godine zatvora, tad najveću zatvorsku kaznu za ovu vrstu kriminala u Australiji. Iako je pljačkao u odijelu i uvijek se zahvaljivao svojim žrtvama na novcu, nije bilo milosti. Nije pomoglo ni to što je pljačkao s lažnim, plastičnim pištoljem. Sud je odlučio da su prijetnje smrću i zastrašivanje službenica dovoljan zločin za gotovo pa maksimalnu moguću kaznu. Samo dva dana prije nego što je Roberts krenuo u pljačkaški pohod, donesen je novi zakon koji za oružanu pljačku daje maksimalnih 25 godina. Sudac se zgražao što je Roberts vidno inteligentan mladić golemog potencijala, štoviše briljantan student i talentirani pisac, a opet je potpuno krivo skrenuo i uništio si život. Pa su ga dotukli. Roberts je odlučio da neće dočekati sredovječnost s ubojicama i silovateljima. Nakon dvije godine provedene u jednom od najstrože čuvanih australskih zatvora dokazuje da baš i nije bio toliko dobro čuvan, jer je pobjegao u pola bijelog dana. Nakon kraćeg skrivanja na Novom Zelandu, dio vremena provodi i u Africi, a onda dolazi u Indiju i proživljava avanturu dostojnu romana. Kad su ga pitali zašto se odlučio za autobiografsku fikciju, a ne čistu autobiografiju, odgovorio je: “Mislim da je roman izabrao mene. Bio sam pisac prije nego što sam postao kriminalac... Moj prvi instinkt bio je da pišem”. Mumbai je postao njegov novi dom. Zove ga “gradom s najvećim srcem koje sam ikad vidio”, a svoje dane provedene s najnižima u kastinskom sustavu naziva “blagoslovom”, jer je uspio upoznati “dušu Indije”, nedostupnu turistima i običnim putnicima. U tih desetak godina prostrujao je kroz sve slojeve - došao je u hostel, užasnut urbanom džunglom u koju je upao kao izgubljeni bjegunac, potom je preživljavao na asfaltu s prosjacima, liječio sirotinju u jhopadpattiju (slamu), a dio vremena proveo je u savršeno klimatiziranim sobama hotela od pet zvjezdica. Sva ta iskustva istrešena su u knjizi “Shantaram”.

Prvih šest mjeseci u Indiji proveo je na selu, učeći hindu i marathi. Živio je kod prijatelja čija mu je supruga dodijelila ime Shantaram, “čovjek mira”. Bio je to prvi prijelomni trenutak. “Otišao sam u džunglu i plakao... jer u meni su vidjeli nešto za što ja nisam znao da je tamo”. Doduše, nije se baš toliko “prelomio”, jer iako je u Mumbaiju otvorio kliniku za siromašne i liječio ljude - iako uopće nije bio liječnik! - oslanjao se primarno na prihod od krivotvorenja i šverca. Njegov kontakt s organiziranim kriminalom Mumbaija dogodio se preko zatvora. Uhitili su ga u Indiji i mučili u Arthur Roadu, ozloglašenom centralnom zatvoru Mumbaija, sagrađenom još 1926. godine. Spasio ga je nepoznati muškarac podmitivši policiju. Kad su ga pustili, morao se zahvaliti jednom od bossova lokalne mafije. Odlučio mu se odužiti tako što se pridružio njegovim operacijama. “Čovjek mira” postaje ulični vojnik, naoružani ratnik gradske mafije, stranac sposoban za nasilje. Švercao je drogu i prodavao oružje, a tijekom isporuke mitraljeza afganistanskim mudžahedinima bio je i opkoljen i ranjen, primoran probijati se kroz prave ratne rafale. Imao je vremena i glumiti u filmovima, razvijajući karijeru stranca u bolivudskoj mašineriji. Svidio mu se entertainment, pa kad se krajem osamdesetih našao u Frankfurtu, odlučio se na nešto potpuno novo. Postao je pjevač u rock bendu. Kao da svi proživljeni životi nisu bili dovoljni, Roberts je sad želio postati rock zvijezda. U osvajanju top ljestvica prekinule su ga lisice. Opet je bio uhićen, ali je opet pobjegao. Europol ga je ganjao po starom kontinentu, ali nikako ga nije uspio uhvatiti. Roberts je bio toliko inteligentan i sposoban da je još dva puta uspio pobjeći iz pritvora, u Italiji i Švicarskoj. Iz Europe se vratio u Mumbai, odakle ga je posao opet vratio u Frankfurt. Krijumčario je drogu u Njemačku, gdje su ga opet uhitili, ali više nije bilo načina da zbriše. Potrošio je sve trikove pa proveo dvije godine u njemačkom zatvoru. Onda su ga poslali u Australiju, gdje su ga dočekali raširenih ruku i s nekoliko brava na kavezu. U samici nije mogao pljačkati, pjevati, glumiti, švercati ni liječiti. Sve što mu je ostalo jest vraćanje korijenima. Počeo je pisati. Čuvari nisu bili oduševljeni njegovim talentom pa su mu rukopis uništili čak dva puta. “Gledao sam u razbacane komadiće svog života ispred sebe i pomislio, ako ne napravim nešto da prijeđem preko ovoga, to će me uništiti... Pronašao sam čuvara koji mi je uništio rukopis i rekao mu da mu opraštam i da razumijem zašto je to učinio”, objasnio je autor, koji je “Shantaram” konačno uspio završiti, pa i objaviti 2003. godine. Robertsove “indijske osamdesete” u romanu proživljava Lindsay Ford, alter ego s lažnih dokumenata, heroinski ovisnik, pljačkaš i bjegunac od zakona, koji se sprijatelji s vodičem Prabakerom pa kreće zidati kompilaciju avantura koja uključuje borbu protiv kolere, siromaštva, policije i štakora veličine mačaka. Život mu mijenja gangster Khader, vođa bande afganistanskog podrijetla, kao i tajanstvena Švicarka, zaslužna za neke od “najcringe” trenutaka knjige, poput erotskih papazjanija u stilu: “Njeno tijelo je bilo moja rijeka i ja sam postao more”.

“Shantaram” je zainteresirao Hollywood praktički odmah po izlasku. Prvo je Russell Crowe njuškao oko adaptacije, ali na kraju je Roberts prava prodao Warner Brosu, sâm napisao scenarij i uspio dobiti Johnny Deppa za glavnu ulogu. Depp je volio knjigu, Roberts je volio to što će ga glumiti Depp, a Warner je jako volio to što je Depp tad bio najveći glumac na svijetu. Do 2005. došle su prve promjene plana. Eric Roth unajmljen je da napiše novi scenarij, studiju se više nije sviđao onaj koji je napisao autor knjige. Peter Weir (“Galipolje”) pozvan je da režira i film je trebao u produkciju 2006. Kako to već ide s filmovima, sve je propalo negdje putem. Do 2007. “Shantaram” dobiva novog redatelja, zapravo redateljicu Miru Nair (“Monsoon Wedding”), scenarij se počeo pojednostavljivati kako bi pojeftinio, no do 2009. snimanje nije krenulo i sve je propalo. Warner je odlučio zadržati prava do 2015., u nadi da će ga ipak snimiti, samo s novim imenima - Johnny Depp je postao producent, a u glavnoj ulozi zamijenio ga je Joel Edgerton, koji je tih godina bio na vrhuncu svoje novopronađene holivudske slave, prije svega zbog uloga u novim “Ratovima zvijezda”. Od svega toga još ništa. “Ljudi očekuju da budem tužan i uznemiren, ali ne žalim što sam potpisao za Warner Brothers, a film se nikad nije snimio”, kaže Roberts, kojemu je ovo iskustvo donijelo nova prijateljstva s holivudskim establišmentom, ponajviše s Deppom, kojega naziva jednim od najboljih i najdarežljivijih ljudi koje je upoznao u životu. A upoznao je mnoge. “To što nismo snimili film samo je otvorilo novu dimenziju za projekt kao televizijsku seriju” - i da, serija je, čini se, u ozbiljnoj produkciji, unatoč svim problemima snimanja usred pandemije. Charlie Hunnam, zvijezda “Sinova anarhije”, preuzeo je glavnu ulogu u TV verziji “Shantarama”, u produkciji Apple TV-a. Snimanje je konačno počelo u listopadu 2019. u Australiji, ali prvo je zaustavljeno 2020. zbog monsunske sezone u Indiji, a onda i zbog COVID-a. Produkciju su selili iz Indije u Tajland, upravo kako bi smanjili rizike pandemije, a kako se još čeka vijest da je sve prošlo po planu, ni sudbina TV serije trenutačno nije poznata.

“Shantaram” je, od početka do kraja, projekt koji je očito začet da se porađa s mukom - nastao je u ludilu zatvora, a onda je samo nastavio s ludilom u pokušaju njegove transmedijske mutacije. Jedini način da se Roberts odmori od svog tog “ludila” bio je da na miru napiše svoj drugi roman. “Shantaram” je zamišljen kao prvi od četiri romana povezanih motivom indijskih metamorfoza, ali pitanje je hoće li se to realizirati, s obzirom na to koliko dugo piše svaki od njih. Drugi dio uslijedio je čak 12 godina kasnije. “Sjena planine”, još jedna knjiška cigla s tek nešto manje od 900 stranica, izlazi 2015. Glavni lik je i dalje Lindsay Ford, a njegova nova lutanja odvijaju se dvije godine nakon radnje “Shantarama”, nakon smrti zaštitnika-mafijaša Khadera, ubijenog u Afganistanu, ali i gubitka svoje velike ljubavi, Švicarke Karle, koja se ipak odlučila za brak s indijskim medijskim tajkunom. Gradska kriminalna mreža postaje sve opasnija, Mumbaijem vladaju neki novi naoružani klinci i neka nova pravila pa se Lin uputi u planinu, gdje se kriju nove opasnosti, prije svega za njegovo poimanje svijeta i samoga sebe, nagriženo učenjima svetog čovjeka Idrissa. Uspjeh oba romana donio je ne samo slavu, druženje s Madonnom i Richardom Bransonom, usporedbe s Henrijem Charrièreom (“Papillon”), Tomom Wolfeom (“Vatromet taštine”) i Mariom Vargasom Llosom (“Surova vremena”), nego i konkretan novac na računu, čiji je dio uložio u osnivanje organizacija za pomoć siromašnima u Indiji. Roberts se povukao iz javnosti i potpuno posvetio duhovnim eksploracijama, a uz vizualnu umjetnosti i kiparstvo, nastavio je i tamo gdje je stao kad su ga 1990. uhitili u Frankfurtu. U prosincu 2020. Gregory David Roberts konačno se počeo aktivno baviti glazbom. Objavio je svoj prvi album “Love & Faith”, sniman na Jamajci, što objašnjava njegov zvuk: ljetni reggae prvog singla “Drive All Night” susreće ljetni pop drugog singla “Lisa Run Away”. Ove pjesme imaju ženske vokale, a Roberts se zadovoljio produkcijom. Cijeli album je na YouTubeu, možete baciti uho - u svakom ćete ga slučaju preslušati brže nego što ćete pročitati romane. Ali ako nikad niste bili u Indiji, a želite je osjetiti makar i preko papira, ili ako ste bili, a želite pročitati što ste sve propustili dok ste svijet promatrali kroz prozor klimatiziranog apartmana, “Shantaram” i “Sjena planine” odvest će vas na zabavno, ludo putovanje - dugo i iscrpljujuće, ali i živo i energično, doslovno okrepljujuće. Iz očiju i srca pa kroz prste jednog umirovljenog pljačkaša čiji je IQ bio velik koliko i ambicije i talent - to putovanje nije moglo imati zanimljivijeg vodiča od Gregoryja Davida Robertsa, čovjeka čija su fudbalerka i dosjei dugi i debeli koliko i njegova proslavljena književna djela.