Roman Polanski danas puni 93 godine. Jedan je od najvažnijih redatelja druge polovice 20. stoljeća, autor filmova "Rosemaryna beba", "Kineska četvrt" i "Pijanist", ali i jedna od najkontroverznijih osoba u povijesti filma.

Njegov život obilježili su rat, gubici i veliki profesionalni uspjesi. Kao dijete preživio je krakovski geto i nacistički progon, a majka mu je ubijena u Auschwitzu. Krajem šezdesetih stigao je u Hollywood, gdje je izgradio veliku karijeru. Godine 1969. članovi skupine Charlesa Mansona ubili su njegovu trudnu suprugu Sharon Tate. Od 1977. je u bijegu pred američkim pravosuđem nakon što je priznao da je imao spolni odnos s 13-godišnjakinjom. Unatoč tome nastavio je snimati, a za "Pijanista" je 2003. dobio Oscara za najbolju režiju, koji nije mogao osobno preuzeti.

Njegova biografija zato se već desetljećima promatra kroz dva paralelna dijela: kroz filmove koji su mu osigurali mjesto u povijesti kinematografije i kroz slučaj iz 1977. koji ga prati do danas.

New Yorker je još 1994. u velikom profilu Artist in Exile upravo tu vezu označio jednom od ključnih zagonetki njegove karijere: Polanski je cijeloga života odbijao jednostavna psihološka tumačenja svojih filmova, a istodobno je iznova snimao priče o ljudima zarobljenima u sobama, stanovima, brodovima i vlastitom strahu; o prijetnji koja dolazi izvana i o nasilju koje se pojavljuje bez upozorenja.

Rođen je 18. kolovoza 1933. u Parizu. Dok je još bio dijete, obitelj se vratila u Poljsku, u Kraków. Odluka koja se tada činila povratkom kući ubrzo se pokazala katastrofalnom. Njemačka je 1939. napala Poljsku, kad je Polanski imao šest godina. Kao dijete židovskog podrijetla završio je u krakovskom getu. U jednom od najpotresnijih dijelova New Yorkerova profila opisuje se dječak koji s prozora promatra kako Nijemci zatvaraju njegovu ulicu zidom i shvaća da je grad u kojem živi odjednom postao zatvor. Vidio je nasilje iz neposredne blizine, uključujući ubojstva na ulicama. Filmovi su mu, paradoksalno, postali jedno od rijetkih mjesta bijega: uspijevao se iskradati iz geta i odlaziti u kina, a poljske titlove koristio je čak i kako bi naučio bolje čitati.

Njegova majka odvedena je u Auschwitz. Tek poslije rata saznao je da je ondje ubijena nedugo nakon dolaska te da je u trenutku deportacije bila trudna. Otac mu je također završio u nacističkom logoru, ali je preživio.

Sam Roman spašen je gotovo u posljednjem trenutku. Tijekom likvidacije geta njegov ga je otac uspio progurati kroz otvor u zidu. Nije imao ni deset godina. Sljedeće godine proveo je skrivajući se kod poljskih obitelji i na selu, seleći se iz jednog privremenog skloništa u drugo. Po završetku rata vratio se u Kraków kao 11-godišnjak koji je praktički godinama živio bez roditelja. Kasnije će tvrditi da nasilje u njegovim filmovima nije plod morbidne mašte nego iskustva.

Nakon rata Polanski je počeo glumiti na radiju, zatim i na filmu. Pojavio se 1954. u filmu Andrzeja Wajde Pokolenie, a potom upisao znamenitu filmsku školu u Łódźu. Ljudi koji su ga ondje poznavali pamtili su ga kao nevjerojatno ambicioznog, tehnički opsjednutog i izrazito samouvjerenog mladića. Wajda je poslije pričao kako je Polanskog zanimalo sve: objektivi, rasvjeta, filmska vrpca, šminka, kamera. Mnogo manje zanimale su ga velike ideološke rasprave kojima je tada živjela poljska kinematografija. Dok su drugi pokušavali snimati filmove o poljskoj povijesti, ratu i nacionalnom identitetu, njega je zanimalo kako napraviti film koji može funkcionirati bilo gdje na svijetu.

To je uspio već prvim dugometražnim filmom. "Nož u vodi" iz 1962. gotovo se cijeli događa na jedrilici, između troje ljudi, a iz vrlo jednostavne situacije Polanski izvlači ljubomoru, seksualnu napetost, borbu za dominaciju i rastući osjećaj opasnosti. Film je nominiran za Oscara za najbolji strani film i otvorio mu vrata Zapada. 

Uslijedili su "Repulsion" s Catherine Deneuve i "Cul-de-Sac", a zatim film koji će promijeniti njegov život i karijeru. Krajem šezdesetih Polanski je dobio poziv u Hollywood. Paramount mu je povjerio ekranizaciju romana Ire Levina "Rosemary's Baby".

Rezultat je bio jedan od ključnih horora modernog filma. Mia Farrow glumi mladu trudnicu koja postupno shvaća da ljudi oko nje možda nisu ono što se čine. Film iz 1968. postao je veliki hit, a Polanski se u samo nekoliko godina od mladog redatelja iz komunističke Poljske pretvorio u jednu od najtraženijih figura Hollywooda.

Uz njega je tada bila Sharon Tate, američka glumica koju je upoznao snimajući "Bal vampira". Vjenčali su se 1968. Godinu dana poslije očekivali su dijete.

Polanski je u kolovozu 1969. bio u Londonu kada mu je stigao telefonski poziv koji je njegov život podijelio na dva dijela. Sharon Tate bila je mrtva. Imala je 26 godina i bila pred porodom. U kući na Cielo Driveu u Los Angelesu članovi takozvane Mansonove obitelji ubili su Tate i još četvero ljudi. Polanski se vratio u Los Angeles na pogreb supruge. ABC podsjeća da su ubojstva počinjena upravo u domu Polanskog i Tate, a New Yorker opisuje kako se dio američkih tabloida nakon zločina počeo baviti životnim stilom žrtava i mračnim filmovima Romana Polanskog, kao da se u njima može pronaći objašnjenje za masakr.

Za Polanskog je to bila rana koja nikada nije potpuno nestala. Nakon toga snimio je krvavi Macbeth, a nekoliko godina poslije vratio se u Hollywood i napravio film koji se danas smatra jednim od vrhunaca američke kinematografije sedamdesetih.

"Chinatown" iz 1974., s Jackom Nicholsonom i Faye Dunaway, počinje kao detektivska priča, a završava kao tragedija o moći, korupciji, incestu i nemoći pojedinca pred sustavom. Scenarist Robert Towne prvotno je zamislio drukčiji završetak. Polanski je inzistirao na mnogo mračnijem. Evelyn Mulwray, koju glumi Dunaway, mora umrijeti, dok Nicholsonov Jake Gittes može samo gledati kako zlo pobjeđuje. U New Yorkerovu profilu Towne godinama poslije pokušao je taj kraj povezati s redateljevim životnim iskustvom: Polanski je već naučio da u stvarnosti nevini ne moraju biti spašeni u posljednjem trenutku.

Tri godine nakon Chinatowna, njegova biografija dobila je novu, sasvim drukčiju i trajno kompromitirajuću prekretnicu. U ožujku 1977. Polanski, tada 43-godišnjak, fotografirao je 13-godišnju Samanthu Gailey, danas Samanthu Geimer. Snimanje je bilo u kući Jacka Nicholsona u Los Angelesu. Polanski je nakon toga uhićen i suočio se sa šest kaznenih optužbi, među kojima su bile optužbe povezane sa silovanjem uz uporabu droge, spolnim odnosom s maloljetnicom i davanjem kontrolirane supstance maloljetnoj osobi. U sklopu nagodbe tužiteljstva i obrane pet optužbi je odbačeno, a Polanski je priznao krivnju za nezakoniti spolni odnos s maloljetnicom.

Geimer je poslije opisala da joj je davao šampanjac i Quaalude te da se seksualni čin nastavio unatoč njezinim pokušajima da ga zaustavi. Polanski je tijekom desetljeća osporavao način na koji je slučaj javno prikazivan, no njegovo priznanje krivnje u okviru nagodbe nije sporno. Sud ga je poslao na psihijatrijsku procjenu u zatvorsku ustanovu u Kaliforniji, gdje je proveo 42 dana. Očekivao je da će to biti glavnina kazne dogovorene u postupku. Međutim, uvjeren da sudac namjerava odbaciti dogovor i ponovno ga poslati u zatvor, u siječnju 1978. napustio je Sjedinjene Države prije konačnog izricanja kazne. Nikada se nije vratio.

Od tog trenutka jedan od najslavnijih svjetskih redatelja postao je i bjegunac američkog pravosuđa.

Oscar koji nije mogao preuzeti

Bijeg, međutim, nije zaustavio karijeru. U Europi je snimio "Tess", posvećen Sharon Tate, zatim "Frantic", "Bitter Moon" i "Death and the Maiden". Njegova produkcija više nije bila jednako redovita kao šezdesetih i sedamdesetih, ali Polanski nikada nije nestao iz filma. A onda se, već gotovo sedamdesetogodišnjak, vratio temi od koje je desetljećima bježao.

"Pijanist" iz 2002. priča je o židovskom pijanistu Władysławu Szpilmanu i njegovu preživljavanju njemačke okupacije Varšave. Teško je ne vidjeti vezu s dječakom koji je pola stoljeća ranije bježao kroz krakovski geto, iako je sam Polanski često bio oprezan prema pokušajima da se svaki njegov film objasni autobiografijom.

Film je osvojio tri Oscara: Adrien Brody za glavnu mušku ulogu, Ronald Harwood za adaptirani scenarij i Roman Polanski za režiju.

Polanskog, međutim, nije bilo u dvorani. Da je došao u Los Angeles, riskirao bi uhićenje.

Njegovo ime pročitao je Harrison Ford, a Oscar je otišao redatelju koji je nekoliko tisuća kilometara dalje gledao najveću hollywoodsku večer bez mogućnosti da se pojavi na pozornici.

Američke vlasti godinama su ga pokušavale vratiti. Najbliže tome bile su 2009., kada je Polanski otputovao u Švicarsku kako bi primio nagradu za životno djelo na filmskom festivalu u Zürichu. Umjesto na svečanosti završio je u pritvoru. Proveo je 67 dana u zatvorskom centru, a potom bio u kućnom pritvoru dok se odlučivalo o američkom zahtjevu za izručenje. Švicarska ga je 2010. pustila i odbila američki zahtjev. Nekoliko godina poslije slična se pravna drama odvijala u Poljskoj.

Istodobno je nastavio snimati: The Ghost Writer, Carnage, Venus in Fur, potom An Officer and a Spy i 2023. The Palace.

No odnos filmskog svijeta prema njemu postupno se mijenjao. Ono što je desetljećima bilo predstavljano kao priča o genijalnom redatelju u egzilu u eri MeToo sve se češće promatralo iz perspektive žene koja je 1977. imala samo 13 godina i drugih žena koje su ga poslije optužile za seksualno nasilje. Polanski je dodatne optužbe odbacio.

Priča nije završila 1977. Slučaj Samantha Geimer nije jedina optužba koja ga je pratila. Tijekom godina još nekoliko žena javno ga je optužilo za seksualno zlostavljanje u prošlosti, što je Polanski negirao. U listopadu 2024. postignuta je izvansudska nagodba u zasebnoj građanskoj parnici u Los Angelesu. Anonimna žena tvrdila je da ju je Polanski seksualno napao 1973., dok je bila maloljetna. Uvjeti nagodbe nisu objavljeni, a Polanski je njezine navode poricao; postupak koji je trebao doći pred sud 2025. nakon nagodbe je obustavljen.

Iste je 2024. francuski sud oslobodio Polanskog optužbe za klevetu u postupku koji je protiv njega pokrenula britanska glumica Charlotte Lewis. Važna je razlika: sud tom presudom nije odlučivao je li njezina tvrdnja da ju je Polanski silovao istinita ili ne, nego isključivo jesu li njegove javne izjave o Lewis predstavljale klevetu.

Samantha Geimer godinama je javno govorila da je Romanu Polanskom oprostila. Prvi put to je jasno rekla još 1997., a isti je stav kasnije više puta ponavljala u intervjuima i pred pravosudnim tijelima. U lipnju 2017. osobno je zatražila od suda u Los Angelesu da se slučaj protiv Polanskog konačno zatvori. Objasnila je da to traži prije svega zbog sebe i svoje obitelji, kako bi nakon desetljeća sudskih postupaka i medijske pozornosti mogla staviti točku na cijelu priču. Sudac je njezin zahtjev odbio.

Geimer je pritom više puta naglašavala da je traumu iz 1977. odavno preživjela i nastavila sa životom. Govorila je i da joj je dugotrajna medijska eksploatacija slučaja nanijela dodatnu štetu, jer se njezino iskustvo desetljećima iznova pretvaralo u javni spektakl. Polanski joj se 2009. osobno ispričao u pismu, a Geimer je njegovu ispriku prihvatila.

Posebno je odjeknuo susret 2023., kada je Geimer, tada 60-godišnjakinja, dala veliki intervju Emmanuelle Seigner, francuskoj glumici i dugogodišnjoj supruzi Romana Polanskog. U tom je razgovoru ponovno poručila da Polanskom više ništa ne zamjera.

Početkom 2026. najavljen je film The Girl, temeljen na memoarima Samanthe Geimer.