Zašto je Medvednica ili Zagrebačka gora, s najvišim vrhom Sljemenom, već desetljećima omiljeno izletište i oaza zdravlja Zagrepčana, pokazuje izložba “Na Sljeme! Priče sa Zagrebačke gore”, otvorena u Muzeju grada Zagreba, koja donosi fascinantan pregled rekreativnih i društvenih aktivnosti, s naglaskom na planinarenje, ali i na osobne priče - uspomene i anegdote Zagrepčana. Upravo je taj intimniji segment izložbe posebno zanimljiv. Naime, svjedoči o višedesetljetnoj povezanosti Zagrepčana s Medvednicom, pokazujući da je Sljeme kao inspiracija i duhovni izazov bilo prisutno u svakodnevici mnogobrojnih generacija.

- Dostupnost Sljemena zasigurno je utjecala na popularizaciju planinarenja i razvoj planinarske zajednice među Zagrepčanima. Planinarske navike prenosile su se generacijama unutar obitelji, pa je kultura odlaska na Sljeme i danas za mnoge nešto sasvim prirodno i svakodnevno. Osobito je zanimljivo subotom i nedjeljom ujutro sjesti u tramvaj broj 14 prema Mihaljevcu. Bez obzira na sve češći dolazak automobilima do podnožja Medvednice, ondje još možete susresti velik broj planinara s ruksacima i gojzericama, što dovoljno govori o kontinuitetu te tradicije - naglašava autorica izložbe Milena Bušić, koja je i sama planinarka.

Izložba je dio trogodišnjeg izložbenog projekta “Zagrebačka gora na vrhu gojzerice”, a autorica je Milena Bušić, koja je u suradnji s planinarskim savezima Zagreba i Hrvatske, zatim Hrvatskim prirodoslovnim muzejem i Hrvatskim športskim muzejem te Parkom prirode Medvednica, a posebno s mnogim Zagrepčanima, uspjela pokazati da je Medvednica upisana u kolektivnu memoriju grada i da odlazak na Sljeme nikad nije bio samo izlet u prirodu nego pravi ritual. Na izložbi je prezentirano nekoliko stotina izložaka, ponajviše fotografija planinara, skijaša i muzikaša, planinarskih domova i objekata za okrepu, poput popularnog Tomislavca, drvene “piramide”, sunčališta na terasama, koje će u posjetiteljima izložbe sigurno evocirati uspomene na osvit zagrebačkog planinarenja. Izloženi su i mnogi uporabni predmeti, kao što su planinarske cipele, ruksaci, sanjke i planinarske iskaznice, zatim dokumenti i dnevnici, sve do gondole stare sljemenske žičare, koja je desetljećima vodila planinare i skijaše do Činovničke livade.

Posebno je zanimljiv zid s novinskim člancima, naslovljen “Kako čuvamo Zagrebačku goru?”, u kojima se problematizira nesavjesno ponašanje i manjak zaštite Medvednice. Na tom zidu ističe se članak “Strijeljajmo političare koji bacaju smeće u prirodu”! Uz to, izložba donosi priče o zaslužnim pojedincima, kao što je bio planinar i novinar Vladimir Horvat, koji je sam, vlastitim rukama, izgradio 500 stuba na obroncima Medvednice. Zbog svega toga ova izložba nije samo priča o Zagrebačkoj gori nego o planini koja je tijekom desetljeća obilježila Zagrepčane i snažno utjecala na njihove živote. Izložba je otvorena sve do 20. rujna 2026., a oblikovanje potpisuje Studio Rašić + Vrabec.

Na pitanje zašto je Medvednica prikazana kroz prizmu rekreativnih i društvenih aktivnosti, Milena Bušić odgovara da Medvednica ima mnogo svojih lica.

- Netko će na spomen Medvednice najprije pomisliti na njezine prirodne znamenitosti, netko na kulturno-povijesnu baštinu poput Medvedgrada ili kapelica, a netko na teme povezane s eksploatacijom planine: rudarenjem, kamenolomima i slično. No među brojnim mogućim temama trebalo je odabrati jedan smjer.

Upravo zbog snažne veze Zagrepčana sa Sljemenom, tematiziranje ljudi na planini kroz prizmu planinarstva, provođenja slobodnog vremena u prirodi ili skijanja nametnulo se samo po sebi - kaže autorica izložbe dodajući da je jedna od zadaća Muzeja grada Zagreba pričanje priča naših sugrađana, a Medvednica je mjesto na kojem se te priče već generacijama susreću.

Izložba počinje prikazom početaka organiziranog planinarenja na Medvednici krajem 19. stoljeća i gradnjom planinarske infrastrukture, no naglasak je ipak stavljen na dva kasnija razdoblja – međuratno i poslijeratno, koja su prema mišljenju Milene Bušić posebno značajna jer tad “Sljeme postaje važan dio svakodnevice Zagrepčana i mjesto okupljanja, druženja i rekreacije”.

U prvom razdoblju, između dva svjetska rata, intenzivno se populariziralo planinarenje i skijanje, dok je drugo, od pedesetih do kraja sedamdesetih godina, obilježeno osnivanjem velikog broja planinarskih društava u Zagrebu i gradnjom planinarskih domova na Medvednici.

Krajem 19. stoljeća, tj. osnivanjem Hrvatskog planinarskog družtva 1874. godine, Sljeme postaje glavna “zračna kupelj” i izletište Zagrepčana - građana, liječnika i znanstvenika.

Prvi službeni izlet na vrh Medvednice organiziran je 3. lipnja 1875. godine, koji se smatra začetkom organiziranog planinarstva u Hrvatskoj i na jugu Europe. Početkom 20. stoljeća uređuju se prve staze, poput staze koja i danas povezuje Šestine i Sljeme, a grade se i prvi planinarski domovi, kao što je Tomislavac.

Između dva svjetska rata planinarenje se razvija u cjelogodišnju rekreaciju i tad počinje povijest sljemenskog skijanja.

Otvaranjem prve žičare 1963. godine, Sljeme postaje dostupno svima i počinje doba masovne rekreacije i sporta. U tom razdoblju su dva šumara, Albin Leustek i Tomislav Bikčević, trasirali i uredili danas najpopularnije planinarske staze koje Zagrepčani još svakodnevno koriste.

O svemu tome svjedoče povijesni dokumenti te arhivska i muzejska građa, ali i emotivne priče planinara i izletnika, koji su donirali razne predmete baš za ovu izložbu te tako pridonijeli doživljaju vremena, prostora i društvenoga konteksta.

Milena Bušić napominje da su na izložbi prezentirani predmeti, kao i priče nekoliko desetaka pojedinaca, obitelji, planinarskih društava i udruga i da je doista teško izdvojiti samo nekoliko priča ili predmeta planinara i izletnika.

- Svaka priča je jedinstvena i važna onome tko ju je podijelio - kaže, no ipak ističe entuzijazam planinara i novinara Vladimira Horvata, koji je izgradio 500 kamenih stuba na sjevernim obroncima Medvednice, zatim planinarski dnevnik

koji su roditelji vodili za svojeg sina i u koji su bilježili zajedničke doživljaje sa Sljemena, zatim tamburicu iz obitelji planinara i glazbenika te opis prvog izleta jednog dječaka koji će kasnije postati ugledni speleolog.

- Upravo takvi osobni predmeti i sjećanja daju izložbi posebnu toplinu i autentičnost - kaže Milena Bušić te dodaje da vjeruje kako je upravo takav cjelovit pristup važan za autentičnost prezentiranog sadržaja.

Također je istaknula lijepu suradnju s PD-om Grafičar i PD-om Risnjak, što se vidi i u broju zastupljenih predmeta, te obitelj Malinar – Martu i Hrvoja, koji su među prvima otvorili vrata svojeg doma i podijelili svoje priče i uspomene.

Vladimir Horvat je bio veliki ljubitelj Medvednice, zanesenjak i vizionar, koji je posjetio Zagrebačku goru 1375 puta.

Tijekom tridesetih godina prošlog stoljeća otkrio je uz pomoć lugara Mije Pliškoga kraški kraj pod Hunjkom. Kad je ugledao špilju, danas poznatu kao špilja Medvednica, smještenu u podnožju stijene, odmah je zaključio da tu mora nastati staza, kako bi svi mogli uživati u ovom čudesnom kutku prirode. Bio je uvjeren da priroda treba biti dostupna svima. No dozvolu je dobio tek nakon Drugog svjetskog rata i tad je, 1946. godine, počela njegova sedmogodišnja avantura.

Stube je gradio sedam godina, sve do 1953. godine, vlastitim rukama, samo uz povremenu pomoć omladinaca, bez obzira na vremenske uvjete. Na svoje “gradilište” dolazio je uglavnom nedjeljom i u vrijeme godišnjeg odmora, a tijekom ljeta čak je noćio u Rauchovoj lugarnici jer mu je iz Zagreba u to vrijeme bio predaleko – putovalo se više od tri sata.

Stube je gradio etapno, prvo do špilje Medvednice, koju je također uredio za posjet, a potom i sve do potočića Bistri jarek, gdje je uredio odmorište Srnec. Na tom putu nalazi se i Patuljkova špiljica, mala pukotina ispunjena figuricama patuljaka, a na 70. stubi otvara se vidikovac s prekrasnim pogledom, dok se na 270. stiže do stijene Moj naklon, a zatim i do stabla tise, poznatoga kao Tisin ponor.

Zbog svih tih prirodnih atrakcija Horvatove stube su i danas jedno od najljepših mjesta za istraživanje na Medvednici.

Kao jedan od simbola Zagreba ističe se TV toranj na Sljemenu, najvišoj točki Medvednice, s kojeg se pruža, s 1118 metara nadmorske visine, nezaboravan pogled na grad.

Toranj ima dugu povijest: Prvi drveni toranj, poznat kao piramida, podignut je za potrebe tadašnje Austro-Ugarske još 1859. godine, a kako se ubrzo pročulo da se s vrha Medvednice pruža veličanstveni pogled na grad, Zagrepčani su s puno entuzijazma počeli planinariti na Sljeme. No toranj je prerasla šuma, pa je na inicijativu Hrvatskog planinarskog društva, a prema projektu njezinog člana ing. Milana Lenucija, 1877. godine izgrađena nova drvena piramida za 506 forinti. Ta piramida je stradala u nevremenu pa je Lenuci desetak godina kasnije projektirao treću, željeznu piramidu. Prihvaćena je najpovoljnija ponuda od bečke tvornice Milde & drug i počela je gradnja: nova piramida bila je visoka 12 metara i teška osam tona, a u njezinu izgradnju utrošeno je više od osam tisuća kilograma željeza, dok je konstrukciju, bez betonskih temelja koja se oslanjala na osam kamenih blokova, ubranih i isklesanih u Podsusedu, držalo 6000 zakovica. Taj toranj bio je na Sljemenu sve do 1959. godine, kad je premješten na Japetić, gdje stoji i danas. Danas je na Sljemenu novi, betonski TV toranj, visok čak 169 metara, s moderno uređenim vidikovcem, koji je obnovljen prije nekoliko godina prema europskim standardima.

Jedan od kurioziteta Sljemena odnosi se na tursku kavanu, koju su neposredno prije Drugog svjetskog rata vodila braća Ibrahim i Ćamil Garib, kojeg spominje Vladimir Horvat u svojim zapisima. Obitelj Garib živjela je u okolici tijekom 1930-ih godina pa, kako su u to vrijeme, a tako je i danas, planinarski domovi i krčme bili glavna mjesta za okrepu izletnika, odlučili su otvoriti kavanu. Danas se u tom području nalaze kultni hotel Tomislavov dom, izgrađen 1937. godine, nakon što je tri godine ranije Gradsku kuću, tj. popularni Tomislavac, prvi planinarski dom u Hrvatskoj, progutao požar. Tomislavov dom izgrađen je u vrijeme gradonačelnika Rudolfa Erbera, dugogodišnjeg ravnatelja

Gradske štedionice, koji se, nakon što je donekle stabilizirao gradske financije, posvetio graditeljskoj djelatnosti u Zagrebu. Hotel je izgrađen prema inovativnom tlocrtu u obliku slova Y arhitekta Stjepana Planića, prvog takve vrste u Hrvatskoj i među prvima u Europi. U istoj regiji nalaze se i suvremeni objekti poput turističkih apartmana koji nastavljaju dugu sljemensku tradiciju.

Osim Gradske kuće, tj. Tomislavca, na Sljemenu su bila danas zaboravljena mjesta poput Prekratića ili skloništa na Velikom Plazuru, s kapelom sv. Jakoba, dok je na Hunjki Rauchova lugarnica bila pravo planinarsko utočište. Na padinama Medvednice, na mirnoj zelenoj lokaciji podno stijene visoke 12 metara, gdje iz vrela potoka Bliznec izvire pitka voda, nalazi se i Šumarov grob. Albin Leustek bio je glavni gradski šumar od 1919. do 1941. godine, a zaslužan je za uređenje staza, pa je tako jedna od njih njemu u čast nazvana Šumarev put. On je toliko volio Medvednicu da je želio da tu bude njegov posljednji počinak. Iako je pokopan u Šestinama, mjesto na kojem je godinama brinuo o šumama sad nosi njegovo ime. Medvednica skriva i mnoge stare legende, a jedna od njih odnosi se na Kamene svate. Podno Susedgrada živjela je obitelj mlinara – otac, majka i sin jedinac, koji je odlučio oženiti dragu ali siromašnu Janju. Majka se nije složila s njegovim izborom, no on je ustrajao, uz očev blagoslov, u svojoj odluci. Na dan vjenčanja mlinarica je ostala kod kuće i izrekla strašnu kletvu: “Pogodi me strijela mahom ak’ mi Janja bude snahom! A ti, družbo, na toj stijeni kamenom se okameni!” U trenu je kroz selo projurila strijela i sve – svatove, selo i veselje – pretvorila u kamen. Tako su, kaže legenda, nastali Kameni svati. Tu legendu o Kamenim svatima zabilježio je grof Ivan Sermage još 1819. godine, a o njoj je pisao i August Šenoa.

Također, nekadašnji sanatorij Brestovac skriva tragičnu ljubavnu priču. Kad je na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće Zagreb pogodila teška epidemija tuberkuloze, mladi liječnici Ivan Ancel i Milivoj Dežman pokrenuli su gradnju lječilišta na Sljemenu, daleko od gradske vreve, gdje je zrak čist, a sunce obilno. Otvoren 1909., Brestovac je bio prvo specijalizirano i vrlo djelotvorno lječilište za plućne bolesti u ovom dijelu Europe. Smrtnost od tuberkuloze u Zagrebu drastično je pala, a glas o ovome mjestu brzo se proširio izvan Hrvatske. U Brestovcu se liječila i Ljerka Šram, slavna glumica i velika zvijezda tadašnjeg Zagreba. Dežman se zaljubio u nju još kao student, no dok je on boravio na studiju u Beču i Pragu, ljepotica se udala za drugoga. Spletom okolnosti, njezin suprug je pobjegao iz grada zbog pronevjere, a Dežman je ostao uz Ljerku i njezina sina, premda njegova ljubav nikad nije bila uzvraćena.

Umrla mu je na rukama 1913. godine. Brestovac je tijekom oba svjetska rata služio i kao bolnica za ranjenike.

U vrijeme Prvog svjetskog rata tu su se liječili Krležini bliski prijatelji i suradnici, poput Augusta Cesarca i Miroslava Kraljevića, pa je Brestovac ostao zapamćen kao simbol borbe protiv “bijele kuge”, koja je kosila umjetnike i radnike tog doba.

Također, u Brestovcu se u vrijeme Drugog svjetskog rata skrivao i Krleža. No, lječilište Brestovac s napretkom medicine izgubilo je svoju svrhu i od njega su danas ostale samo ruševine.

Medvednica pamti i Vilu Rebar, koja je izgrađena 1920. kao skromna lovačka kuća, a zatim ju je desetak godina kasnije arhitekt Ivan Zemljak preuredio u elegantnu vilu s pogledom. Tijekom Drugog svjetskog rata vila je postala rezidencija Ante Pavelića, poglavnika zloglasnog ustaškog režima, koji je ostavio iza sebe mrežu bunkera, skloništa i podzemnih tunela, i danas vidljivih u okolici. Nakon rata vila je prenamijenjena u dječje odmaralište, zatim u planinarski dom, a onda je postala omiljeni restoran i izletište Zagrepčana. No Vila Rebar je početkom osamdesetih izgorjela u požaru i od nje su također ostale samo ruševine.

Uza sve to, jedan od najzanimljivijih projekata na Medvednici svakako je Sljemenski tunel, kojim se nekad prolazilo iz Gračana na putu prema staroj žičari. Gradnja je počela 1947., a na njemu su radili ratni zarobljenici iz Drugog svjetskog rata. Taj tunel je bio dio mnogo ambicioznijeg plana – ideja je bila da se probije put kroz cijelu Medvednicu i spoji Zagreb sa Zagorjem. No taj plan nikad nije zaživio, navodno zato što pogoršanja odnosa s tadašnjim Sovjetskim Savezom, koji nije poslao strojeve za daljnje kopanje. Na kraju se od njega odustalo. Ideju o povezivanja Zagreba s Hrvatskim zagorjem kroz tunel ponovno je oživio bivši gradonačelnik Milan Bandić, najavivši taj makroplan za svoj sedmi mandat, no sve je ostalo tek na riječima.

Kroz tunel danas prolazi jedna od najpoznatijih sljemenskih pješačkih ruta – Bikčevićeva staza, a na zidovima i stropu nalaze se konopi, klinovi i drugi penjački rekviziti koje koristi HGSS za svoje treninge. Također, tunel je bio kulisa za filmske scene te pozornica za elektroničku glazbu i tulume.