Predstavom “Podmornica”, čiju su premijeru odigrali prije dvadesetak dana, članovi Kazališta slijepih i slabovidnih Novi život odnijeli su još jednu pobjedu nad ovim pandemičnim vremenima. Umjetnicima, posebno kazališnim, posljednja godina nije bila nimalo laka. Kako nastupati kad u publici može biti tek tridesetak gledatelja, kako se uopće pripremiti za nastup, uvježbati živo kazališno tkivo kad moraš stajati na distanci, nadglasati masku preko lica ili se boriti s mikrofonom? A za glumce Novog života dodir je i riječ, i pokret, i pogled. Svijet fizičke distance za njih predstavlja sasvim novu razinu komunikacije.

- S obzirom na mjere, nažalost, ne možemo igrati onako kako bismo to htjeli jer je ograničen broj ljudi u publici. A što se tiče pripreme predstave, morali smo se snalaziti. Imamo jedan naš prostor u Jurišićevoj. Kako je predstava mala, nas je troje glumaca na sceni uz autorski tim, pa nije bilo tolikih komplikacija. Poštovali smo mjere koliko se one mogu poštovati, no koreograf ili redatelj, u ovoj predstavi to su bili Maja Marinčić i redatelj Ivan Planinić, mora slijepoj osobi pokazati na koji način napraviti neki pokret, pokazati doslovce u fizičkom kontaktu - uvodi nas u priču Suzana Bliznac, koja je u “Podmornici” odigrala jednu od tri uloge, uz kolege glumce Vojina Perića i Damira Mizdraka.

Suzana je slijepa od rođenja i tijekom rada na predstavi, kaže, ne postoji drugi način osim fizičkog kontakta koji je, pak, u pandemiji doslovce - zabranjen. 
- To je izazov, rizik koji je sigurno veći nego u profesionalnim kazalištima, ali rizik u koji se upuštamo kako bismo stvorili novu predstavu - jednostavno zaključuje.
Vojin Perić, dugogodišnji motor kazališta, ali i Hrvatskog saveza slijepih, glumac i pisac koji se izbrusio u brojnim umjetničkim projektima, zadovoljan je svime što su postigli, kako s “Podmornicom”, koju su pripremili izuzetno brzo, tako i s mnogo kompleksnijom Ibsenovom “Norom”. 
- Ovom smo predstavom (‘Podmornicom’, op.a.) dobili nekoliko stvari, kao prvo mladoga glumca koji je ovdje prvi put igrao i koji je to doista dobro napravio. I kritike su ga pohvalile iz sve snage. To mi je jako drago. Drugo, napravili smo predstavu koja korespondira sa sljepoćom. Slijepi starac kojemu mlada djevojka dolazi čitati i između njih se javlja nekakav fluidni odnos koji ih vodi u bliskost koju ne razumije skrbnik. Starac je skrbniku prepisao i kuću i sve što je mogao, a sad mu se odjednom neka djevojka uvlači pod kožu i on se boji da starac ne prepiše djevojci imanje. Tjera djevojku i razdvoji ih. I ni ona ne može doći do glazbenika koji je slijep niti on on do nje. On na kraju umire, ona ostaje vrlo tužna, ožalošćena. Sve skupa ima jedan dojam koji mi je izrekao čovjek na kraju predstave: ‘Meni se predstava užasno svidjela, ali nakon takve atmosfere ruke mi nisu htjele pljeskati, jer sam bio potpuno shrvan tom situacijom’. Zadovoljan sam atmosferom, brzinom rada i imaginacijom koja je stajala iza autorskog tima - ističe Perić, potom hvaleći glumicu Dajanu Biondić i njezinu ulogu Nore. Ibsena su postavili prije dva mjeseca, također se snalazeći s online čitajućim probama i razdvojenošću.

- Moram priznati da mi je osobno ovaj put bilo jako teško raditi, jer mi stvaramo odnose kroz sve probe. Cijeli taj proces rada, radi se psihološki profil, čupaju se emocije iznutra, često komuniciramo, surađujemo, i kroz to druženje na probama dolazimo do nekih rješenja. Budući da smo sad bili na neki način razdvojeni, u jednu ruku nismo bili u potpunosti opušteni, meni je bilo jako teško - prisjetila se Dajana tjedana u kojima je ansambl poput krhke slagalice pripremao predstavu. Prostor je za ove glumce ključ predstave. Tek u prostoru u kojem će izvesti predstavu oni postižu međusobnu interakciju, fokusiraju se na energiju, zvukove, korake, tekst, glas. Sad su zbog epidemioloških mjera svaku scenu morali uvježbavati zasebno, tek na kraju uspjevši spojiti predstavu.
- Sve smo, jasno, radili pod maskama, skinuli smo ih tek na zadnjoj probi i za kostime. Tek tad smo uspjeli i sami vidjeti predstavu u cijelosti - dočarava nam dugogodišnja članica ansambla Anita Matković.

No kako držati distancu kad doslovce ovisiš o dodiru?
- Da ne radim i ne idem svaki dan na posao, zbog ovih mjera mislim da bih doživjela psihički slom. I da ne idem svaki dan na posao... Jako sam društveno biće i jako bi mi teško padalo da sam izolirana i sama - u dahu odgovara Suzana, koja se nakon diplome novinarstva na Fakultetu političkih znanosti zaposlila u Uredu za odnose s javnošću u gradskoj upravi. No već pri izlasku iz stana za nju počinju iskustva koja drugima ni ne padnu na pamet.
- Što se tiče fizičke distance, ne možete... Ja uđem u bus, ja se ne mogu distancirati, ja ne znam koliko su ljudi udaljeni... Ne znam, da uzmem nekakav metar pa da mjerim koliko je tko udaljen... Negdje nekako očekujete da će osobe koje su oko vas, računate da će napraviti tu neku fizičku distancu. No opet, ako vam treba neka pomoć, a treba, često treba, u tom slučaju, mislim da je naprosto nemoguće održati tu fizičku distancu. Ono što ja mogu reći je da su ljudi zaista u tom svakodnevnom kretanju do posla i na poslu jako dobro reagirali, nisu bili prestrašeni i nije mi se dogodilo da mi ne prilaze. I vozači koji su spremni izaći iz busa, ljudi koji sa mnom čekaju bus, uvijek netko dođe do mene, primi me za ruku, dotakne me, jer ipak je ljudima to logično, moramo joj pomoći. I drago mi je što su ljudi što se toga tiče osviješteni.

- Da, ljudskost je ostala ista - dodaje Anita, a i Dajana ima dobra iskustva: “Nije bilo slučajeva da te neće prevesti preko ceste jer moraju držati distancu”.
- Dobro, ako te netko i ne želi prevesti preko ceste, ti ne znaš da nije htio... - ubacuje se sa svojim dobro poznatim humorom Vojin Perić. Ali i nastavlja otrežnjujuće:
- Treba reći sljedeće, slijepa osoba ima problema s distancom, to je činjenica. Sama činjenica da morate držati razmak ili stajati u redu, vi ne znate kad se red pomiče. Općenito, ljudi imaju problema, posebno oni koji žive sami i koji su introvertirani. Postoje ljudi koji su me zvali i žalili se da ne znaju što da rade, kako da se postave. Zato i jesu pratitelji i asistenti u udrugama već cijepljeni jer tu je kontakt neminovan. Recimo, u tramvaju ti nikad ne znaš je li na toj šipki za držanje virus ili nije...
Ma za sve to uvijek ima rješenja, kao i za svakog drugog, ali neke stvari su jednostavno kompliciranije, nadovezuje se Dajana: 
- Kad ulaziš u autobus, ti vidiš sredstvo za dezinfekciju, ja ga moram tražiti... Ti vidiš da netko stoji, ja se naslonim na nekoga pa se izmaknem... To su te razlike...

A koliki su tek problemi s kojima se susreću gluhoslijepe i osobe u kolicima, napominje Vojin. Pomoć im je, uz ljudskost, svakodnevno potrebna za najosnovnije potrebe. Gluhoslijepi, primjerice, u potpunosti ovise o dodiru. Istom onom koji više nije prihvatljiv i spada u zonu rizika. Oni obavezno moraju nositi rukavice, no s rukavicama, uglas mi govore, ne osjećaš ništa... Dotičemo se i potresa, teško je zaobići tu temu koja nam je svima postavila nove ljestvice otpornosti. Mojim sugovornicima još i više.
- Živim tu u centru, i potres, onaj zagrebački, napravio mi je nered što se tiče kretanja. Moram prošetati psa, tu je traka, tu ruše dimnjake, ne mogu zaobići zbog prometa, zbog parkiranih auta, zbog smeća, kanti, otpada. Trake su posvuda. Prođem sa sestrom, nađem put, drugi dan tu su zatvorili. Dva tjedna, dok nisu malo sanirali grad, nisam se mogla samostalno kretati, jednostavno, ne znate gdje prijeći cestu, ako netko nije tu i ne pritekne u pomoć. A nakon petrinjskog, da ne pričam, to je bila još gora situacija, psihički... - opisuje Dajana novu dimenziju potresa. 

Anita je u Markuševcu, oni i danas stalno hiperventiliraju od stalnog drmanja. Petrinjski je potres, kaže, bio dobar, on je ljuljao, ali ovaj zagrebački, domaći, taj je čupao kuće. Anita si pomaže i radom na online art radionicama.
I upravo se o tome radi, u svim našim životima - o novim dimenzijama življenja i suočavanja sa svakodnevicom. Njihova ograničenja i život posvećen savladavanju izazova, kaže nam Damir, možda su ih sad u pandemiji učinili i otpornijima na situacije u kojima je većina nas gubila tlo pod nogama. Alpski skijaš, kaže, tijekom ovih godinu dana u nekim se situacijama snalazio i bolje nego neki njegovi bližnji. A dok uz kućne treninge iščekuje da se ublaže epidemiološke mjere i za sportaše, otkrio je, priznaje, novu strast - glumu.

- Što se tiče same predstave, mojeg prvijenca, to je novi zalogaj u mojem životu, nešto za što sam se zainteresirao vrlo brzo. Malo čudan osjećaj, svi su govorili kako je prelijepo kad imaš priliku glumiti pred punim kazalištem, a mi smo bili dosta ograničeni. Nasreću, nisam imao puno teksta, pa sam svu tu tremu uspio kanalizirati u nekoliko rečenica. Nije mi bilo baš jednostavno, frka je radila. A pandemija... Bilo je vidljivo da vjerojatno ne možeš ni doći do neke razine u samoj pripremi predstave. Malo se ustručavaš, pa daj masku, pa nemoj preblizu, stalno se pokušavaš držati tih mjera i stalno ti je ta izolacija u glavi. I Vojin je imao problema s COVID-om, većih, tako da nije svejedno, a zapravo pokušavaš napraviti da izgleda što bolje na sceni - pojašnjava Damir.
Vojin Perić vraća vodu na umjetnički mlin, zbog toga smo se i okupili razgovarati. No pitanje korone u umjetnosti doslovce se nameće samo. Kako je iskustvo na respiratoru utjecalo na njegova razmišljanja i umjetnički proces, je li postao mračniji?
- Poslije iskustva s respiratorom nisam otišao u crna razmišljanja, jer sam rekao nećeš! Kad bih vam pričao o tim nekim unutarnjim zbivanjima i događajima tijekom vremena na respiratoru, to ne bi bilo dobro jer to je kao da si sanjao ružne i lijepe snove. No onda bi netko rekao: ‘Bio si s druge strane, ovdje, ondje’, a to je onda neki senzacionalizam koji me ne zanima. Naprosto sam si rekao: ‘Nećeš se u to previše udubljivati, previše o tome razmišljati’. Nakon toga sam postao drukčiji, ali u smislu neke potrebe da se ne izlažem velikim stresovima, velikim nervozama, jer te to, mentalno krhkijeg nego prije, može unazaditi, oduzeti ti taj neki mikrokozmos u kojemu bismo morali moći živjeti. I svaka čast svakome tko se može povući u taj svoj mikrokozmos i djelovati umjetnički. Užasno nam je potreban taj kutak u kojemu možemo biti mirni. Jer mi živimo u tom nekom negativističkom društvu u kojem je puno erozije, imate taj govor mržnje kroz društvene mreže, opće nasilje verbalno, pisano i sve to utječe na umjetnost - jasan je Vojo.

Razgovaramo i o tehnologiji, koliko nam odmaže, a koliko pomaže u svim ovim procesima. Kazalište online nikako mi ne može zamijeniti “pravu stvar”, odlučna je Suzana. Ma da, bez daljnjega, no važno je prilagoditi se i iskoristiti ono što se može sad napraviti, nastavljaju Dajana i Anita. Čak i kad se boriš s bubicom u uhu i zvučnikom u live stream prijenosu predstave. I pojma nemaš na kojoj strani ti je partner.
- Ja čujem njezin glas iz zvučnika, a moram joj prići i staviti ruku na rame - smije se Vojin.
Tehnologija je, ipak, posebno mladim učenicima u Centru “Vinko Bek”, od kojih neki sudjeluju i u kazališnim projektima, pravi spas. No samo dok su u Zagrebu. Izvan metropole, posebno na petrinjskom području, problemi s internetskom vezom doslovce odsijecaju ljude s invaliditetom. Kako kaže Damir, ljudi koji nemaju problema s vidom nemaju ni najmanje ideje koliko je slabovidnoj osobi komplicirano napraviti najjednostavnije stvari. Ali svakako izbjegavajmo sažaljenje, smije se Suzana, nema potrebe za snižavanjem kriterija. No starog kazališnog vuka Vojina Perića ipak nešto drugo muči više od slabih internetskih veza.
- Opasnost za umjetnost je sterilnost. Vi više danas ne možete napisati slijepac, jer to je politički nekorektno. Ne možete napisati sakati, gluhač, mutav, to su sve politički nekorektne stvari. Moramo se svi povinovati nekim standardima i tu će umjetnost morati birati jezik, imati drugačije načine, ali to su sitnice. Umjetnik ostaje umjetnik i došli ste u grupu ljudi koja, mislim, doista umjetnički razmišlja, voli umjetnost i koja će se baviti umjetnošću makar došlo još 500 virusa, i makar netko od nas i otišao od toga, ali ostat će jezgra, dovoljno ljudi da vam isporučuju te predstave i premijere. A dok ima njihovih predstava, oduprite se i vi svojoj komociji. Nabacite masku, potražite slobodno mjesto u Vidri i uživajte u novim izvedbama uigranih teatarskih svjetlonoša.