Tim kreativnim činom pokušavam biti više nalik bogu. Jer samo su dva načina da se postane bogom: stvarajući ili ubijajući.’ Teška hladnoća kraja opterećenog 20. stoljeća ispisana je hladnim i lijepim stilom u romanu u kojemu svi putevi vode prema jednom izlazu. Barem tako misli sveznajući pripovjedač koji nas uvodi u roman, nudeći kroz oglas “rješenje problema” svima onima opterećenima besmislenim, lažnim, opterećujućim, monotonim životom u kojem se svako uzbuđenje pokazuje ispraznim. Zauzvrat nam nudi njihove priče. Roman, ustvari zbirka različitih sudbina (ne različitih priča), međusobno krhko povezanih, hladno je seciranje svega onog besmislenog što nas okružuje i na što se često, barem likovima u romanu, život svodi.

Ta hladnoća kojom isijava svaki lik u ovoj knjizi očituje se i u hladnom, ali istančanom stilu kojim Kim Young-ha piše, koji se, nasreću, nije izgubio u prijevodu. Ti nasumično, slučajno spojeni likovi kao da ocrtavaju svu depresiju, besmislenost kojoj ne mogu otkriti uzrok, svu težinu i manjak radosti koju ni najveće uzbuđenje ne može nadomjestiti, koju je kraj 20. stoljeća ostavio u amanet. Doduše, stvari su kasnije, točnije sad postale mnogo gore, teže, ambivalentnije i nedokučivije nego izobilje ničega s kraja 20. stoljeća, ali teško da je to neka utjeha. Kim Young-ha ne ostavlja puno razloga za optimizam u pričama o braći koja dijele istu djevojku, točnije ona dijeli njih, kojoj je sve naizgled lako i ujedno i tragično, o ženama koje je savršeni život pritisnuo besmislenošću koja umara i umara i umara. Iako su teme teške i prilično sumorne, stil kojim Kim Young-ha piše definitivno je profinjeno lagan.