U subotu, 2. spnja na Maloj sceni HNK Mostar izvedena je predstava “Zid” prema tekstu autorice Ružice Aščić, za koji je dobila prvu nagradu na natječaju za najbolji dramski tekst autora do 35 godina koji je ovo kazalište raspisalo 2020. godine. Pored novčane nagrade, autoru je zajamčeno da će tekst biti praizveden tijekom sezone 2021./2022. Drugu i treću nagradu su osvojile naše istaknute autorice Mateja Posedi za dramu “Visoke frekvencije” i Monika Herceg za dramu “Zakopana čuda”. Sve tri autorice su već nagrađene na natječaju “Marin Držić” za najbolji dramski tekst, sve tri drugom nagradom, Ružica Aščić 2013. za drame “U meni raste” i 2014. godine za “Košnice”, Mateja Posedi 2019. za “Međimurski lepi dečko”, a Monika Herceg 2020. i 2021. godine za “Ubij se, tata” i “Mama, smijemo li danas umrijeti”, ali nijedna od ovih drama još nije izvedena, stoga je ovakav događaj u HNK Mostar vrlo značajan u promicanju domaće književnosti.

Ružicu Aščić publika je već upoznala preko njezine dvije knjige, zbirke priča “Dobri dani nasilja” (HENA.COM, 2016.) i dramske trilogije “Košnice” (Durieux, 2020.), kojima se na našoj sceni pozicionirala kao autorica zainteresirana za mračnu stranu ljudske svakodnevice, obiteljske i ljubavne odnose te nemoć pojedinca da se izbori protiv kolektiva. Drama “Zid”, kao i drame iz spomenute trilogije, smještena je u skučeni prostor obiteljskog doma u kojem borave tri generacije: baka, “mater familias” suočena s pasivnošću sina i nestabilnošću unuka, otac koji se pomirio sa svojim položajem i teško preuzima odgovornost na sebe, kćeri koje imaju velike snove, ali nisu spremne mnogo ulagati da ih ostvare. Važan je i lik preminule majke koja je kćerima u nasljedstvo ostavila traume. Dramski sukob započinje kad stiže vijest da će lokalni tajkun Viktor srušiti zid stare užare i na tome mjestu graditi tržni centar. Zid za baku, oca i druge starije stanare zgrade predstavlja materijalni ostatak prošlosti koji im još daje iluziju stabilnosti, dok unuke u tom projektu vide mogućnost poboljšanja života.

HNK Mostar je, osim natječaja za najbolji tekst, raspisao i natječaj za mladog redatelja koji će režirati prvonagrađeni tekst, a kao najbolja redateljska eksplikacija odabrana je ona Christiana Jean-Michela Jalžečića, koji je prije studija kazališne režije i radiofonije studirao povijest i filozofiju. Već na prvoj godini studija režirao je najuspješniju amatersku predstavu u Hrvatskoj prema motivima Genetovih “Sluškinja”, 2019. režirao je svoj prvi profesionalni projekt u produkciji Arterarija “Sakrij se negdje daleko”. Redatelj je i uspješne predstave “Homesick” iz 2021. godine, radi kao dramski pedagog u kazalištu Knap. Osnivač je umjetničke organizacije “Divan teatar”. Na adaptaciji teksta radila je mlada dramaturginja Dorotea Šušak (1996.), autorica nekoliko nagrađenih dramskih tekstova (“Kako smo preživjeli Dies Irae”, “Vježbanje smrti ili pauze u disanju”, “Valovi iz kupaonice braće Engl”), koja je o tekstu “Zida” i suradnji s redateljem i mostarskim kazalištem rekla da je rad na predstavi pred nju postavio izazov adaptacijskog rada na izvornom tekstu uz istovremenu pažnju prema autorici, ansamblu te društvenom kontekstu i trenutku u kojem predstava nastaje: “Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru pokazalo je beskompromisno razumijevanje za suigru i eksperimentalnost u našem pristupu ovom procesu, što je kolegu Jalžečića i mene ohrabrilo na nesmetano istraživanje, invenciju improvizacijskih vježbi i estetsku slojevitost, a mene posebice i na pružanje vlastitog dramatičarskog tkiva te dramaturškog uvida samoj predstavi. Zid je kao centralni topos ove predstave tretiran dvostruko. On je s jedne strane granica između likova i njihova okoliša, a s druge prostor vječne projekcije transgeneracijske memorije, nadanja i neuspjeha u obitelji. Zid je svakako nematerijalan, oživljava ga se svim drugim sinestezijskim sredstvima kazališnog čina koja izbjegavaju faktičnost te time ulaze u farsičnost, analizu malograđanštine, gomilanje prijelomnih vijesti na društvenim mrežama i kolektivnih panika te kako se susreti i raspadi obiteljskih odnosa odvijaju u vrijeme spomenutih fenomena. Ovo je predstava koja traži i nudi grleni osmijeh, kao i otpuštene suze te vjerujem kako će mostarska publika to uzeti, ali i dati ovoj predstavi”.

Uspoređujući tekst Ružice Aščić i predstavu “Zid” jasno je da su redatelj i dramaturginja uspješno riskirali eksperimentirajući s audio vizualnim medijima i povremenom interakcijom s publikom što je predstavi dalo posve drugačiji ritam u odnosu na tekst. Scene koje se odvijaju u skučenom prostoru stana smjenjuju se sa scenama koje taj prostor rastvaraju i vode nas u bizarno i groteskno, u unutarnji svijet likova kojima je tjeskoba narasla do točke pucanja. Letargija naspram kaosa i groteske. Time su istovremeno uspjeli sačuvati i poetiku Ružice Aščić čiji likovi osjećaju da je u njima nešto nedokučivo i strano, da se razvija brzo, ali oni ostaju mirni jer su svjesni da bi borba bila uzaludna. Svemu tome je pridonijelo minimalističko scensko rješenje: kauč, bijelo platno i užad koja visi sa stropa, čime je fokus ostao na samoj priči o raspadu obitelji i borbi pojedinca da se ostvari u suvremenom društvu. Svoje su uloge izvrsno odigrali Sanda Krgo Soldo, Robert Pehar, Ana Franjčević, Ana Ljubić/Rafaela Perić, Nikolina Marić, Miro Barnjak, Ivo Krešić i Ivan Skoko.

HNK Mostar još je jednom dokazao da je svijetla točka u duboko podijeljenom gradu promovirajući nekomercijalne predstave, ugošćujući kazališta iz regije te osmišljavajući nove projekte, od kojih treba istaknuti “Poeziju u kazalištu”, preko kojega se publika upoznala s regionalnim pjesnicima i njihovom poezijom, ali i s poezijom u prijevodu koju prvi put ima priliku čitati na hrvatskom jeziku. Iskreno se nadam da će ovo kazalište ponovno objaviti isti natječaj i otvoriti prostor mladim, kreativnim ljudima da na kazališnu scenu donesu nove, svježe ideje, kao što se dogodilo s predstavom “Zid”.