Ponekad i liberali imaju pravo. Recimo, kad kažu da svaka roba ima svog kupca, jer zbilja ima.

Nekome, primjerice, treba motor od tenka, a netko nema problema s činjenicom da mu na zidu dnevne sobe stoji slika ukradena iz muzeja u okupiranom ukrajinskom gradu.

Pukovnik ruske vojske Aleksandr Denisov se školovao da bi ratovao. Bilo mu je 44 kad je pomislio da je džaba krečio i da će mirovinu dočekati u miru i besparici. Kako, dakle, nije vjerovao da će Vladimir Putin izvesti agresiju na Ukrajinu i tako i njemu, Denisovu, omogućiti povratak kući s nešto ratnog plijena, odlučio je, kako se to već kaže, uzeti sudbinu u svoje ruke: smislio je nešto što je bliže plotu za film Guya Ritchieja, nego ozbiljnom kriminalu.

Pukovnik Denisov je, naime, počeo krasti i, naravno, prodavati motore s borbenih tenkova T-90, ukupno komada sedam! Posljednje je unovčio nakon početka, jezikom agresora rečeno, ograničene vojne operacije, a prve u jesen 2021.

Povijest se baš ružno poigrala s časnikom Denisovim: rat koji je čekao počeo je nakon što je on razvio posao vrijedan najmanje 234 tisuće eura. Usput je, valjda, shvatio kako je po život manje opasno kvariti tenkove nego jurišati na gradove u čijim muzejima stoji daleko vrednije kulturno blago, samo što na putu do njega treba izbjeći metke, granate, dronove i protupješačke mine. Na kraju se tješio time da svaka robija prođe, dok se s vojničkog groblja živi vraćaju samo članovi obitelji stradalog junaka.

Rat je ozbiljan biznis s dugim prehrambenim lancem. Aleksander Denisov - kojega su, slobodno možemo pretpostaviti, zvali Saša ili Saš, bez obzira na vrijednost motora, bio je bliže kraju nego početku tog lanca. Oni iznad su pokrali milijune, a oni ispod majice, čarape, kape i još nešto sitno.

“Nije mi jasno gdje je nestalo pola milijuna kompleta opreme koja je bila uskladištena na punktovima prijema u pričuvni sastav”, izjavio je Andrej Guruljov, general-pukovnik ruskih rezervnih jedinica i poslanik Dume, a prenio BBC u tekstu u kojem je rekonstruirao čudne puteve potkošulja, čizama i toalet papira: “Sredinom srpnja, dok je ruska vojska s privatnom vojnom kompanijom Wagner napadala termoelektranu u Ugljegorsku u Luganskoj oblasti, na drugom kraju Euroazije, na otoku Iturup, održavalo se zasjedanje Kurilskoga garnizonskog vojnog suda. Načelniku skladišne službe lokalne vojne jedinice, Dmitriju Gorinu, sudilo se za zloupotrebu službenog položaja. U jesen 2021. Gorin je izdavao lažne fakture. Tako su dvojica vojnika na papiru došli u posjed stvari koje im zapravo nitko nije dao. Jedan je navodno dobio 100 ruksaka, tri fantomke, četiri ljetne kape i dva kompleta odijela koja štite od vjetra i vlage. Drugi - čak 35 majica, 50 pakiranja papirnih maramica, 50 pari zimskih i ljetnih čarapa te jedan par ljetne obuće. U isto vrijeme je Jevgenij Medvedev, narednik jedne od motoriziranih jedinica Altajskog okruga, proglašen odgovornim za obuku ročnika. Medvedev je otišao u skladište s toplim jaknama za cijelu četu (106 ljudi), ali je svojim vojnicima donio samo polovinu. Ostalih 50 jakni je prodao. Kad je ruska vojska još bila pred Kijevom, sud je pred sobom imao slučaj da je u Novosibirskom garnizonu kapetan Vladimir Zajcev, s načelnikom skladišta, zastavnikom Aleksejem Čurjukanovim, sistematski trgovao resursima koji su im povjereni. Primjerice, 17. travnja 2019. godine oni su odvezli s teritorija jedinice 60 poljskih ljetnih odijela i isto toliko kapa, 50 kompleta donjeg veša i 20 para čizama. Stvari je bilo toliko da su koristili službeni kamion KAMAZ. Nisu odvezli samo uniforme i obuću, već i konac, toalet papir, 50.000 kuverti, rolne za faks, 36.000 providnih fascikla za papir A4, pakiranja sapuna... U prodaji čarapa, čizama i toalet papira pomagao im je kapetan Dmitrij Nikitin iz Novosibirske više vojne komandne akademije. On je dovozio ukradene stvari KAMAZ-om u svoju garažu i tamo se susretao s kupcima civilima. Iz ruskih vojnih jedinica ne nestaju samo odjeća i obuća, već i zaštitna sredstva. Mobilizirani su prinuđeni da kupuju pancirne prsluke kojih katastrofalno nedostaje ruskoj armiji. Moglo bi ih biti više da narednik tenkovske brigade iz Nižegorodske oblasti, Ivan Andrejev, nije ukrao gotovo 50 komada 2017. godine. Kako ga ne bi primijetili na kontrolnome mjestu, on je ili tražio od podčinjenih da bace vlasništvo vojske kroz prozor ili ih je iznosio na nosilima”.

Aleksandr Denisov, Dmitrij Gorin, Jevgenij Medvedev, Vladimir Zajcev, Aleksej Čurjukanov, Dmitrij Nikitin i Ivan Andrejev jesu, izvan svake sumnje, ljuti amateri u ilegalnom poslu.

No povijest će ih možda pamtiti po dobru: po tome što su, iako su im namjere bile drugačije i prizemnije, ipak malo slabili vojsku čiji su pripadnici sa zemljom sravnili dio Ukrajine, počinili masovne zločine te temeljito opljačkali kulturno i povijesno blago te zemlje.

U studenom 2022. ukrajinske snage su oslobodile grad Herson, a među prvima koji su se vratili bila je i ravnateljica tamošnjeg muzeja Alina Dotsenko. Umjesto više od 14.000 umjetničkih djela koja je prikupljala desetljećima, zatekla je prazna skladišta, podrume i police. Kako piše Associated Press, ruske su snage tijekom povlačenja veliki dio hersonske zbirke kamionima prebacile u okupirani Krim. Naknadno je, još jednom, nestalo gotovo 10 tisuća umjetnina. Potragu za njima ne olakšava činjenica da je Dotsenko fotografirala svaki predmet iz zbirke, pa po povratku u Herson digitalni katalog ustupila Interpolu.

Pljačka ukrajinskog blaga nije bila slučajna niti su se njom bavile neznalice koje ne razlikuju vrhunsko slikarstvo od goblena s motivom “Konj na pojilu, inkasant na brojilu”. Rusija je još 2023. izmijenila zakonodavstvo kako bi 77 muzeja s okupiranih oblasti postalo dio njenog nacionalnog muzejskog sustava.

Iz ukrajinskog Ministarstva kulture su za AP potvrdili kako su do ožujka 2026. oštećeni ili uništeni 1707 lokaliteta kulturne baštine i 2503 objekta poput muzeja, kazališta i galerija. Prema istom izvoru, više od 2,1 milijun muzejskih predmeta nalazi se na okupiranim područjima, dok je na područjima koja je Ukrajina oslobodila potvrđena krađa više od 35.000 eksponata.

Među nestalim predmetima je i sve što je do prvog ruskog-ukrajinskog rata, onoga iz 2014. godine, činilo postav Regionalnog muzeja umjetnosti u Donjecku. Bježeći ispred okupacijskih snaga, Halina Čumak, ravnateljica te institucije, uspjela je ponijeti dio kataloga zbirke s oko tisuću umjetnina, i to je jedini dokaz postojanja nestalih djela.

Krajem travnja ove godine među razmijenjenim zarobljenicima je bio i Aleksandr Butjagin, ugledni ruski arheolog i zaposlenik Državnog muzeja Ermitaž, u kojem je vodio arheološka istraživanja. Butjagina nije obuzeo zanos ratnika niti je iza rešetaka završio nakon što je bacio pušku, digao ruke u zrak i predao se Ukrajincima. Nekoliko mjeseci ranije, krajem 2025., uhićen je Varšavi kroz koju je prolazio na proputovanju kroz Europu u kojoj je uredno držao predavanja. On je od 2014. do 2019. vodio iskapanja na antičkom lokalitetu Myrmekion na Krimu - nad kojim Rusija ima kontrolu već, evo, 12 godina - i, prema navodima ukrajinskih istražitelja, za uspomenu i dugo sjećanje ponio 30 zlatnika, a na 26 njih bilo je ime Aleksandra Velikog.

Talijanski pisac Alessandro Baricco u knjizi “The Game” (2022., V.B.Z., prijevod Snježana Husić) objašnjava razliku između digitalne i mentalne revolucije dokazujući kako napredak tehnologije nikad nije, niti će ikad, podrazumijevao promjene ljudskog ponašanja na bolje. Rat u Ukrajini, uz ostalo, pokazuje kako zamjena mačeva dronovima nije donijela i drugačije običaje ratovanja. Kulturno i povijesno blage krade se stoljećima, bez obzira na to nadiru li osvajači na konjima ili tenkovima, spuštaju li se iz helikoptera i aviona ili neprijatelja na povlačenje tjeraju dronovima i projektilima ispaljenim iz duboke pozadine.

Pljačkalo se, dakle, u Napoleonovim ratovima, pa u Drugom svjetskom ratu - u kojem su, prvo, nacisti blago vozili za Berlin, pa onda Crvena armija iz Berlina - američkoj agresiji na Irak, u građanskom ratu u Siriji i drugdje, prije ili kasnije, ali uvijek s istim ishodom: nikad u povijesti sve što je oteto nije vraćeno. Dio, istina, jest, ali ostatku, obično vrednijem, nema traga do dana današnjeg.

Pražnjenje ukrajinskih muzeja i galerija nije nikakva iznimka, a to što tamošnje vlasti još ne znaju precizan broj otuđenih predmeta - procjena je prilično slobodna: od dva milijuna i 100 tisuća pa do čak sedam milijuna i 800 tisuća - manji je problem od sve ozbiljnijih navoda o sudbini ratnog plijena. Prema, istina, nepotvrđenim informacijama, dio onoga što je oteto na okupiranim područjima je još jednom nestalo po dolasku u Rusiju u kojoj, očito, ima dovoljno kreativnih da ukradu sve što se može ukrasti - od tenkovskih motora i čizama, preko antičkog novca, pa do djela suvremenih umjetnika - i dovoljno bogatih da otkupe i iza zidina vila sa skromnih 56 spavaćih soba i olimpijskim bazenom u dnevnoj drže tuđe kulturno blago.

Svaka roba, kako smo već rekli, ima svoga kupca, ali i svoga lopova. Aleksandr Denisov, Dmitrij Gorin, Jevgenij Medvedev, Vladimir Zajcev, Aleksej Čurjukanov, Dmitrij Nikitin i Ivan Andrejev su krali dijelove oklopnih vozila, obuću i toalet papir. Uglavnom nepoznati počinitelji su ukrajinskoj kulturi nanijeli višemilijunsku štetu, a neki od njih sebi osigurali i tek malo manju zaradu, čvrsto vjerujući kako nikad neće biti pronađeni ili, to posebice, izručeni.