Australska novinarka i kolumnistica Sarah Wilson, rođena 1974. godine, po nekim izvorima, nakon što je dobila književnu nagradu Zlatni Nautilus za svoju knjigu "This One Wild and Precious Life" iz 2020., uvrštena je među "200 najutjecajnijih autora u svijetu". Ovakve ankete treba uzeti s rezervom. Kako to da jedan od "200 najutjecajnijih autora" ima stranice na Wikipediji na samo dva jezika, na engleskom i na jeziku winaray, koji govori oko tri i pol milijuna ljudi na Filipinima? Nagrada Nautilus dodjeljuje se u više od dvadeset kategorija i dodjeljuje knjigama "koje potiču društvenu pravdu, ekološku svijest, duhovni rast i pozitivan razvoj čovječanstva". Osnovana je 1998. godine u Sjedinjenim Američkim Državama. Glavni dobitnik dobiva novčanu nagradu u iznosu od oko 2500 dolara, dok dobitnici Zlatnog Nautilusa, poput Sarah Wilson, ne dobivaju nikakvu novčanu nagradu. Wikipedia, koja je u kaotičnom internetskom svijetu današnjice jedan od najpouzdanijih izvora, u relativno kratkom članku opisuje Sarah Wilson kao "novinarku, televizijsku voditeljicu, blogericu, medijsku konzultanticu i autoricu nekoliko knjiga" od kojih je najpoznatija "I Quit Sugar". Ima diplomu prvostupnika umjetnosti, filozofije, politologije i rodnih studija s Australskog nacionalnog sveučilišta. Također je završila online tečaj na Institutu za integrativnu prehranu i opisuje sebe kao zdravstvenu trenericu.

Bila je urednica australskog časopisa Cosmopolitan od veljače 2003. do prosinca 2007. Tijekom rada u časopisu intervjuirala je bivše australske premijere Johna Howarda i Kevina Rudda. Istaknula se kao televizijska voditeljica "MasterChef Australia", koji je postao jedna od najgledanijih emisija u povijesti australske televizije. Nakon što je dala otkaz u Cosmopolitanu, objavila je knjigu "I Quit Sugar". Prodaja je bila dobra, s navodno više od 100.000 prodanih primjeraka u Australiji. Pokrenula je zatim vlastiti biznis temeljen na smanjenju konzumacije šećera. Zapošljavala je 23 djelatnika, a njezina online zajednica imala je više od 2,3 milijuna ljudi. S kolegom, australskim novinarom Peterom FitzSimonsom, Wilson je govorila o smanjenju unosa šećera kod Australaca i vođenju aktivnijeg, zdravog načina života. Stavovi Sarah Wilson o šećeru i neki od njezinih recepata izazvali su kritike nekih dijetetičara i komentatora, a njezine kvalifikacije "zdravstvene trenerice" kritizirane su kao nedovoljne da bi joj omogućile davanje savjeta o prehrani. U travnju 2013. Wilson je kritizirana zbog izjava koje je dala u jutarnjoj zabavnoj emisiji "Sunrise", u kojoj je tvrdila da dokazi o sigurnosti i učinkovitosti cjepiva "nisu uvjerljivi". Novinarka Sunday Telegrapha, Jane Hansen, osudila je sporne komentare napisavši "ako se želite istaknuti kao glas zdravog života, morate biti informirani". Wilson je također tvrdila da bogati roditelji rjeđe cijepe svoju djecu jer su "obično stariji i obrazovaniji". U svojem bestseleru "First, We Make the Beast Beautiful" opisala je vlastitu borbu s anksioznošću. Živi nomadskim životom na relaciji između Pariza i Sydneya.

Povodom knjige "I Eat the Stars", koja je objavljena ove godine, Sarah Wilson je dala intervju uglednom Guardianu. Knjigu je napisala nakon dugogodišnjeg istraživanja i na osnovu razgovora s oko 200 sugovornika, među kojima su filozofi, futuristi, energetičari, ekonomisti, teoretičari igara, duhovni vođe... Wilson u knjizi tvrdi da naša civilizacija "prolazi kroz ono što je prošla svaka složena civilizacija prije nas", a riječ je o "sistemskom kolapsu", čiji su simptomi katastrofalni požari, poplave, rekordni toplinski valovi, urušavanje demokracije, prijetnja umjetne inteligencije i nuklearnog oružja, rastuća ekonomska nejednakost... Neobični naslov knjige Wilson je uzela iz pjesme koju je napisala Rebecca Eslon, astronomkinja kojoj je dijagnosticiran terminalni rak.

"Kad se nađemo pred kolapsom, onda kažemo: idemo maksimalno iskoristiti ovo. Postoji hitnost da se živi punim plućima. Neoliberalizam nas je naučio da ne živimo za trenutak. Umjesto toga, štedimo, skupljamo ušteđevinu, odemo u mirovinu, igramo golf i onda umremo. Vidim da mnogi ljudi odgađaju ono što im je zaista važno, jer su zarobljeni u sustavu koji sad propada", objašnjava Wilson.

S obzirom na sve veću nejednakost, političku polarizaciju, pad plodnosti, nestašicu resursa i globalne sukobe, Wilson tvrdi da jurimo prema istom cilju kao drevni Rim, majanska civilizacija i svako drugo sofisticirano društvo prije nas.

"Ne tvrdim da sam stručnjak, samo iznosim složenu znanost u javnu sferu", kaže Wilson i nastavlja: "Glavni uzrok kolapsa je 'vjera u beskonačni rast'. Ono što se urušava je postindustrijski, kolonijalistički, ekstraktivistički sustav temeljen na rastu. Ako se vežemo za taj sustav, propast ćemo s njim, ali ako se počnemo udaljavati, shvatiti što se događa i odbiti sudjelovati u njegovim najgorim ekscesima, to imamo veće šanse. Kako stvari stoje, ultrabogati i tehnološki frajeri ionako će uzeti sve. Tržište će se urušiti, milijunaši će odjednom ostati bez imovine, i tad će se dogoditi revolucija".

Civilizacija, kao složeni sustav, neminovno kolabira pod težinom svoje složenosti. Naizgled mala kriza, poput toplinskog vala, nekad je dovoljna da izazove kolaps. Aktualna klimatska kriza generira napetosti u društvu koje usložnjavaju krizu. Civilizacija se vrti u začaranom krugu, koji neminovno vodi prema sistemskom kolapsu.

"Sve što je raslo i raslo: populacija, bogatstvo, cijena nafte uskoro će pasti. To je zastrašujući trenutak, neću se pretvarati da je drugačije, ali je i trenutak zapanjujuće mogućnosti. Ta razdoblja prijelaza povijesno su bila vremena nevjerojatnog ljudskog procvata. Egzistencijalizam, komunizam i fašizam uspostavljeni su između dva svjetska rata. Aksijalno doba bilo je još jedno prijelazno razdoblje koje je proizvelo judaizam, budizam, konfucijanizam, tržišni sustav i veliku umjetnost", kaže Wilson.

(Prvo aksijalno doba, prema nekim sociolozima religije, nastupilo je sredinom stoljeća prvog tisućljeća prije Krista. Označilo je transformativno vrijeme u ljudskom iskustvu, koje sociolozi religije danas široko prihvaćaju, a koje se može sažeti kao unutarnji zaokret i otkriće transcendencije.)

U nekim dijelovima svijeta, poput Gaze i Sudana, tvrdi Wilson, kolaps se već dogodio. Slično iskustvo čeka i ostatak svijeta: "Za svakoga tko je danas živ, stvari se neće nastaviti poboljšavati, pogotovo oko klimatske krize. Nadali smo se da se možemo, ako samo nabavimo solarne panele, recikliramo i glasamo za dobru vladu, vratiti na staro stanje - to se neće dogoditi. Kolaps će u osnovi izgledati kao da stvari idu loše i, umjesto da se poboljšaju, postaju još gore. U najboljem slučaju, život će u nadolazećim desetljećima postati iznimno neugodan".

Teško je odrediti krivca za novonastalu situaciju: "Detaljno objašnjavam te složene koncepte sustava kako bi ljudi vidjeli da ne postoji skupina loših tipova koji smišljaju planove: Vlada nas ne želi uništiti. Svi smo dio ovoga sustava. Nitko nije kriv. Da, postoje ljudi koji su odgovorni i oportunisti koji iskorištavaju ovo kaotično vrijeme: Trump, tehnofašisti i tako dalje".

Teško je, bez uvida u knjige Sarah Wilson, proniknuti u fenomen Sarah Wilson, procijeniti je li riječ o ozbiljnoj autorici ili tek o vještoj marketinškoj strategiji koja stoji iza nje. Međutim, sudeći po intervjuima i nedostatku ozbiljnih, kritičkih studija o njezinim knjigama, može se doći do zaključka da je riječ ipak o ovom drugom, da je riječ tek o vještoj marketinškoj strategiji. U prilog tome govore i njezina maglovita predviđanja rješenja krize: "Krenuli smo u pogrešnom smjeru, otišli smo predaleko s individualizmom, kapitalizam nam više ne služi i centar ne može izdržati. Priroda će se ponovno prilagoditi i pronaći ravnotežu. To se sad događa. U tom procesu prisiljeni smo se vratiti svemu što nas čini ljudima".

Pogotovo je zanimljiva njezina izjava vezana uz razvoj umjetne inteligencije, koja pomalo podsjeća na čuvenu izjavu francuske kraljice Marije Antoanete o kruhu i kolačima: "Umjetna inteligencija, na primjer, podsjeća na razjarenog bika o čijem nastanku nismo bili konzultirani. To je zastrašujuće, ali zapravo nas tjera da se zapitamo - ako nam može uzeti posao i postati ljubavnik, što nam onda ostaje? To su umjetnost, poezija, nered, sve te sočne ljudske stvari".