Karizmatičan njujorški bogataš krenuo je u svoju prvu kampanju za političku poziciju. Njegovi protivnici kažu da je on obični prevarant i kriptofašistički klaun. Konzervativne glasače privlači obećanjima o očuvanju obiteljskih vrijednosti, nacionalnim ponosom i obećanjem povratka stare slave.

Zvuči jako slično kampanji Donalda Trumpa, zar ne? Međutim, riječ je o radnji filma Bob Roberts iz 1992. godine. Politička satira o kandidatu na izborima u Pennsylvaniji i danas je relevanta, posebice u sve toksičnijem okruženju kojeg Trump promovira u ovom izbornom ciklusu. 

Bob Roberts je zgodan, besprijekorno odjeven i uređen. "On je arhetip yuppija, ali ima i svoju strašnu stranu", stoji u opisu filma. Nalik trenutačnom republikanskom kandidatu za predsjednika SAD-a, Roberts je manipulator koji se stalno hvali bogatsvom i naglašava važnost pobjeđivanja. 

Radnja je smještena u 1990. godinu kada je američku javnost brinuo jedan potpuno drugi set problema. Droge, nikaragvanski pobunjenici i Saddam Hussein bili su primarni izvori straha Amerikanaca.

Uspjeh na anketama je dao krila zamišljenoj Robertsovoj kampanji, a njegova retorika postajala je sve agresivnija. Sve oštrije je kritizirao Arape i lijene ljude. Stihovi jedne od pjesama iz filma kažu: "Želim biti bogat, ali nemam mozak. Daj mi socijalu dok se žalim". 

Retorika je ostavila traga i na njegovim pobornicima. Prosvjednici na Robertsovim skupovima su počeli dobivati batine, a on istovremeno poziva na još agresivniji pristup svima koji ne dijele njegovo mišljenje.

Bob Roberts nije suptilan film, bilo da je riječ o radnji ili karikaturi desničarskih političara. Međutim, dovoljno toga je predočio javnosti na kvalitetan način da je gotovo uvijek relevantan.

"Nedavni događaji nisu pretjerano drukčiji od radnje filma, ali ipak pokazuju koliko satira mora biti nevjerojatna da bi mogla biti čudnija od stvarnosti", napisao je prije dvadeset i četiri godine New York Times o filmu.