Prvonagrađeno rješenje za stadion Maksimir, točnije prostorni prikazi, renderi istog rješenja izazvali su dosad vjerojatno nezapamćenu reakciju javnosti na rezultate jednog arhitektonskog natječaja. O radovima je odlučivao Ocjenjivački sud koji su činili ministar turizma i sporta Tonči Glavina, gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević, predstavnik HNS-a Zvonimir Boban te, najvažnije, predstavnici struke - hrvatski i strani arhitekti (Toma Plejić, Mia Roth Čerina, Nenad Fabijanić, Vasa Perović, François Chas i Kersten Geers), uz njihove zamjenike, među kojima je arhitektica Vjera Bakić, koja je i koautorica bazena na Sveticama, smještenog unutar natječajnog obuhvata. Manji je broj onih koji su se javno oglasili s pozitivnom reakcijom na odabrano idejno rješenje; mišljenja je u Hrvatskoj nekad, čini se, i više nego glasača. Treba napomenuti i da prva nagrada iznosi 390.400 eura bruto (procijenjeni neto je 291.200,21 euro). Stadion Maksimir velika je, značajna i potencijalno reprezentativna investicija, nipošto nevažna za identitet Zagreba, no daleko od najvećih i istinskih problema glavnoga grada, države, ovog društva. To ne znači da nam ne smije biti stalo i da netko bez diplome nema pravo na mišljenje - ako je i ta buka komentara naznaka da postoji i dalje težnja za participacijom građana u političkom životu, to je vrijedna činjenica. Samo rješenje i izgled stadiona u konačnici su manje važni u odnosu na ono što je “slučaj Maksimir” zaista prokazao, a to je potpuni rascjep između arhitektonske struke i javnosti. A pod tim općim pojmom neugodnog prizvuka zapravo su oni za koje se ta ista arhitektura gradi, i naposljetku, oni koji bi u nekoj drugoj situaciji mogli postati investitori neke buduće arhitekture. Pa kako da ih se onda ne tiče?

Javni natječaj postoji od Atene

Javni arhitektonski i arhitektonsko-urbanistički natječaji uvriježena su praksa u svijetu već koje tisućljeće, pa se tako njihovi mogući prethodnici traže još u antičkoj Grčkoj, primjerice u natječajima povezanima s obnovom Atene nakon perzijskih pohoda. Ta jednostavna ideja, da se svima za to osposobljenima (u današnjim terminima: svim ovlaštenim arhitektima, odnosno urbanistima) daje mogućnost iznijeti svoj prijedlog rješenja za javnu građevinu ili prostor, preživjela je i kad sama demokracija nije, pa su se natječaji raspisivali i u doba renesanse, diljem Istočnog bloka, u vrijeme poslijeratnog graditeljskog zamaha u zapadnoj Europi i SAD-u, a na istoku Azije pojavili su se malo kasnije i ukorak s tehnološkim razvojem. Javni natječaj sam po sebi nije jamstvo najboljeg od mogućih rješenja, nije jamstvo ni dobre arhitekture. I svaki stručnjak ipak je čovjek, pa je i svaki žiri skup samo jednog od mogućih ljudskih faktora. Čim je riječ i o kakvoj odlučivačkoj poziciji, u maloj skupini ljudi, unutar jedne struke…, jasno je da sustav nije cijepljen od korupcije, pogodovanja i ortačkog milovanja ruku. Ipak, nitko se još nije domislio boljeg. Svatko može imati mišljenje i vlastiti estetski sud - što bi ljudsko iskustvo bilo bez prostornih senzacija iznimnog zadovoljstva i iste takve nelagode?

INSAJDER O STADIONU 'Maksimir? Žiri je danima vijećao, ministar Glavina nije htio inatiti se struci'

No nema i ne mora svatko imati znanja i kompetencije za stvaranje ili donošenje odluka, nije potrebno niti baš sve razumjeti da bi se neki prostor ili zgradu koristilo. Točno tu dolazi struka, kao spona između arhitekture same i njezinoga korisnika. Arhitektura nas odgaja, formira nam ukus i ima li uopće osjećaja usporedivog s onim kad se čovjek nađe na novom i stranome mjestu, a koje nečim silno podsjeća na neko davno mjesto ranog sjećanja? Utoliko stadion na Maksimiru nije nimalo bezazlen pothvat, s obzirom na komercijalizaciju, korupciju, nasilje i nacionalizam koji mu u ovim okolnostima prijete.

Kako je moguće da se dogodio toliki raskorak stručnog i javnog mišljenja? Osnova svakog razumijevanja je komunikacija; ako i govorimo nešto naprosto genijalno sugovorniku koji nas ne razumije, ta genijalnost za njega ne postoji.

Traljava prezentacija, u najmanju ruku

O načinu predstavljanja rezultata natječaja već se dovoljno pisalo: mala i neadekvatna prostorija, loša i neinformativna prezentacija s projektora, te potpuno nečitljiv pdf prvonagrađenog rješenja. S obzirom na to da sve hrvatske arhitektice i isto tako arhitekti iz Ocjenjivačkog suda imaju iskustvo rada na fakultetu, sumnjam da bi takvu razinu prezentacije tolerirali svojim studentima na kraju semestra. Što to može javnosti poručiti o legitimitetu odluke? Traljava prezentacija ne znači nužno da je i žiriranje bilo odrađeno s istom posvećenošću, ali ne daje ni na autoritetu.

Natječajnim zadatkom obuhvaćena je bila izrada arhitektonsko-urbanističkog rješenja kompleksa stadiona Maksimir, kao i izrada prijedloga za SRC Svetice te šire područje prometnog čvorišta Borongaj. Obuhvat je podijeljen u zone, pa se tako za zonu samog stadiona (zona C) natječaj tretira kao onaj za realizaciju, a područje Sportskog centra Svetice i Borongaja (A i D) tretira se kao anketno, odnosno prijedlog mogućeg rješenja koje ne obvezuje na izvedbu. Natječajni zadatak traži promišljanje cijelog obuhvata i šireg prostora oko stadiona, odnosno kako piše na web stranici: “Taj prostor vidimo kao slojevit prostorni i društveni ‘Grad sporta’ – otvoreno i inkluzivno okruženje za profesionalne sportaše, rekreativce, navijače i sve naše sugrađane”. No ugovor za izradu idejnog i izvedbenog projekta slijedi samo za stadion. Svjesno ili ne, usmjerenost javnosti na tu jednu građevinu zapravo je negdje ispravna - promišljanje šireg prostora svakako govori o svijesti o tome u kakvoj bi se okolini novi stadion trebao nalaziti i kako bi se taj dio grada uopće mogao razvijati. Ali ono što ćemo sigurno dobiti jest sam stadion. To što nam neće znatno promijeniti život i što će dubinski problemi ostati truliti na svome mjestu, to ne umanjuje činjenicu da je nešto poput nove zgrade stadiona naprosto silno uzbudljivo, velik događaj.

Tko su Tommaso Fantini i Alberto Rossi?

Ranije opisana praksa javnih arhitektonskih natječaja može rezultirati dvojako. Međunarodni natječaji poput ovoga otvaraju mogućnost da i u jednom Zagrebu, recimo, gradi neko veliko svjetsko ime. Tako su kao neprežaljeni potencijalni autori zagrebačkog aerodroma ostala imena poput Shigeru Bana, Normana Fostera i Zahe Hadid; nitko od njih nije ponio ime Franje Tuđmana i pronio ga u svijet suvremene arhitekture. S druge strane, anonimno sudjelovanje omogućuje mlađim i neafirmiranim arhitektima da se ravnopravno natječu i u sretnom slučaju nagrađenog rješenja dobiju tu afirmaciju upravo na međunarodnoj sceni. Pa iako predstavnik Ocjenjivačkog suda Toma Plejić izjavljuje da iza prvonagrađenog rada “stoji renomirani, svjetski poznati studio iz Milana”, nema ništa loše o tome da su se na natječaju istaknuli relativno mladi arhitekti iz Milana kojima će projekt Maksimira u portfoliju značiti vjerojatno više nego oni Maksimiru i Zagrebu. Tommaso Fantini i Alberto Rossi ured su osnovali 2017. godine. Na međunarodnim natječajima sudjeluju često, to je prostor za kreativni iskorak, istraživanje, pa i posljedično afirmaciju na toj “svjetskoj razini”, kako im priželjkuje Plejić. Među realizacijama imaju projekte stambene i poslovne namjene, uz nekoliko javnih projekata poput teniskog centra u Riminiju i društvenog centra za ranjive skupine, također u Riminiju u Italiji. Izvan Italije, sudjelovali su na projektima u Švicarskoj i Maroku, među ostalim u Marakešu.

FANTINI I ROSSI Akademija u Mendrisiju: Škola elite koja je stvorila arhitekte Maksimira

Projektiraju puno i projektiraju dobro; na njihovoj web stranici može se proći kroz sažet pregled izabranih projekata. To je uvriježen, odmjeren i siguran potpis suvremene arhitekture europske škole, koja njeguje svedeno oblikovanje podređeno geometriji i čistini plohe, zavodljivu tlocrtnu simetriju i minimalizam u materijalizaciji. I bez poznavanja njihove biografije, moglo bi se iščitati da je to potpis obrazovanog, akademiji vjernog projektanta, koji vrlo dobro poznaje (recentnu) povijest arhitekture što je generacije arhitekata odgojila svojim pristupom iznimne referencijalnosti. Taj princip nalaže da arhitektura mora uzeti u obzir nasljeđe prostora u koji dolazi, da se mora na neki način odnositi prema njemu, uzeti nešto od postojećeg i to reinterpretirati, kako god zna i umije. To je u osnovi ispravno i nije od toga daleko bio ni Vladimir Turina, autor izvornih tribina na Maksimiru. Kad je izradio svoj prvi, neostvareni projekt za stadion na Maksimiru, bio je i mlađi od dvojice Talijana, bile su mu, naime, 33 godine.

Stadion "superintenzivan, enigmatičan i potpuno apstraktan"

Slušajući nastavak obrazloženja iznesen na javnom predstavljanju, trebalo se prvo probiti između nanizanih formulacija koje više zvuče nego što znače: uz nabrojeno pet puta spomenutog pridjeva “apstraktan”, tri “spektakla” i jednim “spektakularnim stadionom” koji je istodobno “enigmatičan” i, naravno, “potpuno apstraktan”, korištenjem pleonazma “superintenzivno”, “elementarnog projekta reduciranog na bitne elemente” - čovjek se zapita nema li Toma Plejić barem nekoga kraj sebe tko mu je mogao dva puta pročitati tekst, odnosno kako netko ne osjeća nelagodu tako nastupiti ispred milijunskog projekta? No ispod tog pseudointelektualnog izraza, uostalom karakterističnog za naše arhitekte, dolazi se do jednostavnog objašnjenja zbog čega je to upravo ovaj projekt pobijedio ostale. “Stadion će biti ikoničan i prepoznatljiv, potpuno jedinstven, a istodobno je, što je iznimno zanimljivo, eho naše vlastite tradicije, našeg vlastitog DNK i identiteta. Snažno se referira na stadion Maksimir i njegove ideje transponira u budućnost.” Novi stadion, dakle, podsjeća na izvorni projekt Vladimira Turine.

Njegovo prvo idejno rješenje iz 1946. godine predviđa nešto drugačije uređenje cijelog obuhvata, a sam stadion s potkovičastim gledalištem, otvorenim prema maksimirskom perivoju. Podsjeća li Nenada Fabijanića više na odgrizenu krafnu ili palačinku, teško je reći, ali oblik svakako nije Turina izmislio, sportske su arene kružnih i eliptičnih oblika čak i dulje i ustrajnije negoli se provode arhitektonski natječaji. Zbog neriješenih imovinskih odnosa s Kaptolom kao vlasnikom zemljišta, ali i zbog nedostatka financijskih sredstava za cjelovitu izvedbu, projekt se potom mijenja i stadion se realizira etapno. Prvo se gradi zapadna tribina, u njoj je ta izvorna ideja otvorenog stadiona u koji utječe pejzaž. Kosina gledališta leži na ukošenim armiranobetonskim nosačima. Vrijeme je industrijskog i graditeljskog zamaha nakon Drugog svjetskog rata, armirani beton je materijal s kojim se tad intenzivno eksperimentira i konstrukcija na Maksimiru tad je zaista ukorak, ako ne i pomalo ispred duha vremena. Radovi na finalizaciji projekta traju od 1953. do 1955., kad je podignuta i sjeverna tribina. Zagreb ima manje od 400.000 stanovnika. Veći dio Novog Zagreba još nije izgrađen. Nema još Vjesnika, nema Raketa, nema nebodera na Veslačkoj, u Zagrebu je mnogo manje asfalta. Maksimirska betonska aleja tako je gotovo usamljena, otvorena prema parku, Medvednici, prirodi koja se izgledno neće tako skoro promijeniti i taj je odnos, prema topografiji, prema podneblju, ona referencija s kojom Turina radi. To je njegov citat.

Malotko zna kako se gradio Maksimir

Istočna tribina dograđena je 1961., prema projektu Turine i Neidhardta uz suradnika Borisa Magaša, a južna je, koja nije bila dio izvornog projekta, građena od 1965. do 1969. prema projektu Božidara Tušeka. Za potrebe Univerzijade 1987. stadion je adaptiran, a cijelo je zapadno gledalište natkriveno čeličnom krovnom konstrukcijom. Izvorna sjeverna tribina, podignuta još 1955., srušena je tek krajem devedesetih; prema projektu Branka Kincla i Nikole Filipovića tad je počela njezina zamjena novom tribinom i dogradnja zapadne tribine. Tribine su dugo ostale otvorene, dijelom i zato što je gradnja išla etapno, ali izvorni stadion bio je zamišljen kao otvorena pejzažna arena, pa je taj odnos prema parku ostao njegovom ključnom idejom. Ona čista ideja ostala je pod slojevima traljavih nadogradnji, zametena nebrigom o graditeljskoj baštini, kulturi sporta, identitetu grada. Izgled izvornog Maksimira poznaju možda Zagrepčani stariji od 70 godina i oni koji su te fotografije vidjeli u monografijama, možda na jednoj izložbi Muzeja grada Zagreba - ukratko, arhitekti koji poznaju povijest arhitekture i još malo tko. Turinin stadion nije dio kolektivne memorije; korupcija, neregulacija i neodržavanje itekako jesu, materijalizirani u današnjem Maksimiru. Ne možete nikoga podsjetiti na ono čega se naprosto ne sjeća.

Taj diktat povijesti i nužnost citata dvosjekli je mač suvremene arhitekture. Obija joj se o glavu kad se od svih mogućih referencija odlučuje referirati na samu sebe; arhitektura o arhitekturi, zatvoreni krug. Nasljeđe nije tek prostorna gesta nego složeni skup društvenih, političkih i gospodarskih okolnosti, te se arhitektura ne može promatrati niti (re)interpretirati sama po sebi – može, ali nije za očekivati da će takvu referenciju razumjeti netko izvan struke. Elementi poput osunčanja, strujanja zraka, vjetra, vizura, prostorni doživljaji ukratko, svojstveni su i razumljivi svima. Očekivati od građanina da pročita 50 stranica potpuno nečitljivog elaborata elitistički je stav. A zašto prosječni Hrvat ne poznaje i ne cijeni suvremenu arhitekturu? Dio krivnje svakako je i na prosjeku opće nezainteresiranosti, ali dio ide i na struku, koja nije, poput arhitekture ovog stadiona, “propusna”. Specijalizirani mediji objavljuju članke nalik na PR tekstove, pisane istim onim izvještačenim stilom, nema arhitektonske kritike od strane iste te struke i nema, naposljetku, arhitekture koja ne pogoduje tržištu. Gledati s visoka široku masu koja ne shvaća korijene jednog projekta, a sutra se pokoriti zahtjevima nekog investitora, u tome nema niti natruhe namjere da se ljude zaista obrazuje o prostoru.

S druge strane, taj će stadion kao zgrada ipak nečemu pridonijeti. Odlasci na utakmice i koncerte i dalje su priuštivi velikom dijelu stanovništva. Više od logike koja stoji iza odluke o njegovu izgledu, problematični su mehanizmi kojima je omogućena njegova gradnja. Ne smije se zaboraviti na zemljišne odnose i sporazum Grada Zagreba, države i Katoličke crkve kojim su riješena imovinsko-pravna pitanja povezana sa zemljištem stadiona i SRC-a Svetice, u sklopu šireg dogovora o zamjenskim lokacijama za crkvene objekte. Dok se grade dva stadiona, ne uređuje se niti jedan javni park. Pa i jedan je javni natječaj mnogo manje problematičan od silnih novogradnji koje niču po gradu i oko njega, pa zjape prazne s prodanim stanovima u kojima nitko ne živi, s cijenama kvadrata koje već nisu dostupne istoj onoj većini stanovništva. Kad bi se ista ogorčenost primijenila na svaki cent iz državnog proračuna, imali bismo predivnu državu političke participacije. Pita li se tko hoće li se za gradnju novog betonskog Maksimira koristiti cement proizveden uz korištenje goriva dobivenih iz otpada? I odakle taj otpad dolazi?