Počelo je oduševljenjem, ali onda je nastupio užas

javno vlasništvo Veleposlanik Siegfried Kasche (lijevo) u pratnji Mladena Lorkovića
Ugledni publicisti i novinari Goran Gavranović i Boris Rašeta u knjizi ‘Deset dana u travnju’ otkrivaju dramatične događaje koji su promijenili Hrvatsku
Vidi originalni članak

Express objavljuje, na temelju knjige "Deset dana u travnju" Borisa Rašete i Gorana Gavranovića, u formi Leksikona, prikaz najvažnijih ljudi, događaja i procesa koji su doveli do stvaranja Nezavisne Države Hrvatske. To razdoblje i danas je obavijeno tamom, mnogima posve nepoznato izvan sfere mitova. Knjiga koja je nedavno u izdanju Frakture doživjela i treće, prošireno i dopunjeno izdanje, ima za cilj, oslanjajući se na bogatu građu (dokumente, novine, memoare sudionika, judikaturu, dokumentarne filmove, "Tko je tko u NDH" i sl.), skinuti bar dio magle s tih 10 dana u travnju 1941. koji su zauvijek promijenili povijest ovih prostora i život ljudi na njima.

SLAVKO GOLDSTEIN OSTAJE BEZ OCA

Iako se to još ne zna, ili se barem ne zna dovoljno, tih dana mnoga su djetinjstva zauvijek završila. Slavko Goldstein sjeća se točnog datuma kad se to dogodilo. Bilo je to 13. travnja: “Mislim da točno mogu odrediti dan i sat u kojem je prekinuto moje djetinjstvo:

nedjelja, 13. travnja, katolički Uskrs, proljetno prijepodne.

Na promenadi pred Zorinim domom, nedaleko od kuće u kojoj stanujemo, uredno poredani njemački tenkovi, blindirani automobili,

vojna kuhinja na velikim kotačima s debelim gumama. Moji ‘špilkomeradi’ Tone Orešković i Cujo Pasek došli su po mene da se idemo igrati. Otac me zaustavio na vratima:

- Kamo ideš?

- Idem se s dečkima igrati.

- Igrati?

Otac me pogledao malo začuđeno, u nedoumici.

- Pa, dobro. Idi. Nemoj zakasniti na ručak.

Kad sam se vratio na ručak, oca više nije bilo kod kuće, i kući se nikad nije vratio.”

Po Slavkova oca došli su predratni frankovci, budući ustaše, ili su to već bili. Student Ratko Demut i besposličar Stjepan Augustinović. Bili su pristojni i u civilu. Ali s revolverima. Slavkova su oca odveli, s tog se “puta” nikad neće vratiti.

Tu večer u Karlovac je došao Ante Pavelić u vojnome Mercedesu potpukovnika Saltzera. S njim se u kamionima i autobusima dokotrljalo 200-tinjak ustaša iz Italije. Smjestili

su ih po vojarnama i u Hrvatskom domu, a Pavelić je odsjeo u kući budućeg ministra Ante Nikšića.

“U Karlovcu su bili samo Nijemci. U Karlovcu su uslijedila prva imenovanja. Tako je Erih Lisak postavljen za šefa redarstva. U Karlovcu smo ostali samo dva dana. Drugi dan uvečer određen je nagli pokret za Zagreb, kamo smo stigli iste noći, i to ravno na Markov trg”, rekao je Ante Moškov.

Zašto je stao u Zagrebu, takoreći nadomak Markova trga? Trebalo je postići finalne dogovore s njemačkim opunomoćenikom Edmundom Veesenmayerom te pomoćnikom talijanskog ministarstva vanjskih poslova Filippom Anfusom. Ante Pavelić bio je tako blizu, 50-ak kilometara, i trebalo mu je tako malo da postane poglavnik.

Ali morao je čekati…

MAČEK: POČELO JE ODUŠEVLJENJEM…

A u Zagrebu i obližnjem Kupincu je neko čudno, samrtno proljeće. Kralj je mrtav, živio kralj! Vođa odlazi, poglavnik kuca na vrata. Vladko Maček seli se u Kupinec, iz kojeg će ga poslije prebaciti u Jasenovac, ali njemu je u trenutku proglašenja NDH jasno samo jedno: on više nije vođa hrvatskog naroda.

Maček misli da je to privremeno. Šef je sad poglavnik, koji vjeruje da to nije privremeno. U njegovoj će se glavi kasnije rojiti i cezarističke ideje; neki suradnici zateći će ga kako, duboko zamišljen, u Banskim dvorima čita knjige o protokolu na kraljevskim dvorima...

“Dne 11. IV. prije podne stigao sam u Kupinec”, piše Maček, “iz kojeg nisam odilazio sve do 15. X. kad sam bio uhapšen. Jugoslavenska vojska rasula se ne samo u Hrvatskoj nego i u srpskim krajevima i prije nego što je po kraljevskoj vladi za to ovlašteni general Kalafatović proglasio kapitulaciju. Konspiratori koji su 27. ožujka proveli ‘državni udar’ pod lozinkom ‘Bolje rat nego pakt’ odletješe avionima najprije u Grčku, a odmah zatim i dalje, prepustivši jugoslavensku vojsku i narode Jugoslavije na milost i nemilost njemačkim nacistima i talijanskim fašistima. U Zagrebu je nastalo veliko oduševljenje jednako onomu koje je vladalo godine 1918. kad je bilo proglašeno odcjepljenje od Ugarske. Velika većina ljudi smatrala je velikim dobitkom što su se riješili srbijanske dominacije i što su Nijemci dali svojoj okupaciji eufemistički naziv “Nezavisne Države Hrvatske”. Mnogi moji do tada iskreni pristaše i prijatelji smatrali su me, u najmanju ruku, kratkovidnim što nisam pravovremeno učinio s Nijemcima potrebni sporazum i dobio od njih vlast nad Hrvatskom. Tako je bilo u Zagrebu, a uglavnom i po drugim većim gradovima.”

… ALI ODUŠEVLJENJE JE BRZO SPLASNULO

“Situacija na selu bila je posve drugačija, i opet slično kao 1918.”, nastavlja Maček.

“Seljaštvo je od prvog časa dočekalo novo stanje ne samo s rezervom nego i s dubokom potištenošću. Seljaci su svojim zdravim razumom od prvog časa uvidjeli da je njihova tridesetogodišnja borba da budu potpuni gospodari i svojeg doma i svoje domovine Hrvatske doživjela težak udarac. Iznimku su činili hrvatski seljaci iz Hercegovine.

Odmah u polovici travnja stigao je u Zagreb glas da su srpski četnici u Hercegovini već tri dana nakon proglašenja ‘Nezavisne Države Hrvatske’ masakrirali dva hrvatska sela.

I doista, kratko vrijeme nakon toga počeli su u Zagreb stizati iz Hercegovine bjegunci, kojima je Paveliću uspjelo popuniti svoj iz Italije dovedeni kadar, i stvoriti dobro discipliniranu i dobro oboružanu ustašku vojsku, koja je brojila nekoliko tisuća ljudi. Koliko je njemačko-talijanska peta kolona imala uspjeha, vidjelo se najbolje po tome što se gotovo cijela građanska zaštita grada Zagreba odmah stavila na raspolaganje ustaškim vlastima. Ti ljudi bili su nakon kratkog vremena poslani u Bosnu. Prošli su jednim dijelom Bosne naseljene gotovo isključivo srpskim pučanstvom i došli do obale rijeke Drine. Tu su izvjesili hrvatsku zastavu, a onda se vratili. Na stanici neposredno pred Zagrebom bili su dočekani od ustaša i razoružani. Seljačka zaštita pak, koja nije htjela s ustaškom vlašću kolaborirati, bila je u početku po Nijemcima, a poslije po ustašama razoružana tako da je seljacima oduzeta i zadnja lovačka puška. Oduševljenje je trajalo sve do 18. svibnja kada su proglašeni Rimski ugovori. Tim ugovorima je dr. Ante Pavelić, koji je pet dana nakon proglašenja ‘Nezavisne Države Hrvatske’ stigao u Zagreb s talijanskog područja s kojom stotinom dobro oboružanih i discipliniranih ustaša, morao Italiji posebnim ugovorom odstupiti sve hrvatske otoke, veći dio Dalmacije i znatan dio zaleđa trgovačke luke Rijeka. Mađari su pak, očevidno prema Hitlerovoj dozvoli, jednostavno okupirali Bačku, Baranju, Prekomurje i sto posto hrvatsko Međimurje. Preostali dio ‘Nezavisne Države Hrvatske’ pak bio je podijeljen na njemačku i talijansku okupacijsku zonu.”

TAJANSTVENI EMANUEL MANKO GAGLIARDI

Emanuel Manko Gagliardi jedna je od najkontroverznijih i najzamršenijih figura hrvatske političke scene prve polovice 20. stoljeća. Istodobno je bio militantni frankovac, doušnik, iznuđivač, ali i jedan od onih koji su Antu Pavelića gurnuli u emigraciju i time posredno sudjelovali u stvaranju ustaškog pokreta. Rođen je 29. travnja 1885. u Zagrebu, a pogubljen 25. ožujka 1942. u Staroj Gradiški.

Sin je talijanskog doseljenika, građevinskog poduzetnika Luigija Gagliardija. Pravo je doktorirao u Zagrebu 1911. godine. Bio je odvjetnik, političar i obavještajni operativac. Prije Prvog svjetskog rata bio je pristaša Stranke prava i jedan od prvaka frankovačkoga krila. Tijekom Prvog svjetskog rata obavljao je sigurnosno-obavještajne zadatke za zagrebačko vojno zapovjedništvo, a u vrijeme austrougarske okupacije Srbije postao je šef policije u Kragujevcu, gdje je, prema vlastitim riječima, “radio tajno” nastojeći naštetiti Austriji, ali je zbog terora nad stanovništvom smijenjen i suđen. Nakon raspada

Austro-Ugarske u prosincu 1918. otišao je u Graz i pridružio se Hrvatskom komitetu Ive Franka, koji se zalagao za neovisnost Hrvatske od novoosnovane Jugoslavije. Zbog toga mu je 1920. Senat Zagrebačkog sveučilišta oduzeo doktorat. No Gagliardi je ubrzo postao “otpadnik” iz emigrantskih krugova - dojavljivao je jugoslavenskoj strani što se zbiva među hrvatskim emigrantima, što je pridonijelo urušavanju Hrvatskoga komiteta. O tome je 1922. napisao polemičnu brošuru “Istina o hrvatskom emigrantskom komitetu”. Vratio se u Zagreb 1923., nakratko bio uhićen, a 1925. sudjelovao je u pokušaju osnivanja Hrvatske narodne radikalne stranke kao član Radikalne stranke. U razdoblju između dvaju ratova radio je za obavještajnu službu Kraljevine SHS/Jugoslavije, a istodobno i za Antu Pavelića u emigraciji.

Ključna je epizoda njegova odnosa s Pavelićem. Prema suvremenicima, upravo je Gagliardi “izmislio plan akcije, organiziranje oružanih skupina, metode atentata” i pozvao Pavelića da pođe u emigraciju kao “barjaktar” pokreta, računajući da će njime upravljati. No Pavelić ga je prerastao i odgurnuo u stranu. Nakon uspostave NDH Gagliardi se vratio u Zagreb i neko vrijeme se ponašao kao “intelektualni otac NDH”, ali nikad nije obnašao službenu dužnost. Osjetivši da se krug oko njega zatvara, sklonio se u sanatorij na Srebrnjaku, odakle su ga u kolovozu 1941. odveli u zatvor u Staroj Gradiški. U ožujku 1942. ustrijeljen je nedaleko od zatvorske zgrade, s grupom “slobodnih zidara” i političara. Prema jednom svjedočenju, po njega i grofa Bombellesa došao je Ljubo Miloš “sa šmajsericom”, tobože ih želeći premjestiti u bolju nastambu, a navečer su likvidirani izvan zidina logora. Gagliardi je, jednostavno, “znao previše”.

MILIVOJ KARAMARKO

Milivoj Karamarko rođen je 28. rujna 1920. u Filip Jakovu kraj Biograda, a ubijen je 29. travnja 1945. u Zagrebu. Bio je novinar i ustaški dužnosnik, jedan od ideologa ustaške studentske mladeži, čija je kratka karijera bila obilježena ideološkim radom, a kraj tragičnim obračunom unutar samog režima. Klasičnu gimnaziju polazio je u Šibeniku i Splitu, a završio ju je u Šibeniku 1941. Pravo je studirao u Zagrebu, a 1943. političke znanosti u Berlinu. Već kao gimnazijalac bio je jedan od vođa nacionalističke proustaške mladeži, a nakon proglašenja NDH preuzeo je upravu u biogradskom kotaru. Ubrzo su ga uhitile talijanske vlasti, ali je pušten na intervenciju Mladena Lorkovića, pa je u Zagrebu bio glavni urednik Ustaške mladeži od 1941. do 1942. i stožernik Ustaškoga sveučilišnoga stožera 1944.

Objavljivao je stilistički vrsne programatske članke i oglede o općim smjernicama ustaškog pokreta, organskom shvaćanju države i vodstvu Ante Pavelića, rasnim osobinama Hrvata. U Ustaškoj mladeži više se puta kritički osvrnuo na društvenu zbilju. Uvodnici o srodnim temama, odgovornosti intelektualaca i studentskoj međunarodnoj suradnji tiskani su mu u listu sveučilištaraca Plug 1944., u kojem je, među ostalim, osudio podjele između islamskih i katoličkih Hrvata te u broju od 25. prosinca otvoreno pozvao na stvaranje “hrvatske nacionalne fronte” u suradnji s “konzervativnim” prvacima HSS-a i na približavanje zapadnim Saveznicima u očekivanju njihova sukoba sa SSSR-om. Premda je potkraj prosinca 1944. bio pritvoren zbog sumnje u povezanost s nastojanjima Lorkovića i Ante Vokića, nakon istrage kažnjen je samo zapisničkim ukorom i u travnju 1945. oslobođen. Nekoliko dana poslije uhitili su ga i, prema jednom svjedočenju, ubili pripadnici Hrvatske obrane Vjekoslava Luburića. Potpisivao se i šifrom M. K.

’NAFTALINCI’ NA PARADI

“Ustaška je vlast počela odmah provoditi nacistički program”, nastavlja Maček, “koji se u početku sastojao u običnom šikaniranju. Svim Židovima bilo je naloženo da moraju kao vidljivi znak nositi na odijelu žutu krpu, a i Židovima i pravoslavnim Srbima bili su određeni stanoviti dijelovi grada u kojima smiju i u kojima ne smiju stanovati. Nisam vidio svojim očima, ali sam čuo od očevidaca da je čak i jedna opatica koja je bila rođena kao Židovka morala polazeći u crkvu nositi na svojem redovničkom odijelu žutu krpu. U Zagrebu živio je od sviju uvaženi kirurg, Židov, dr. Gottlieb. Pripovijedali su mi kako ga je jedan od članova ustaške vlade pozvao k sebi u kuću radi konzultacije, i dr. Gottlieb je došao noseći na prsima žutu krpu. Dotični član vlade se zastidio i rekao: “Pa zaboga, doktore, vi ne morate nositi taj znak.” No dr. Gottlieb mu je odgovorio da se on tim znakom ponosi dok god ga moraju nositi njegovi suvjerci. Naravno da je već prvih dana u Zagrebu uhapšeno stotinu agilnijih pristaša HSS-a.

Sve to bio je tek slabi uvod u strahote koje su slijedile kasnije, kad su ustaše učvrstili svoju vlast. Tada su počela uveliko u Zagrebu hapšenja i otpremanja u koncentracijske logore Židova, pravoslavnih Srba, a i priličnog broja Hrvata, naročito onih koji su bili notorni anglofili. Zanimljivo je da su osim ustaša pojedine ljude odvodili i nacistički članovi Gestapoa. Tako su koncem svibnja po Gestapou odvedeni u Graz zastupnik HSS-a Žiga Šol, zastupnik Samostalne demokratske stranke Hinko Krizman, bivši ministar Cvetkovićeve vlade Stanoje Mihaldžić i profesor medicinskog fakulteta dr. Andrija Štampar. Šola su odveli Nijemci zato što je kao kandidat HSS-a kod izbora za grad i kotar Osijek (1938) vodio oštru borbu s hitlerovski nastrojenim Nijemcima, kojih je bio priličan broj u njegovom izbornom kotaru.

Zašto su odveli ostalu trojicu, to ne znam. Svakako su im Nijemci nehotice učinili znatnu uslugu jer su mnogo bolje prošli pod njemačkom internacijom u Grazu nego što bi bili da su odvedeni u koji ustaški koncentracijski logor. Šol je bio doduše teže ozlijeđen prigodom jednog bombardiranja, ali je hvala Bogu živ, te živi sada u Buenos Airesu u Argentini. Krizman i Štampar vratili su se u domovinu i stavili posve u službu Titove komunističke vlasti, dočim je Mihaldžić ostao i nakon svršenog rata još deset godina u Austriji, gdje je i umro…”

MIROSLAV FILIPOVIĆ-MAJSTOROVIĆ

Bio je jedan od najkrvoločnijih ljudi ustaškog pokreta. Novinar Đorđe Milša, koji je i sam bio zatočenik Jasenovca, opisao je Filipovićev način ubijanja u logoru Gradina:

“Fra Filipović-Majstorović je u koljačkom poslu svojim znanjem i okrutnošću bio nenadkriljiv. Dugo je vremena bio glavni izvršitelj masovnih klanja u Gradini, za koji bi se rad posebno i oblačio. Obično na večer navukao bi čudnu neku zelenkastu kućnu kabanicu, izvršavao klanja, i tek ujutru drugog dana vraćao se sav krvav. Neko je vrijeme vodio sa sobom brojne ustaške agente, zatočenike, koji su mu pomagali pri klanju u Gradini. Ponajprije bi ih dobro napio u časničkoj blagovaoni, a otuda bi zajednički krenuli putem vlastita im zvjerstva. Navikao na stalno klanje, nijedan se od masovnih koljača nije zadržao u toj satanskoj raboti, koliko on...”

Na suđenju je priznao zločine, ali je relativizirao svoju ulogu u njima. “Priznajem da sam lično kod javnih strijeljanja ubio oko stotinu zatočenika logora Jasenovac i Stara Gradiška. Isto tako priznajem da su se za vrijeme mog upraviteljstva u logoru Jasenovac vršila masovna ubijanja u Gradini, ali ja u tome nisam sudjelovao, iako sam za ta masovna ubistva znao. Ispravljam se, ja sam kod tih masovnih ubijanja prisustvovao, ali ih nisam izvršavao. Ta masovna ubijanja dopuštao sam kao upravitelj, jer sam imao usmene naloge Ljube Miloša, a još više od Matković Ivice, a katkada i od Maksa Luburića. U Gradini ubijalo se maljem, i to tako da bi žrtva morala sići u iskopanu jamu, našto je slijedio udarac maljem po glavi odostraga. Osim toga ubijalo se strijeljanjem i klanjem. Kad su se vršile likvidacije žena i djevojaka u Gradini, znam da su se nad mlađima vršila silovanja... Za moje vrijeme (za 4 mjeseca), po mom računu, likvidirano je u logoru Jasenovac 20-30.000 zatočenika.”

Bio je ustaški dužnosnik poznat pod prezimenom Majstorović, a javnosti najpoznatiji kao “fra Tomislav”, franjevac koji je postao jedan od najokrutnijih zapovjednika logora Jasenovac i Stara Gradiška. Gimnaziju je završio kod franjevaca u Visokom, u franjevački novicijat stupio je 1932. u Livnu i dobio ime fra Tomislav. Za svećenika je zaređen 1939. Nakon proglašenja NDH počeo je djelovati kao samozvani vojni kapelan, bez dopuštenja provincijata i banjalučkog ordinarijata. Kao dušobrižnik 2. Poglavnikove tjelesne bojne bio je nazočan zločinima nad pravoslavnim stanovništvom u selima kraj Banje Luke u veljači 1942. Nakon puštanja iz istražnog zatvora, Vjekoslav Luburić ga je u lipnju 1942. poslao u Jasenovac za jednog od zapovjednika logora, gdje se predstavljao prezimenom Majstorović. Papinski legat Giuseppe Marcone ga je suspendirao, a 10. srpnja 1942. isključen je iz franjevačkog reda. Krajem listopada 1942. premješten je u Staru Gradišku za zapovjednika logora, gdje je ostao do ožujka 1943. Miroslav Filipović rođen je 4. lipnja 1915. u Jajcu, a obješen 29. lipnja 1945. u Zagrebu.

POGLAVNIKOVA ZORA

Pavelić se na Markovu trgu, pred Saborom, našao 15. travnja u 16 sati.

To je bila službena verzija. Kako se prisjeća Ante Moškov, Pavelić i dvjestotinjak ustaša-povratnika na Markov trg su došli usred noći.

“’Tu smo i tu ostajemo’, našto je nastalo neke vrsti čestitanja. Ljudi su se većinom čudili zašto je ulazak uslijedio po noći u Zagreb”, prisjeća se Ante Moškov.

Da bi svi doznali da je Pavelić konačno stigao u Zagreb, vojskovođa i doglavnik Slavko Kvaternik pročitao je zatim na zagrebačkom radiju ovaj proglas:

“Hrvatski narode! Dajem ti radosnu vijest, da se tvoj slavom ovjenčani Poglavnik vratio u glavni grad Zagreb i preuzeo svoju suverenu vlast u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Naš Poglavnik šalje ti svoje pozdrave, daje ti svoje srce, svoje energije i svoj um i radit će za tebe dan i noć, kao i dosad, a ti ga slijedi da vazda budemo: Za dom – spremni!”

Ante Pavelić ušao je u Zagreb incognito, o čemu njegov promidžbenjak Mijo Bzik piše ovako: “Oduševljeno građanstvo grada Zagreba, koje je već kroz tri dana neumorno po ulicama čekalo dolazak Poglavnika i ustaša, nije nažalost, zbog sticaja prilika, imalo sreće pozdraviti spasitelja Hrvatske kod njegovog ulaska u glavni grad Hrvatske. Ustaški samovozi prolazili su ulicama grada Zagreba na povijesni Markov trg, a da ih gotovo nitko od građanstva nije ni primijetio.

Nešto prije 4 sata u jutro, samovozi se zaustaviše pred bivšim banskim dvorima i ustaše se iskrcaše. Još jednom obišao je Poglavnik svoju vjernu vojsku i oko u oko izražena je kod toga vječna povezanost i ljubav Poglavnika i ustaša”, napisat će Bzik.

Poglavnik i designirani ministri položili su prisegu. Prije nego što je imenovao ministre, Pavelić je održao govor u kojem je istaknuo da od 1102. god. hrvatski narod nije imao svoje samostalne nezavisne države i, eto, nakon punih 839 godina prvi put, nakon što je uspostavljena “potpuno samostalna Nezavisna Država Hrvatska”, došao je čas da se uspostavi i odgovorna državna vlada u njoj. Zatim je objavio njen sastav: on je predsjednik vlade i ministar vanjskih poslova, a onda se navode imena ministara.

Posjeti Express