Pred čitateljima će se ovih dana naći novo, treće, dopunjeno i izmijenjeno izdanje "Deset dana u travnju", kronike krvavog ruleta koji je zauvijek promijenio Hrvatsku. Knjiga prati živote velikih, srednjih, osrednjih i malih aktera povijesti - Mačeka, Pavelića, Tita, "ringaša", sitnih lopova sa zagrebačkog Kolodvora, transrodne Rabije odnosno Ragiba, Josipa Horvata, Vlatka Velebita, Ive Andrića, Miroslava Krleže, Tuđmana, Manolića...
U ovom tekstu izdvajamo mišljenja dvojice najslavnijih južnoslavenskih pisaca, Krleže i Andrića, o 27. ožujku, točnije, demonstracijama koje su u Beogradu te, 1941. godine, srušile vladu Cvetković Maček, poništile ulazak Jugoslavije u Trojni pakt (savez nacističke Njemačke, fašističke Italije i Japana) i izazvale Hitlerov gnjev, koji je uskoro doveo do njemačkog napada na Jugoslaviju. Na neki način, Nezavisna Država Hrvatska i Ante Pavelić kao poglavnik rodili su se iz tih demonstracija kao "Venera iz pjene mora". Kad je Maček odbio preuzeti vodstvo Hrvatske, njemački mu je izaslanik na dar dao pištolj. Bila je to jasna poruka: ili ćeš s nama ili se ubij.
Kao što je poznato, Komunistička partija pripisala je sebi zasluge za demonstracije koje su srušile vladu i Pakt ("Bolje rat nego pakt") pa je taj datum bio crveni svetac u kalendaru SFR Jugoslavije. No Partija je u njemu bila više promatrač nego sudionik, kamoli pokretač. Do vojnog udara je došlo sinergijom engleske obavještajne službe, kojoj je hitno trebalo rasterećenje na ratištu (Njemačka je do lipnja pokorila zapad Europe i fokusirala se na napade na Otok), kojoj su na ruku išli beogradska čaršija i Patrijaršija, uz dakako vrlo svježa sjećanja na njemačku i austrougarsku agresiju na Srbiju 1914. godine. U "Deset dana" čitamo mišljenja koja mijenjaju pogled na povijest.

Središte pobune je u Beogradu. Doduše, demonstracije imaju i svoj podtekst - opet ponajviše dirigiran iz vojnih krugova. Ne smeta im samo pristup Trojnom paktu, već i dogovor s Hrvatima u kojem je Hrvatskoj dana prevelika samostalnost, a država prestala biti strogo centralizirana.

Oficiri instinktivno osjećaju da će time, prije ili kasnije, izgubiti središnju ulogu u državi, a s njom i brojne privilegije. A one nisu neznatne. U državnom budžetu, koji je donesen nekoliko dana kasnije, 1. travnja, stavka troškova za vojsku i mornaricu ne postoji. Točnije, ne kontrolira je ministar financija dr. Juraj Šutej. Nitko ne nadzire trošenje novca u resoru armije, gdje teče rog obilja. Pravoslavna crkva se pak boji ratifikacije konkordata s Vatikanom, koji je dogovoren još 1935, ali skuplja prašinu u ladici. Ni oni ne žele konkurenciju. Tu su i velikosrbi utjecajnog Slobodana Jovanovića. Zato se protiv Pakta oformila neprincipijelna, ali moćna koalicija domaćih i stranih faktora. Zato je traljavo organizirani puč uspio, vlada zatočena, a regent, knez Pavle Petar Karađorđević, koji je jedva postao punoljetan, imenovan je kraljem Petrom II. U aktu proglašenja upotrebljen je falsifikat - umjesto njega govorio je jedan od mladih oficira oponašajući njegov glas. Vijest o tome da više nije princ i da je postao kralj, kao i informaciju da je to “objavio” urbi et orbi, “vascelom narodu”, Petar II. saznao je tek kad je sve bilo gotovo, nekoliko sati poslije. (Tih će godina vijesti o prinčevima koji iz novina doznaju da su postali kraljevi, kao i o vojvodama koje unapređuju u suverene, postati gotovo uobičajene - na taj je način i NDH dobila kralja, Talijana...)

Da će s tim ulaskom u Trojni pakt biti gadnih problema bilo je jasno još dok su trajali pregovori. Nitko u Vladi nije bio pretjerano sretan zbog te opcije, a na prijedlog da se sporazum odbije i pokušaju izboriti bolji uvjeti, ministar vanjskih poslova Cincar-Marković objasnio je da će u tom slučaju Nijemci postaviti mnogo gore uvjete ili slijedi rat. Dvojba je, dakle, jednostavna: ili rat ili pakt. Kako je ministar vojske Petar Pešić objasnio iz ratne perspektive, objasnio je Vladko Maček u svojoj autobiografiji: “Pešić nam je saopćio da će u slučaju njemačke navale Ljubljana, Zagreb i Beograd, i cijeli panonski dio Jugoslavije, biti najdulje za osam dana u njemačkim rukama. Mi ćemo se moći povući u bosansko-hercegovačke gore, gdje ćemo moći izdržati najdulje mjesec dana do šest tjedana, a nakon toga ćemo morati kapitulirati. Kapitulirat ćemo morati zato što smo oboružani uglavnom njemačkim oružjem i municijom. Municije će nam nestati, a Britanci, ukoliko bi bili u stanju da nam preko mora municiju dostave, nemaju takvu kakvu mi trebamo”.

Zatim su počeli padati suludi prijedlozi da se uđe u “simbolički rat”, ali da se vojska odmah povuče u Grčku, pa se onda s Britancima vrati - dakle nešto poput reprize Prvog svjetskog rata. Tu bedastoću, jer se u povijesti rijetko kad događaju reprize, otklonio je sam ministar vojske Petar Pešić. On je jasno rekao da, kao profesionalac, ne poznaje “simbolički rat”, pa je - ako do rata dođe - njegov posao poginuti na Savi ili Dravi ili Drini, a ne voditi “simboličke ratove”.

Neki su ministri otišli i korak dalje pitajući se što će biti kad Britanci pobijede, a Jugoslavija je u Trojnom paktu. Tad će je pobjednički Britanci (većina ministara u tom trenutku - kad ni Amerikanci ni Sovjeti nisu u ratu - vjeruje, bolje reći nada se, da će Nijemci ipak na kraju ipak izgubiti) podijeliti Jugoslaviju. Na što Vladko Maček, koji još manje želi u pakt s Nijemcima, ali mu je jasno da je rat puno gora opcija, mudro pita između koga. Pa sve zemlje s kojima graniče, osim Grčke, već su odavno u Trojnom paktu!

Ministar dr. Radoslav Stamenković otkriva svoj najveći strah: “Ne bojim se ja ni Talijana, ni Mađara, ni Bugara, ali Habsburg, Habsburg!”.

To se u ožujku 1941. čini kao sasvim iracionalan strah. Carska obitelj je već odavno izbačena iz bilo kakve ozbiljne političke igre. Čak je i pokušaj dovođenja Karla cara na prijestolje (doduše, samo mađarsko) pučem, koje desetljeće ranije, neslavno, gotovo smiješno propao. Bivši carev podanik Adolf Hitler, koji se u prvom ratu borio u njemačkoj vojsci, o Habsburzima ne misli baš najbolje, a ni nacisti ne šmekaju previše Habsburge, dapače, sinovi Franza Ferdinanda (kojima je doduše još dok je car Franjo Josip bio živ onemogućeno bilo kakvo nasljedno pravo na habsburšku krunu jer im je majka Sophia Chotek bila nedovoljno plemenitog roda za Habsburge) završili su odmah poslije Anschlussa u logoru Dachau radi izrazitih antinacističkih i antinjemačkih stavova (obojica su mislili i dokazivali, između ostaloga, da je njemačka tajna služba bila jedan od organizatora atentata u Sarajevu, za što su postojale neke indicije, ali nikakvi dokazi).

Došla je i ozbiljna prijetnja da će, ako dođe do pakta, avijatičari bombardirati Beli dvor i vladu te odletjeti u Grčku. Na to je ministar vojske Petar Pešić zaključio kako je šef avijacije, general Petar Simović, čovjek slabih živaca, odnosno “histerik”, ali nije sposoban za takav čin jer je lojalan. Nekoliko dana poslije Petar Simović, donekle vođen rukom britanske tajne službe, bio je na čelu uspješnog puča.

Dok se po naređenju nadbiskupa cijelom zemljom služe svečane mise “Te Deum”, zahvalnice za novoga kralja, dr. Vladko Maček se sastaje knezom Pavlom, čiji je kraljevski vlak stao u Zagrebu. Nagovara ga - između ove dvojice ljudi postoji vidna sklonost, ako već ne i prijateljstvo - da ne pristane na stanje zadano pučem. Zbog prijetnji Italije, većinu mobiliziranih četa u Hrvatskoj čine Hrvati, a uz to raspolažu popriličnim brojem policajaca. Šef zagrebačke policije, dr. Vikert, na pitanje može li uhititi zapovjednika zagrebačke vojne oblasti lakonski odgovara: “Zašto ne?”.

Maček misli da se s tim adutima dâ pregovarati s pučistima i možda se nekako izvući od rata s Nijemcima.

Ali knezu Pavlu je svega dosta: obitelj mu je u Beogradu i samo želi u miru otići u Grčku, odakle mu je žena.

Tad slijedi novi preokret.

Pučisti, neočekivano, u vladu zovu Mačeka i sve njegove ministre. Nude još veće ovlasti Hrvatskoj, uključujući i najsporniju točku - vlast nad žandarmerijom na području cijele Banovine! Ljudi se preko noći predomislili: ni savez s Nijemcima im više ne izgleda tako loše. Pristaju na ulazak u Trojni pakt i na sve uvjete tog ugovora s vragom, koji se sad čini manje crnim nego jučer. Netko ga je u međuvremenu pročitao i razmotrio konzekvence - pa i lošije ako treba. Sad i oni žele izbjeći rat.

Hrvatska je, de facto, država u državi.

Maček pristaje, nadajući se da će nekako uspjeti izbjeći rat iako su mu Nijemci već rekli da je došlo vrijeme za samostalnost Hrvatske i nagovarali ga da preuzme vlast. Njegovo odbijanje njemački je pregovarač popratio vrlo jasnom, zloslutnom gestom - darovao mu je nabijeni pištolj.

S one strane Jadrana, iz Italije, jedan par očiju radoznalo i s nadom gleda na mogući puč protiv vlade i rušenje pakta. Ante Pavelić iz Firenze nervozno promatra što se događa u Hrvatskoj i u Jugoslaviji. Jedina šansa da se u nju vrati kao poglavnik njegov je sporazum s Duceom, točnije s grofom Cianom, koji je ministar vanjskih poslova i Duceov zet, pa se to, misli Ante, valjda računa.

Ali ta opcija bez rata neće proći. Sve konce vlasti u Hrvatskoj drži dr. Vladko Maček, koji je vještim pregovaranjem (oboružan s 1,3 milijuna glasova koje je dobila njegova oporbena koalicija) izborio praktički konfederalan status Hrvatske. Njegov je položaj u Banovini nedodirljiv. Jedino što ga može zbaciti iz sedla jest rat, a Talijani ionako gledaju prema hrvatskoj obali. Točnije, prema cijeloj istočnoj obali Jadrana. Pavelićeve šanse ulaskom Jugoslavije u Trojni pakt opasno padaju, a mogućnost da postane trajna rezervna opcija, vječito zagrijavajući klupu, silovito raste. Mnogi njegovi ustaše već su se aklimatizirali u Italiji, a neki i poženili.

Hrvatska se boji Talijana, pa neki gledaju Nijemce. Možda izraz “boji se” nije dovoljno snažan: Hrvatska Talijane, kao vječne pretendente na njezinu obalu, ne može podnijeti. Većina se još sjeća bezbrojnih, ne tako davnih bitaka na Soči, perfidne okupacije Rijeke i Istre, D’Annunzijevih krvavih performansa. U Zagrebu živi cijela kolonija Istrana koji su pobjegli od željeznog stiska talijanskih fašista, crnokošuljaških batinanja i “odgojnih terapija” ricinusovim uljem. Od zadnjeg rata prošla su samo dva desetljeća, žive su rane, a geopolitika, kao i povijest pokazuju da je Italija opasnost. Neki ustaše igraju na dva razboja. Budući Pavelićev ambasador u Berlinu, Branko Benzon, na svoju ruku po Berlinu i Slovačkoj lobira za ustašku stvar, nastojeći buduću državu staviti pod patronat Nijemaca, ali ne zaboravlja ni sebe pokušavajući si osigurati lukrativne poslove i pozicije u toj državi. To Paveliću ne odgovara - on je sklopio tajni “deal” s Talijanima, samo ne zna hoće li se Nijemci tog dogovora držati. Nijemce nije briga za Hrvatsku, oni samo žele mirne željeznice za prijevoz robe. Zagrebom tih dana inkognito lunjaju njemački špijuni Probst i Veesenmayer nastojeći dobiti Mačeka na svoju stranu. Maček je do tada držao sve karte u svojim rukama, ali nije želio zaigrati.

Možda je točnije i pravednije reći - nije htio s Nijemcima ni pod razno, ali ni s bilo kim tko je zagovornik agresije. Maček obožava Tolstojev nauk, “na nasilje nenasiljem”, on vjeruje u seljačku republiku, u pacifizam, a dovoljno je pronicljiv da zna kako Osovina ne može pobijediti.

Nijemci šute, neprestano ponavljajući u šturim priopćenjima da je to unutarnja stvar Jugoslavije, a oni će “čekati da se stvar razriješi”. U stvarnosti, već je odlučeno da će je pregaziti. Jugoslavenski superšpijun, Slovenac Vauhnik, javlja Beogradu točan datum njemačkog napada na zemlju. Nijemci su zaprepašteni pitajući se tko je i kako otkrio njihovu tajnu.

Njemački veleposlanik iz Beograda pozvan je u Berlin. U novinama rat odjednom dolazi na prve stranice, a sa svih strana dolaze glasovi - izmišljeni u većini slučajeva - o progonu Nijemaca u Jugoslaviji, uključujući i ubojstva i paljenja cijelih sela.

Ali dok je veleposlanik u Njemačkoj, Ivo Andrić, pozvan na konzultacije, njegov vojni ataše, Slovenac Vladimir Vauhnik, marljivo radi. Tijekom godina u Berlinu, uz posao vojnog atašea, razvio je ozbiljan “fuš” kao obavještajac. Pri tome se koristio svojim dobrim vezama s raznim diplomatima, drugim vojnim atašeima i visokim krugovima u Njemačkoj. Uspijeva možda ponajviše zahvaljujući dobrom glasu koji ga je pratio kod dama iz njemačkog visokog društva. Kasnije će u svojim sjećanjima otkriti još jedan trik kojim se koristio, jer naravno da je bio pod povremenom ili stalnom paskom Gestapa. Naime, kako kaže u sjećanjima, našao je Nijemca koji mu je nevjerojatno sličio, gotovo pa blizanca, pa ga je koristio, uz novčanu nadoknadu naravno, da odlazi na dosadne prijeme ili se pojavljuje na manje važnim događajima u javnosti, dok bi on skupljao obavještajne podatke. Nijemac je za to, kaže, čak i dobio orden, koji doduše nikad nije primio jer je tijekom rata ostavio kosti na nekom od frontova. Vladimir Vauhnik doznat će točan datum i vrijeme njemačkog napada te ga javiti u Beograd, ali tad to više ništa neće značiti.

Vlada izdaje priopćenja o zabrani putovanja unutar zemlje, a onda ih povlači. Politički zatvorenici puštaju se iz zatvora. No u Zagrebu, odnosno u Banovini Hrvatskoj, umjesto puštanja zatvorenika hapse komuniste i frankovce (buduće ustaše). Stavljaju ih u iste prostorije, a stvar je toliko kaotična da je, prema svjedočenju dr. Pavla Gregorića, nekoliko njih napustilo ćelije koje nisu bile ni zaključane, pa su se u gužvi dovoženja i odvoženja uhićenih jednostavno išetali iz policijske stanice. Oni su se pokazali najpametnijima.

Uvečer, 27. ožujka, na dan beogradskih demonstracija, ambasador Ivo Andrić pozvan je na prijem u berlinski hotel Esplanade. I Ribbentrop je ondje.

“Andriću uspijeva razgovarati s ministrom vanjskih poslova. On ne skriva razočaranje beogradskim događajima. No Andrić samu činjenicu da ministar s njim još hoće razgovarati vrednuje kao znak nade. U međuvremenu svi ostali veleposlanici nazočni na prijemu pokušavaju razgovarati s Andrićem. Neki su iznenađeni što on još uopće nazoči nekomu službenom događanju u Berlinu. Andrić im odgovara da svoje sudjelovanje smatra samorazumljivim jer se osjeća kao šef misije nacije saveznice Rajha. Ujutro 28. ožujka Andrić vodi dug razgovor s njemačkim ‘povjerenikom’, od kojega očekuje, i po svemu sudeći tome se nada, da će njegove riječi prenijeti Ribbentropu, a ovaj Hitleru. Tako Andrić izgovara sve za što misli da bi Ribbentrop rado čuo, i ne vara se: ‘povjerenik’ njegovo izlaganje još istoga dana prosljeđuje ministru vanjskih poslova. Doušnik piše da je Andriću žao što je u Beogradu došlo do pojedinačnih izgreda protiv Nijemaca, no nova mu je vlada obećala da se takve stvari neće ponavljati. Veleposlanik Andrić nada se da ti incidenti neće utjecati na prosudbu Berlina, jer se po njegovu mišljenju lako može raditi o ciljanoj provokaciji engleskih plaćenika. On u svakom slučaju ima dojam da sad djeluju engleski agenti, a možda i Židovi, nastojeći svim sredstvima iskoristiti priliku za koju misle da je vide u promijenjenoj beogradskoj situaciji”, piše Mihael Martens.

“Nespretni Churchillov pokušaj da jučerašnjim govorom u Donjem domu posije neslogu između Rajha i Jugoslavije i iskoristi beogradsku krizu u svrhu britanske potrebe za proširenjem rata postigao je suprotno od onoga što je Churchill njime namislio. Primjetna suzdržanost njemačke strane doprinosi umirenju duhova u Beogradu i postizanju veće pristupačnosti razboritim razmišljanjima”, kaže Andrić dalje prema izvješću. Prekorava “nezamislivi diletantizam” pale jugoslavenske vlade koja je propustila pripremiti narod na tako važan vanjskopolitički zaokret kao što je to pristup Trojnome paktu.

“Prije toga nije se dogodilo baš ništa da bi se javno mnijenje u zemlji pripremilo na taj važan korak za jugoslavensku tradiciju... I on sam zapravo je službeno tek na dan potpisivanja bio o tome obaviješten.” Andrić molećivo višekratno zaziva nadu da puč možda neće biti neopoziva nesreća. Kad bi Berlin imao samo malo strpljenja, uspjelo bi prevladavanje tog tragičnoga incidenta. No u tom trenutku Göring je već zapovjedio da se pet stotina zrakoplova iz Francuske i sjeverne Njemačke prebaci u Beč. Odande bi trebali poletjeti u bombardiranje Beograda i uništiti jugoslavensku protuzračnu obranu. Napregnuti Andrićev optimizam pokazuje tragikomične crte. Dok se oko njega svi spremaju na rat, on još tvrdi da je sve u redu ili barem popravljivo. Mnogo toga što se tiče umiješanosti Londona u puč od 27. ožujka 1941. i dalje je u mraku. Britanski su dokumenti o tim događajima do danas nedostupni. Za to vjerojatno ima razloga. Međutim, koliko god revno Britanci nagovarali na puč - njihovi bi pokušaji bili bezuspješni bez domaćih časnika koji su ga bili spremni provesti. Vjerujemo li memoarima sudionika, propaganda je naišla na dobar prijam i zato što zbog iznimne tajnovitosti u pregovorima gotovo nitko nije znao što točno piše u tekstu Trojnoga pakta. Tako je bilo lako širiti lažne inačice i tvrditi da pakt znači odustajanje od Jugoslavije. Nekadašnji zamjenik jugoslavenskoga ministra vanjskih poslova, Ilija Jukić, kaže kako mu je poslije jedan od pobunjenika rekao ovo: da je znao da u Paktu nema ni prava prolaska njemačkih postrojbi ni obveze za vojne pomoći, do puča ne bi došlo nikad. “Zavjerenici su najvećim dijelom bili neodgovorni srpski časnici, neskloni Hrvatima i Slovencima, čiji je cilj, osim njihove osobne ambicije, bilo i vođenje politike koja bi služila isključivo srpskim interesima”, tvrdi Britanac Parrot, koji ne skriva svoje simpatije prema Pavlu.

“Dezinformacijama se onda po svemu sudeći pridružilo i obećanje da će ustanike London nekako poduprijeti u borbi protiv njemačke nadmoći. No onda iz Londona dođu samo tople riječi - a one se u borbi protiv Göringovih zračnih snaga i tenkova Wehrmachta nisu pokazale posebno djelotvornima ni u Poljskoj, ni u Francuskoj ili Skandinaviji”, piše Michael Martens.

Iz ovoga se opisa vide vrhunske sposobnosti Ive Andrića - on nastoji sačuvati mir, diskretno optužuje svoju vladu jer nije objasnila narodu što je Pakt, usput aludirajući na Engleze (točno) i Židove (bez osnove, ali to je muzika za Ribentroppove uši).

Ivo Andrić još od početka 1941. nudi ostavku jer su ga vlasti u pregovorima s Nijemcima zaobilazile. Uvrijeđeni diplomat tad ne zna da će ga to što više-manje nije imao ništa s Paktom 1944., odnosno 1945. - spasiti.

Još jedan čovjek jasno vidi kako će se stvari razvijati. U razgovoru s Enesom Čengićem, Miroslav Krleža iznijet će ocjenu prema kojoj su pučisti dramatično ubrzali pokolj u Jugoslaviji.

“Da je uspjelo knezu Pavlu i tadašnjoj Jugoslaviji da prebrodi intervenciju u Grčkoj godine 1941. i da su uspjeli održati se da do 22. juna ne uđu strane čete u Jugoslaviju, što god bi se drugo dogodilo poslije 22. juna, kad je Hitler krenuo na SSSR, sve kasnije s ulaskom Talijana i Nijemaca u Jugoslaviju ne bi bilo poprimilo okvir građanskog rata ni krvoprolića kojeg smo svi bili svjedoci. Jer ruski faktor je i te kako kod svega bio važan, pa ako hoćete i presudan”, kaže pisac, pri čemu zvuči krajnje logično, te nastavlja: “Ne bi se zemlja tako fatalno podvojila i u pokolje, uništenje i vatru bacila. Dakle, tko je vodio računa o integritetu zemlje, ako je bio razuman, morao je biti oportunist. Prema tome, politika kneza Pavla nije bila dobra, historijski gledano ona je promašena. A da se Jugoslavija održala do juna, do ulaska Rusije u rat, onda se udarac sila Osovine spram Jugoslavije ne bi u takvoj mjeri ispoljio niti bi sve to poprimilo tako drastične forme i ne bi došlo do tako drastičnih srpsko-hrvatskih raskola”. Što je pisac htio reći? Pa to da nije trebalo rušiti Pakt, odnosno, da ga nije trebalo rušiti 27. ožujka, nego nakon njemačkog napada na Rusiju - tad Reich ne bi mogao onako zgaziti Jugoslaviju, rascjepkati je s Talijanima, i okrenuti narode jedne protiv drugih. Da nije bilo 27. ožujka, već da je bio recimo “puč 22. juna”, Jugoslavija bi izbjegla kolosalne pokolje. To što Krleža govori Čengiću suprotno je mišljenju Partije koja je - premda nevina oko puča - 27. ožujak upisivala crvenim slovima u kalendar svojih blagdana. Logično, da nije bilo tog i takvog puča, na taj datum, njihove bi šanse za preuzimanje vlasti bile manje, ako bi uopće postojale...

Čengić, stoga, ovom heretiku postavlja logično pitanje: “A što je trebalo učiniti da do toga ne dođe? Ili recimo, što je trebalo da knez Pavle u tom slučaju učini u vezi s demonstracijama 27. marta za koje je svakako bio unaprijed obaviješten da će izbiti?”.