Kada je 10. studenoga 1969. na američkoj javnoj televiziji emitirana prva epizoda dječje serije Sesame Street, odnosno Ulica Sezam, malo je tko mogao pretpostaviti da će šarena družina lutaka, ljudi i neobičnih stanovnika jedne njujorške ulice promijeniti povijest televizije. Velika žuta ptica, mrzovoljno čudovište iz kante za smeće, žaba koja govori i dvojica neobičnih cimera ubrzo će postati omiljeni likovi milijuna djece diljem svijeta. No ono što publika nije vidjela bilo je možda revolucionarnije od same emisije. Iza svakog skeča, pjesmice, animacije i šale stajali su dječji psiholozi, znanstvenici i pedagozi koji su sustavno istraživali kako djeca uče i što ih može zadržati pred ekranom.
Ulica Sezam nije nastala kao običan zabavni program. Bila je to pažljivo osmišljena obrazovna intervencija, gotovo laboratorijski eksperiment s iznimno ambicioznim ciljem: iskoristiti televiziju kako bi djeca iz siromašnih obitelji dobila priliku za bolje obrazovanje. Krajem šezdesetih godina Sjedinjene Države suočavale su se s dubokim društvenim nejednakostima. Djeca iz imućnijih obitelji u školu su dolazila s mnogo većim znanjem od vršnjaka koji su odrastali u siromašnim gradskim četvrtima. Mnoga nisu imala pristup kvalitetnom predškolskom obrazovanju, knjigama i drugim sadržajima koji potiču razvoj. Televizor je, međutim, postojao u gotovo svakom američkom domu.
Ideja se rodila sredinom šezdesetih, kada su televizijska producentica Joan Ganz Cooney i psiholog Lloyd Morrisett počeli razmišljati o neobičnom pitanju. Ako reklame mogu naučiti trogodišnje dijete da zapamti ime proizvoda ili otpjeva reklamni slogan, zašto ga na isti način ne bi mogle naučiti abecedi? Zašto televizija, koja se dotad često smatrala štetnom za dječji razvoj, ne bi postala svojevrsni besplatni vrtić dostupan milijunima djece? Cooney je krenula u istraživanje, razgovarala s pedagozima, psiholozima i televizijskim producentima, a 1968. osnovan je Children's Television Workshop, organizacija koja će razviti Ulicu Sezam. Za pokretanje projekta osigurano je približno osam milijuna dolara. Emisija je premijerno prikazana na mreži National Educational Television, prethodnici PBS-a koji je počeo djelovati 1970. godine.
Psiholozi s Harvarda pisali su pravila
Jedna od ključnih osoba projekta bio je Gerald Lesser, profesor razvojne psihologije na Harvardu. Njegova je uloga bila mnogo važnija od povremenog savjetovanja scenarista. Lesser je vodio skupinu stručnjaka koja je odlučivala što bi djeca trebala naučiti u svakoj epizodi, kako im to predstaviti i na koji način provjeriti jesu li nešto doista zapamtila. Godine 1968. organizirao je niz seminara na kojima su sudjelovali psiholozi, učitelji, sociolozi, pisci dječjih knjiga, televizijski producenti i stručnjaci za oglašavanje. Zajedno su razrađivali obrazovne ciljeve koji su uključivali prepoznavanje slova, brojeva i geometrijskih oblika, razumijevanje odnosa među predmetima, razvijanje sposobnosti zaključivanja i rješavanja problema, ali i socijalne vještine, samopouzdanje i razumijevanje svijeta.
Ništa nije smjelo biti prepušteno slučaju. Lesser je inzistirao na tome da se sadržaj ne temelji samo na pretpostavkama odraslih o tome što bi djeci moglo biti zanimljivo. Svaka važna ideja morala je proći testiranje na stvarnoj djeci. Ako se pokazalo da djeca nešto ne razumiju ili ih sadržaj ne zanima, producenti su ga morali izmijeniti. Harvard je kasnije upravo tu kombinaciju znanstveno definiranih ciljeva, stalnih testiranja i kvalitetne televizijske produkcije izdvojio kao ključ uspjeha Ulice Sezam.
Dječji pogled mjerili su svakih sedam sekundi
Najneobičniji dio projekta osmislio je psiholog Edward Palmer, direktor istraživanja u Children's Television Workshopu. Njega je zanimalo nešto što se dotad nije sustavno mjerilo na takav način: koliko dugo određeni televizijski prizor može zadržati pažnju malog djeteta. Palmer je razvio metodu nazvanu distractor, odnosno distraktor (ono što odvlači pažnju). Djecu predškolske dobi posjeli bi pred televizor na kojem se prikazivala probna epizoda Ulice Sezam. Nedaleko od televizora postavili bi drugo platno na kojem je dijaprojektor svakih sedam i pol sekundi prikazivao novu fotografiju. Bile su to zanimljive, neobične i raznolike slike, dovoljno privlačne da dijete poželi skrenuti pogled.
Edward Palmer i petogodišnjak 1975.
Istraživači su promatrali djecu i bilježili svaki trenutak u kojem bi prestala pratiti emisiju i pogledala prema dijaprojektoru. Na taj su način dobivali gotovo preciznu kartu dječje pažnje tijekom cijele epizode. Rezultati su se pretvarali u grafikone. Ako bi se linija naglo spustila, to je značilo da je određeni prizor izgubio dječju pozornost. Ako bi ostala visoko, producenti su znali da su pronašli uspješnu kombinaciju zabave i učenja. Cilj je bio postići približno 85 do 90 posto pozornosti. Dijelovi emisije koji su ostvarivali rezultate od samo 50 ili 60 posto vraćali su se na preradu ili potpuno izbacivali. Umjesto da djecu prisiljavaju na praćenje dosadnog sadržaja, psiholozi su odlučili mijenjati televiziju kako bi odgovarala načinu na koji djeca razmišljaju. Palmerova metoda bila je iznimno inovativna za svoje vrijeme. Danas, kada internetske platforme analiziraju svaku sekundu korisničke pozornosti, djeluje gotovo kao prethodnica modernih sustava za mjerenje angažmana gledatelja. Razlika je bila u cilju. Palmer nije želio djecu pretvoriti u potrošače, nego ih naučiti čitati i brojiti.
Od televizijskih reklama napravili lekcije iz matematike
Autori Ulice Sezam otkrili su i da djeca iznimno pozorno gledaju reklame. Brzi rezovi, glazba, ponavljanje, šarene slike i kratke poruke bili su gotovo savršeno prilagođeni njihovu načinu praćenja televizije. Umjesto da takve tehnike odbace kao komercijalne trikove, odlučili su ih iskoristiti za obrazovanje. Tako su nastali kratki animirani filmovi u kojima se određeno slovo ili broj ponavljao kroz glazbu, humor i jednostavne vizualne poruke. Svaka epizoda mogla je biti predstavljena kao da je sponzoriraju određena slova i brojevi, što je bila duhovita parodija klasičnog televizijskog oglašavanja. Psiholozi i producenti shvatili su da dječja pažnja nije jednaka pažnji odraslih. Duga predavanja i ozbiljna objašnjenja nisu bila učinkovit način podučavanja trogodišnjaka. No kratka pjesmica o broju pet mogla je postići ono što učitelj nije mogao dugim objašnjenjem. Upravo je takav pristup postao zaštitni znak emisije. Djeca su mislila da gledaju zabavni program, a zapravo su usvajala pažljivo odabrane obrazovne sadržaje.
Borba protiv rasizma
No Ulica Sezam nije trebala učiti djecu samo slovima i brojevima. Jedan od najvažnijih znanstvenika uključenih u projekt, afroamerički psihijatar Chester Pierce s Harvarda, inzistirao je na tome da emisija mora mijenjati i način na koji djeca doživljavaju društvo. Pierce je osmislio ono što je nazvao skrivenim kurikulumom. Njegova je ideja bila jednostavna: djecu se ne mora izravno poučavati protiv rasizma ako svakoga dana na televiziji gledaju crne i bijele ljude kako žive zajedno, razgovaraju, prijateljuju i međusobno se poštuju.
Hillary Clinton i Velika Ptica, 1993.
Zbog toga je emisija smještena u njujoršku gradsku četvrt, s prepoznatljivim zgradama, stepenicama, trgovinama i stanovnicima različitih etničkih podrijetla. Među glavnim ljudskim likovima bili su Gordon i Susan, afroamerički bračni par prikazan kao obrazovan, brižan i ravnopravan dio zajednice. Za tadašnju američku televiziju to je bio iznimno važan iskorak. Pierce je posebno želio da tamnoputa djeca u emisiji vide pozitivne uzore, ljude koji izgledaju poput njih, ali su predstavljeni s dostojanstvom i poštovanjem. U vrijeme kada su rasne napetosti još obilježavale američko društvo, takav je pristup bio i politički čin.
Koliko je bio radikalan, pokazalo se već 1970. godine. Državna komisija za obrazovnu televiziju u Mississippiju zabranila je prikazivanje Ulice Sezam jer je u njoj crna i bijela djeca bilo moguće vidjeti kako se zajedno igraju. Komisija je smatrala da društvo još nije spremno za takvu televizijsku sliku. Nakon velikih prosvjeda i javnog pritiska zabrana je ukinuta nakon samo 22 dana.
Lutke i ljudi - zajedno
Jedan od najzanimljivijih detalja iz povijesti emisije odnosi se na lutke legendarnog Jima Hensona. Danas je gotovo nemoguće zamisliti Ulicu Sezam bez Velike Ptice, Berta, Ernieja i ostalih Muppeta. No prvotni koncept predviđao je njihovo odvajanje od stvarnih glumaca. Psiholozi su se, naime, bojali da bi mala djeca mogla imati problema s razlikovanjem stvarnosti i mašte ako lutke i ljudi budu ravnopravno živjeli u istoj ulici.
Zato su prve probne epizode sadržavale odvojene prizore s ljudima i lutkama. Kada su ih testirali na djeci, dogodilo se nešto neočekivano. Djeca su s velikim zanimanjem pratila Muppete, ali bi gubila pažnju čim bi se emisija vratila na prizore sa stvarnim glumcima. Rezultati su bili dovoljno uvjerljivi da stručnjaci promijene mišljenje. Muppeti su se pridružili ljudskim stanovnicima ulice, a Henson je osmislio Veliku Pticu, koja će postati jedan od najpoznatijih dječjih televizijskih likova svih vremena.
Jesu li djeca zaista postala pametnija?
Uspjeh emisije nije se mjerio samo gledanošću. Već tijekom prvih mjeseci istraživači su provodili testove kojima su uspoređivali znanje djece koja su redovito gledala Ulicu Sezam sa znanjem onih koja je nisu pratila. Rezultati su bili ohrabrujući. Djeca koja su gledala emisiju pokazivala su napredak u prepoznavanju slova, brojeva i oblika, kao i u drugim osnovnim predškolskim vještinama.
Desetljećima poslije ekonomisti Melissa Kearney i Phillip Levine analizirali su dugoročne učinke emisije koristeći razlike u dostupnosti televizijskog signala diljem Sjedinjenih Država. Njihovo istraživanje, objavljeno 2019. u časopisu American Economic Journal: Applied Economics, pokazalo je da je dostupnost Ulice Sezam bila povezana s boljim školskim napredovanjem, osobito među dječacima. Dugoročni učinci na završeno obrazovanje i zaposlenje ipak nisu mogli biti jednako pouzdano potvrđeni.
Ulica Sezam s vremenom je otišla mnogo dalje od početne zamisli. Djecu je učila kako razumjeti prijateljstvo, različitosti, invaliditet, emocije, obiteljske probleme, pa čak i smrt. Kada je 1982. preminuo glumac Will Lee, koji je glumio gospodina Hoopera, psiholozi su pomogli osmisliti posebnu epizodu u kojoj se Velikoj Ptici objašnjava što znači kada netko umre i zašto se više neće vratiti. Bila je to jedna od najpoznatijih i najemotivnijih epizoda u povijesti dječje televizije.
Serija je postala međunarodni fenomen, prilagođena različitim jezicima i kulturama te prikazivana u više od 150 zemalja. O njezinu nastanku snimljen je i dokumentarac Street Gang: How We Got to Sesame Street iz 2021., koji prikazuje kako su se znanost, kreativnost i društveni idealizam spojili u jedan od najuspješnijih televizijskih projekata 20. stoljeća.
Bilo bi nepravedno govoriti o televizijskoj revoluciji koju je pokrenula Ulica Sezam, a ne spomenuti da su se gotovo istodobno i na prostoru tadašnje Jugoslavije razvijali iznimno kvalitetni dječji obrazovni programi. Televizija Zagreb još je 1960. pokrenula Školsku televiziju, a do kraja desetljeća obrazovni sadržaji činili su značajan dio njezina programa. U vrijeme kada su Amerikanci eksperimentirali s psihologijom dječje pažnje, i jugoslavenski televizijski autori tražili su načine kako djecu obrazovati kroz igru, pjesmu i humor. Jedan od najpoznatijih primjera bio je Neven, serija koju je 1973. za Televiziju Beograd snimio britanski redatelj Timothy John Byford. Inspirirana istoimenim dječjim časopisom pjesnika Jovana Jovanovića Zmaja, serija je kombinirala duhovite skečeve, pjesme, neobične likove i poučne priče. Djecu je poticala na znatiželju, razmišljanje i razumijevanje svijeta koji ih okružuje. Legendarna poštapalica "Pitam se, pitam se...", koju je izgovarala Olivera Marković, ostala je u sjećanju generacija koje su odrastale uz televizore sedamdesetih godina. Poput Ulice Sezam, i Neven je polazio od jednostavne ideje da djeca najbolje uče kada se pritom zabavljaju. Byford je nekoliko godina poslije, zajedno sa suprugom Milom Stanojević Byford, osmislio još jednu kultnu emisiju, Poletarac, nastalu prema dječjem časopisu Duška Radovića. Snimana krajem sedamdesetih, a prikazivana od 1980., serija je kroz brze skečeve, glazbu, animaciju i humor djeci približavala osnovna znanja. U njoj su gostovali brojni poznati glumci, pjevači i sportaši, a pjesme su izvodili i Đorđe Balašević, Đorđe Marjanović te Laboratorija zvuka. Poletarac je bio posebno zanimljiv zbog dinamične montaže i kratkih televizijskih formi, vrlo sličnih principima na kojima je nastala američka Ulica Sezam.
Svoj veliki doprinos dala je i Televizija Zagreb. Od 1976. do 1978. prikazivala se Zlatna nit, dječja serija koju mnogi pamte po nezaboravnom Špiri Špuli, liku koji je tumačio legendarni Špiro Guberina. Nastala prema tekstovima i stihovima Zvonimira Baloga, uz glazbu Arsena Dedića, serija je spajala književnost, pjesmu, glumu i obrazovne sadržaje. Režirala ju je Višnja Lasta, a uređivao Milivoj Matošec. Upravo su takve emisije pokazivale da kvalitetan dječji program ne mora biti dosadna školska lekcija, nego maštovit televizijski svijet u kojem se znanje usvaja gotovo neprimjetno.
