U razgovoru sa Sinišom Labrovićem, a nakon njegova kontroverznog performansa pred Muzejom grada Zagreba, gdje je pozvao predsjednike svih vrsta da ga "poljube u guzicu", otkrivam mnogo i o njegovim razmišljanjima. Duh ovog iznimno lucidnog, duhovitog i hrabrog umjetnika nadahnjuje, a njegova razmišljanja o umjetnosti, društvu i politici - centrima moći, odaju inteligentnog, promišljenog čovjeka koji dobro zna što radi i čije umjetničko djelovanje ima snažnu podlogu.

Express: Prošli tjedan privukao si mnogo pažnje performansom "Poštovani gospodine predsjedniče, možete me poljubiti u guzicu". Tko je taj predsjednik i što je "zgriješio"?

Nije nužno da je bilo što zgriješio, a da bi bio pozvan poljubiti me u guzicu. Bio je to pokušaj uspostave rituala koji ima potencijal biti uzoran sljedećih 2000 godina. Kad je Krist prao noge svojim učenicima, tko je tad mogao misliti da će to postati jedna od najvažnijih simboličnih gesta zapadne civilizacije i kršćanske društvenosti, pa danas pape u zlatu i brokatu peru noge beskućnicima i kriminalcima. Kršćanstvo blijedi, pa mislim da je pravi moment za novi ritual oko kojega bismo mogli graditi novu društvenost, samo moja ponuda ne dolazi iz religioznog nego sekularnog polja. Dakle, pozvani su na prvome mjestu svi bivši i sadašnji predsjednici, od predsjednika Republike, Vlade, HAZU-a, Sabora i Ustavnog suda pa do predsjednika političkih stranaka i kućnih savjeta. Ali pozvani su i svi oni koji utjelovljuju ideju vodstva i moći u društvu, oni čija se funkcija naslanja na metaforički sadržaj riječi "predsjednik", pa sam pozvao i biskupe, generale, ministre, ravnatelje, guvernere, rektore, dekane, župane, gradonačelnike... Svi su oni bili dobro došli poljubiti me u guzicu. Volim razlike, ali bazično sam egalitarist i mojoj guzici svi oni jednako su mili.

Express: Nastavno na spomenuti performans, dan kasnije izveo si drugi – "Umjetnik pljuje na HDLU", gdje se obraćaš Predsjedniku i Potpredsjedniku te institucije. Kako su nas institucije (državne, moralne, kulturne...) iznevjerile?

Institucije su izraz organizacijske genijalnosti čovjeka, a dio ljudi naivno misli kako bi njihova svrha trebala biti rad za opće dobro – ako se nešto zove Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, onda bi ta institucija trebala raditi u korist i likovnosti i umjetnika. U stvarnosti to izgleda ovako: HDLU uglavnom ne plaća umjetnike koji izlažu u njihovim galerijama niti ih organizacijski i produkcijski prati, pa neki odustaju od izložbi koje su dobili na natječajima. Koeficijent za izračun osnovice za obračun doprinosa za mirovinu samostalnim je umjetnicima 14 godina iznosio 0,8, od 1. travnja on iznosi 1,2 - mirovine iznose od 1500 do 2500 kuna – HDLU za to vrijeme nije napravio ništa da se to promijeni. Stalno se trubi da je suvremeno društvo pretežno vizualno - u Hrvatskoj nastava iz likovne kulture uglavnom je eliminirana, a tamo gdje postoji uglavnom iznosi jedan sat tjedno, pa Hrvatska, uz Slovačku, ima najmanju satnicu vizualne kulture u Europi. Djeca su nam vizualno nepismena, a to možda i jest cilj HDLU-a i njihovih političkih gospodara s druge strane ceste. Čelni ljudi javnih muzejskih institucija koje se bave suvremenom umjetnošću često su bile osobe koje nemaju blage veze sa suvremenom umjetnošću, a time se posredno radilo o glavi umjetnicima – HDLU-a se to nije ticalo. HDLU bi se trebao boriti za slobodu izražavanja, a na izložbama u HDLU-u izričito je zabranjeno izlagati radove koji kritiziraju vodstvo HDLU-a. Prekidaju se izložbe, radove sa Salona mladih iznose van dok se prostor iznajmljuje za biznis evente, skraćuje se trajanje izložbi. Predsjednik i potpredsjednik vladaju već 15 godina, rotiraju se, profesori su na Akademiji, dekani su, članovi žirija, vijeća, prosudbenog ovog i komisijskog onog. Vladaju! I sve bih ja to pretrpio - seksi mi je kako ponižavaju i maltretiraju umjetnike koji grintaju i pizde okolo, a onda se ne usude doći na performans pljuvanja - nego su mi uskratili izvedbu performansa "Poštovani gospodine predsjedniče, možete me poljubiti u guzicu" u galeriji Bačva, pa sam ih odlučio pljunuti, umjesto jednog izvesti dva performansa. Hvala im!

Express: Što bi nam, po tvome mišljenju, institucije vlasti bilo na državnoj, lokalnoj ili, u slučaju HDLU-a - na razini kulture, trebale pružiti?

Osigurati nam mogućnost da radimo, da smo za svoj rad plaćeni, da prosudbe i odluke donose ljudi koji se kulturom i umjetnošću bave, da omoguće da se suvremena umjetnost izlaže i u manjim sredinama, a ne u 4-5 najvećih gradova, da omoguće da se djeca i svi zainteresirani obrazuju u širokom polju vizualne (ne)kulture u školama, galerijama, muzejima, kulturnim centrima kako bi bili ljudi svoga vremena. Suvremene vizualne strategije često nisu na korist velikog broja ljudi, pa je važno znati ih kritički "čitati", a ne bi bilo loše niti biti upoznat s pozitivnim dosezima suvremene umjetnosti, dizajna, filma, računalnih igara i srodnih područja.

Express: Riječ je o performansima iz dugovječnog ciklusa "Fraze". Je li od prvotnog značenja - riječ je bila o jezičnim frazama, ime ciklusa dobilo novo? Umjetnik/čovjek doživljava fraze. Ili je značenje uvijek bilo dvosmisleno?

Fraze su me privukle razmakom između njihovog doslovnog i pravog značenja. Kad sam tome dodao dobar izvedbeni kontekst, nastajali su performansi kojima sam bio jako zadovoljan, a značenja su se množila. Recimo, lizanje peta publici: prvo značenje je ulizivanje publici, ali istodobno mi oni pristajanjem da im ližem pete omogućavaju da realiziram performans, da stječem ime i zarađujem novac, dok oni ostaju neplaćeni i anonimni, a da ne govorim o erotskome momentu. Osim toga, tu je uvijek i publika koja ostaje na distanci, koja se ni u što "ne miješa", ali čija je prisutnost ekran na kojemu se sve "emitira". Različitost ne samo njihovih čitanja "značenja" nego doživljaja i osjećaja koje rad izaziva čine krošnju djela. I nije nužno da to budu naklonost i pozitiva - jednako su mi važni i nelagoda, zbunjenost, odbijanje, pa i gađenje nad nekim izvedbama. Ni horor doktori ne preporučuju za dobar san, ali neki ga baš zato vole.

Express: U najnovijim akcijama, čini mi se, sve pršti od sarkazma. Ljubljenje guzice kao ljubavni čin, pljuvanje kao znak poštovanja i divljenja... Je li riječ o svjesnom sarkazmu ili govorimo o nekom izrazu bespomoćnosti malog čovjeka?

Mislim da nisam naivan oko zloćudnosti suvremenih vladalačkih praksi niti alata koji im stoje na raspolaganju, ali nisam niti malo ljubitelj ideje o našoj bespomoćnosti niti sintagme "mali čovjek". Umišljam da moji performansi nisu niti sarkastični, da su izraz samopoštovanja, buntovnosti, ironije, možda i humora, a zašto ne i hrabrosti. Kad koristim fraze, onda je to i prepuštanje moći jezika i nastavak tradicije jer je jezik jedna od glavnih veza s prošlošću, s kolektivnom kreativnošću...

Express: Nastavno na prethodno pitanje... Skinuo si se gol i čekao političare da te dođu poljubiti u guzicu. Zatim si pljuvao po zgradi HDLU-a. Vidim te radove kao izraz gnjeva i očaja nad situacijom u zemlji. I opet, gnjeva i očaja koji ilustriraju stanje malog čovjeka. Misliš li da se ljudi mogu povezati s tvojim radom? Kakve si reakcije dobio na ove performanse?

O "malom čovjeku" već sam govorio - to je fraza koja mi zvuči kolaboracionistički. Gnjev mi nije stran osjećaj zadnjih 30 godina i on je zdrav, ne treba ga se stidjeti niti pristajati na njegovo eliminiranje jer je lakmus papir zločinačkih praksi s kojima se odbijamo pomiriti. Očajan nisam i trudit ću se da to nikad ne budem. Nadam se da se ljudi mogu povezati s ovim radovima, da bi se mogli usuditi htjeti biti slobodni, drski, dostojanstveni, kreativni, borbeni. Reakcije su izvrsne. Ljudi, znanci, kolege, prijatelji se javljaju, smiju, hvale. Danas mi je žena na ulici u prolazu podigla palčeve i rekla "bravo". Nisam očekivao sljedbu niti javne laude, ali sigurno je da ovakve geste ostavljaju trag. Nije valjda da sam uzalud u prošlosti primao prijetnje smrću, a ministrica kulture pozivala je na raporte ljude koji su me zvali u goste opominjući ih "je li to bilo nužno". Ne radi ministrica kulture baš svakom o glavi, nadam se. Mene su, između mnogih, "odgajali" i Azra, Tom Gotovac, Monty Python, Feral Tribune, a da nikad o njima nisam mislio kao o svojim "učiteljima" nego sam i uživao i upijao njihovu estetiku, ali i etiku.

Express: Ima već neko vrijeme da si se preselio u Berlin. Kakva je situacija tamo? Prvo na umjetničkoj sceni, naravno, ali i na društvenoj pozornici? Kako Berlin danas "diše"?

Berlin je kompleksan i živ grad. Javni prijevoz među najboljim na svijetu, duh tolerancije i uvažavanja razlika, miroljubivosti, kulturna događanja su pristupačna, ne postoji valjda nacionalna ili regionalna kuhinja koja nema svoj dobar restoran, kafiće nije zahvatilo ludilo kiča, mesinga, ogledala i upaljenih televizora, kava je sve bolja, najbolja je ponuda piva na svijetu, mislim, a tu su i špetiji koji često rade cijelu noć, javne knjižnice, galerije, muzeji i navodno 20.000 samo vizualnih umjetnika koji traže svoje mjesto. Često mi se dogodi da nemotivirano, vozeći se u S-Bahnu, buljeći kroz prozor u mrak i slušajući cerek tinejdžera, pomislim kako Berlin obožavam. Selidba je bila možda i najbolji potez u životu. Kao što sam rekao, neki kažu da je u Berlinu 20.000 vizualnih umjetnika iz cijelog svijeta. Uz puno dobre akademske umjetnosti, povijesnih pregleda, kao i titranja kolekcionarskih ukusa, lažnoga kulerstva postkonceptuale, priličnu količinu raznih apstrakcija, čini mi se da su ovo vruće teme: rasizam i neokolonijalizam, queer, feminizam, zlo-kapitalizam i ekologija. Lijeva scena je žilava, voljna organizirati se i protestirati, boriti se za javni interes. Ipak, na zadnjim izborima dobili smo gradonačelnika iz redova CDU-a. U Berlinu CDU, u Hrvatskoj HDZ - u oba slučaja mislim da su najzaslužniji dični socijaldemokrati.

Express: Znam da nisi politički analitičar, ali što vidiš kao razloge zadovoljstva odnosno nezadovoljstva ljudi?

Razlozi (ne)zadovoljstva ljudi?! Bog je napisao Svemir da bi mogao kontemplirati nad vječnim odgađanjem odgovora na to pitanje. Ako nas ne prosvijetli nuklearna apokalipsa ili Sveti Kompjuter ne procijeni da smo smetnja harmoniji nula i jedinica pa nas ukloni, onda ćemo na taj odgovor još pričekati. Ako govorimo o Hrvatima, mislim da su mlako pivo u dućanima i promašeni penal protiv Španjolske izvor najvećih briga i jada. Uništavanje prirode, pljačka javnih dobara, medijsko prcanje u mozak, korporativni i bankarski kriminalci, korupcija, perverzne i sociopatske politike - naš je narod uglavnom iznad toga. Demokracija i zaštita ljudskih prava ideje su i proizvodi naše imaginacije, pa nas ne mogu iznevjeriti. Oni na vlasti daju sve od sebe da im ih ustupimo za dvadeset deka parizera i vrlo su blizu da im trampa uspije. Bogu fala, uvijek se može podrignuti.