Kviz pitanje “Kako je glasila prva rečenica ikad izgovorena na hrvatskom radiju?” danas bi bilo za sto kuna, svi je znaju: “Halo, halo, ovdje Radio Zagreb”. Pitanje tko ju je izgovorio spada, možda, u red težih. Izrekla ju je prva spikerica radija, Božena Begović. Rečenica je u eter krenula iz skromnog studija na Trgu sv. Marka 9. Prva redakcija nalazila se odmah uz bok Sabora, dvadesetak metara iznad Kamenitih vrata. Odmah do te zgrade nekoć su bili Lapidarij i kuća u kojoj je Rajko Grlić snimio čuveni film “Za sreću je potrebno troje”, u kojem su prve uloge odigrale Dubravka Ostojić i Ksenija Pajić. Danas je “rodilište” radija okruženo skelama. Mjesto na kojem je sve počelo obnavlja se. Na “halo, halo” podsjeća i spomen ploča postavljena 15. svibnja 1966. godine. Radio Zagreb je 1926. proradio na taj dan u istom valu kad su radio dobile i mnoge europske zemlje poput Španjolske, Finske ili Poljske. Radio Beograd imao je program 1924., ali samo u eksperimentalnom obliku. Službeno je, dakle, Radio Zagreb bio prva radiopostaja s kontinuiranim programom na cijelom jugoistoku Europe. Doseg tad nije bio velik, ali je bio značajan - zvuk se mogao čuti do Krašića.

Founding fathers Radija bila je skupina uglednih radioamatera i poslovnih ljudi na čelu s fizičarom, astronomom Otonom Kučerom. Među osnivačima se našao i njegov prvi ravnatelj, dr. Ivo Stern, skladatelj Krsto Odak na klaviru je uživo odsvirao himnu, a početku je nazočio i Vilim Brkić - prvi sportski reporter, koji je već u srpnju 1926. prenosio nogometnu utakmicu. Samo godinu dana kasnije Radio Zagreb uspostavio je međunarodnu suradnju - signal je stigao iz SAD-a. S radija su nakon toga sve dulje prodirale važne, često i tragične vijesti. Iz njega je objavljen atentat na Radića i drugove u jugoslavenskoj skupštini u Beogradu, pa atentat u Marseilleu, a malo kasnije i malo niže, iz studija u Vlaškoj ulici, vojskovođa Slavko Kvaternik proglasio je Nezavisnu Državu Hrvatsku. Četiri godine kasnije s istog je mjesta na valovima Radija Zagreb proglašeno njeno ukidanje i oslobođenje od ustaša. “Prvih 14 godina radio je bio u privatnom vlasništvu Dioničkoga društva Radio Zagreb. Godine 1940. nacionaliziran je, a nakon 1945. djelovao je kao državno poduzeće, društveno poduzeće, javno poduzeće i od 1990. kao javna ustanova”, čitamo u povijesti tog medija.

Točno 30 godina kasnije, na obljetnicu radija – 15. svibnja 1956. – na Sljemenu je proradio prvi televizijski odašiljač. Bio je smješten u hotelu, u Tomislavcu. Osnivanje televizije nije išlo glatko. Televiziju Zagreb - današnju Hrvatsku televiziju - pokrenuo je general Ivan Šibl. Evo kako se njegova udovica Neva prisjetila te akcije, koju je Šibl poduzeo nakon što je zbog afere Đilas smijenjen s mjesta glavnog urednika Borbe u Beogradu pa imenovan generalnim direktorom Radio Zagreba.

- Pokretanje televizije bila je njegova davna želja - kazala je Neva Šibl.

- Kad je postao direktor Radio Zagreba, intervjuirao je u Beogradu Tita i spomenuo mu da bi trebalo pokrenuti televiziju. Tita je oduševila ta ideja i rekao mu je: ‘Daj, bogamu, svi u Evropi imaju televiziju, a mi u Jugoslaviji ne. Daj ti to malo ubrzaj!’. I Šibl se odmah bacio na organiziranje. Došla je 1956. i sve je bilo spremno za početak programa... - dodaje gospođa Šibl.

Jedne večeri, međutim, u stanu Šiblovih zazvonio je telefon. Na drugoj strani žice bio je Rodoljub Čolaković, ministar kulture u saveznoj vladi u Beogradu. U početku je bio vrlo ljubazan. Zamolio je Šibla da ne pokreće program prije nego što to učine u Beogradu. “Daj ti to malo uspori”, kazao je, a to je bilo suprotno Titovu nalogu.

- Šibl mu je objašnjavao da je tu sve spremno i da nema pojma u kojoj su fazi kolege iz Beograda te da nema smisla čekati. U idućim telefonskim razgovorima Čolaković je sve manje molio, a sve više naređivao, da bi naposljetku rekao: ‘Ja zabranjujem!’. A Šibl nije bio čovjek koji bi slušao zapovijedi. I pustio je program - kaže Neva Šibl.

Prvi lokalni prijenos uživo uslijedio je 7. rujna iste godine sa Zagrebačkog velesajma, a 29. studenog 1956. počelo je redovito eksperimentalno emitiranje iz studija u Jurišićevoj.

Već za nekoliko dana iz savezne Udbe iz Beograda došlo je pismo u tadašnji Centralni komitet Saveza komunista Hrvatske. Šibla je pozvao sekretar CK Zvonko Brkić i pokazao mu pismo. U njemu je stajala teška optužba: “Ivan Šibl je hrvatski nacionalist”. Tražila se njegova hitna smjena, no hrvatski komunisti nisu za to htjeli ni čuti. Spasila ga je intervencija Vladimira Bakarića, Titova potkralja Hrvatske.

Radio televizija Zagreb (RTZ) bila je, od šezdesetih godina do danas, vodeća televizija u Jugoslaviji, a neki misle i od Rijeke do Vladivostoka. Kako su naše televizije sve do pred kraj zajedničke države imale samo dva programa, TV lica koja su stalno bila na programu postajala su velike zvijezde, a oni koji bi se zadržali godinama stjecali su status legendi.

- Katkad bih Juri Orlovcu, mom prvom uredniku u Dnevniku, rekao: ‘Taj vam čovjek neće uspjeti na televiziji, on nije televizijski tip’, a on bi mi rutinirano odgovarao: ‘Miro, ako sto dana zaredom na televiziji prikažem svoga psa, taj će pas biti popularan!’ - napisao je Miroslav Lilić u memoarima.

A što reći o Vladimiru Fučijašu, Silviju Humu, Zvonku Letici, Stevi Karapandži, Helgi Vlahović, Ivanu Hetrichu, Oliveru Mlakaru? Zvijezde takvog sjaja danas ne postoje u našem eteru.

TV Zagreb bio je pionir jugoslavenskih kvizova. Prvi je bio “Poziv na kviz” (1965.), slijedio je “Zlatni pogodak” (1968.), koji su zajednički realizirali TVZ i TVB, a vodila ga je legendarna Gordana Bonetti. TV Zagreb je nakon toga pokrenuo lavinu sličnih emisija: “Znam-znaš”, “Malo ja malo ti” (kviz za bračne parove), “Tko umije”, “3-2-1 ali vrijedan”, muzički kviz “Do re mi”, “Ljetni osmijeh”, “Sedam zamki”, “Glazbeni kviz” te “Pješčani sat” (Saša Zalepugin), prvi put emitiran u travnju 1977. Vrh je bila “Kviskoteka”. Zabavni program bio je dominantan. Među prvih 25 ljudi primljenih u stalni radni odnos bila su i dva Talijana - Mario Fanelli i Anton Marti. Upravo je Marti postao jedan od najvećih vizionara zabavnog programa. Godine 1967. snimio je seriju “Kad je mač krojio pravdu”. Danas bi je, napisao je Lilić u knjizi Bez reprize, vjerojatno proglasili užasnom, ali Marti je na nju bio silno ponosan. Kad mu je Milan Grgić (autor mjuzikla “Jalta Jalta”) dobacio: “Marti, pa kaj ste to napravili, pa to je strašno!?”, Marti je uzvratio: “Ma, j---m ti, sta ti meni kazes. Ja sam sinoc pricao s Boris Kidric. Kidric mi kaze: ‘To je sjajna serija, bravo, Marti!’” – “Marti, ne seri, pa Kidrič je umro prije 15 godina!” – “Ma sta mi kazes? Umro? Ma mi ga je bas zaaa!!!” - odbrusio je Marti i nastavio po svome. Bio je jedinstven u znanju, režiji, plesu i duhu, a njegov zabavni program dosegnuo je europski vrhunac.

Televizija je imala velike ravnatelje - Ivana Šibla, Franka Wintera, Ivu Bojanića, Branka Puharića, Mirka Galića, da spomenemo samo ključne. Dolaskom Ive Bojanića Televizija i Radio jačaju. Bojanić stvara modernu europsku televiziju - u njegovo vrijeme snimaju se velike serije, dramski i obrazovni program postaju moćni, a posebna pažnja posvećuje se informativnom programu. Bojanić je, kažu, znao sjediti u kontrolnoj sobi do kasno u noć, brižljivo pratiti svaki kadar i svaki ton. Nije trpio površnost. Upravo je on postavio temelje onoga što će kasnije postati prepoznatljiva kvaliteta Zagrebačke televizije. Sedamdesetih i osamdesetih u informativi je dominirao Dane Roško - naš vanjskopolitički komentator koji bi u “Dnevniku” pogledao u kameru kao kobac, koncentrirano, piljeći u jednu točku kao da mu o njoj ovisi cijeli život, i napamet izverglao cijeli komentar, bez papira, bez mucanja. Ljudi su na večerama govorili: “Što ti je onaj Dane pametan! Sve govori iz glave”. Nitko nije znao da postoji blesimetar, skriveni mehanizam iza kamere na kojem se prikazuje tekst. No bez obzira na trik, Roško je ostao legenda. Njegova pojava u “Dnevniku” bila je jamstvo ozbiljnosti i dubine. Bili su tu i Zvonko Zmazek, Mirjana Rakić, Gradimir Agbaba, Ankica Barbir Miladinović (kasnije će Franjo Tuđman, osvojivši vlast, prebrojiti voditelje “Dnevnika” i zaključiti da je među njima “pet i pol Srba” pa ih je maknuo: vođenje “Dnevnika” tad je spadalo u najprestižnije poslove u javnom sektoru, danas je to rutina).

Sedamdesetih se snimaju serije koje će obilježiti generacije i koje su i danas u reprizama vrlo gledane: “Prosjaci i sinovi”, “Malo misto”, “Punom parom”. Direktor Branko Puharić često bi ponovio: “TV sezona se uvijek pamti po seriji koja ju je obilježila”. Tko ne pamti čuvenu scenu u “Malome mistu” – epizoda “Borbena polnoćka”, u kojoj Boris Dvornik kao sekretar Partije za Božić viče ženi: “Anđe, ja ‘oću bakalara i fritula”. “Kuda idu divlje svinje” Ivana Hetricha prije koju godinu u Novom Sadu proglašena je najboljom jugoslavenskom serijom svih vremena. Bila je svjetski doseg. Sve je to bilo potpuno novo za tadašnje prilike. Branko Puharić preselio je Televiziju u kompleks Fakulteta strojarstva i brodogradnje, počeo gradnju Televizijskog doma, pokrenuo Drugi program i dao ga Angelu Miladinovu, a serije poput “Kapelskih kresova”, “Nikole Tesle”, “Čovika i po” i “Velog mista” postale su zlatni fond. Puharić je bio čovjek Partije, ali čovjek koji je novinare od te iste Partije branio – i obranio. Osamdesetih smo dobili i “Inspektora Vinka”, “Gruntovčane”, Regicu, Dudeka, Presvetlog, Cinobera...

Jedna od najvećih televizijskih vedeta bio je Zvonko Letica. Svoje izvještaje iz svijeta uvijek je završavao s “Hvala na pažnji!”. Pokrenuo je politički magazin “Stop”. Brzo je postao miljenik gledatelja – nije bilo važnije teme koju Letica nije znao rastaviti na jednostavne, oštre riječi.

Spikeri su, uz tehniku, bili apsolutno najveće blago. Ni jedna današnja komercijalna postaja ne poklanja toliko pozornosti školovanju spikerskih i voditeljskih glasova. Nekad je to bila akademija znanosti, milanska Scala u odnosu na današnje voditelje. Sjetimo se samo legendi: Gordana Bonetti - odlikovali su je besprijekorna dikcija, profinjen glas, bila je zaštitno lice informativnih i svečanih programa, ali je, nažalost, prerano umrla. Helga Vlahović bila je drugo ime za šarm i eleganciju koje su prelazile granice. Ksenija Urličić – “čelična lady”, koja je poslije pokrenula Doru, nedostižna je kraljica elegancije. Nezaboravne su i Jasmina Nikić, Vesna Spinčić-Prelog, Željka Fattorini, miljenica generacija, koja je kao djevojčica počela u dječjim emisijama, a poslije vodila “Dnevnik 10” (dnevnik za djecu) i “Dobro jutro, Hrvatska”. Svi su oni prošli kroz školu dikcije na HRT-u - jedinstvenu instituciju koja je desetljećima odgajala voditelje, inzistirajući na čistoći hrvatskoga standardnog jezika, naglasku, artikulaciji. Tu su se kalili i spikeri: Oliver Mlakar, Stjepan Kardoš, Vladimir Levak, Zvonimir Đuretić, Ivan Hetrich. Neke su rečenice nezaboravne: “Ljudi moji, pa je li to moguće?! Ludnica” Mladena Delića i “Umro je drug Tito” Miroslava Lilića. Kad je ta vijest objavljena na TVZ, cijeli se Poljud valjao od plača; danas se prave da toga nije bilo.

I radijski eter živio je vlastitim, jednako bogatim životom. “Pomorska večer”, jedna od najstarijih emisija, koju je 1952. pokrenuo Branko Knezoci, postala je ključni kanal spajanja naših pomoraca na bijelome brodu s domovinom, kopnom i obiteljima. U vremenima prije satelita, kratki valovi nosili su glasove majki, supruga i djece do brodova koji su plovili tjednima daleko od kopna. Jadran Marinković vodio je emisiju za pomorce nevjerojatnih 35 godina; u Zadru je to radio Vladimir Šetka. Kroz emisiju su se prenosile vijesti o rođenjima i smrtima, hitne obavijesti, pa čak i medicinski savjeti liječnika s obale. Bila je to veza od životne važnosti. Jedan pomorac izjavio je poslije kako bi “bez ‘Pomorske večeri’ izgubio razum. To je bio naš tjedni susret s domom”. Vojo Šiljak unio je revoluciju u radijski govor - opušten, duhovit, šarmantan, bez uglancanih spikerskih manira. Na nedavnoj emisiji na Hrvatskom radiju čuli smo kako mu se glas dramatično mijenjao kroz godine - ovisio je o broju ispušenih cigareta, među ostalim, pa se Šiljak tomu pokušavao dovinuti na razne načine. Njegov “Taksi za Babilon” bio je vrlo prometan i poželjan za krstarenje eterom. Zlatko Turkalj Turki pokrenuo je “Music pub” na HR2. Danijel Labaš stvorio je “Povijest četvrtkom”, po mišljenju mnogih najkvalitetniju emisiju našeg etera uopće. Sonja Šarunić vodila je “Šestu kolonu” – dinamičnu, često oštru kontakt-emisiju koja je otvarala zagrebačke rane i iz dana u dan bilježila puls grada. “Zeleni megaherc”, zajednički projekt s Beogradom, subotom ujutro okupljao je milijune slušatelja uz Voju Šiljka i njegove kolege iz Beograda - bio je to rijedak primjer prave jugoslavenske medijske suradnje. “Vozovi vlakovi, ko naši miješani brakovi, neka mi netko pokaže znak gdje voz se pretvara u vlak”, čuli smo u pjesmi koja se vrtjela u “Megahercu” čuvenih Marija Mihaljevića i Pjera Vukelića, koji je uređivao i slavni “25. sat”. Zvonko Špišić svojim “Zagrebačkim siluetama” i pjesmama postao je glazbeno utjelovljenje purgerskog duha. A “Dogodilo se na današnji dan” bila je sjajna emisija.

Obrad Kosovac i Vladimir Fučijaš pokrenuli su 1976. godine “TV kalendar”, koji ove godine slavi pola stoljeća neprekidnog emitiranja. Generacije su odrastale uz njega. Ksenija Urličić, “čelična lady”, pokrenula je Doru i pretvorila je u glamurozan spektakl. Emisija “Otvoreno” zamišljena je kao bojno polje raznih mišljenja, no pritisci vlasti bili su stalni. Ipak, emisija i danas ide. Dana 29. lipnja 1990., odlukom Sabora, Radiotelevizija Zagreb službeno mijenja ime u Hrvatska radiotelevizija. Mnogi novinari, snimatelji i tehničari poginuli su na ratištu radeći svoj posao. Hrvatska televizija i Radio nikad nisu bili posve slobodni, ni u socijalizmu ni kasnije. Iznimku čini vjerojatno era Mirka Galića, velikog urednika Danasa, koji je na Prisavlje došao iz EPH i odmah dao vrhunske uvjete vrhunskim novinarima - kakve ni prije ni poslije nisu imali - štiteći ih od politike. Nisu ga pozvali na proslavu ovih velikih obljetnica, što je, bez obzira na to je li riječ o indolenciji ili političkoj opstrukciji, skandal. “Latinica” Denisa Latina bila je najhrabrija TV emisija svih vremena na našim prostorima - Denis Latin spojio je šou format s beskompromisnim otvaranjem traumatičnih tema - ratnih zločina, organiziranoga kriminala, korupcije, čineći od “Latinice” takav brend da je Milomir Marić u Beogradu pokrenuo “Ćirilicu” kao dvostruki antipod; pismovni i politički. “Ćirilica” je, naime, režimska, što “Latinica” nije bila. Nekoliko je emisija zabranio i Antun Vrdoljak, čovjek koji je HRT prozvao “katedrala hrvatskog duha”. Pod njegovim je ravnanjem, uz uređivanje Miroslava Lilića, išao program “Za slobodu”, koji je Lilić smatrao vrhom svoje karijere. HRT u to je doba ipak bio snažno režimski, kao u socijalizmu, pa i više, te obilježen stalnim cenzurama i zabranama.

Prelazak u novo tisućljeće donio je promjene. Spomenuti Mirko Galić u sedam godina mandata proveo je transformaciju u suvremeni javni servis – pokrenuo je nove formate, osuvremenio informativni program, otvorio HRT prema gledateljima. Goran Radman (2012.–2016.) objedinio je radio, televiziju i digitalne platforme – prvi put su svi kanali počeli raditi kao jedan sustav. Iako je HRTi pripisan njemu, jer je lansiran u njegovu mandatu, zapravo ga je osmislio sadašnji ravnatelj Robert Šveb.

Aleksandar Stanković i danas, u “Nedjeljom u dva”, ugošćuje ključne osobe javnog i političkog života - on je već dugo vodeći TV novinar u regiji. “TV kalendar” je isti kao u doba Kosovca, koji je snimio dva filma o Stepincu - prvi, u socijalizmu, bio je negativan, drugi, u novoj državi, afirmativan. Kosovcu to nije smetalo, a ni publici, koja je proživjela sličnu mijenu. Dana 25. svibnja 2012. radijska i televizijska arhiva te glazbena zbirka HRT-a proglašene su zaštićenim hrvatskim kulturnim dobrom. Nisu to samo vrpce i snimke. To su glasovi majki koje su preko “Pomorske večeri” slale pozdrave sinovima na drugom kraju svijeta, Letičino “Hvala na pažnji”, Dopuđin “Pozdrav svim hrvatskim braniteljima ma gdje bili”... Hrvatska televizija bila je prva, na vrhuncima je dosezala razinu kvalitete i gledanosti o kojoj televizije danas mogu samo sanjati. Ipak, dva njena programa, Treći i Drugi, i danas su nešto najbolje što nudi naš eter. No u digitalnoj eri, u dobu u kojemu mobiteli postaju sve pametniji, a ljudi sve gluplji, u doba AI-ja, HRT i HR imaju sve veću konkurenciju, pa će trebati mnogo pameti da dočekaju iduću okruglu obljetnicu. No, ako ništa, samo zbog kulture i otmjenijih sadržaja, dama s Prisavlja mora ostvariti taj cilj.