Posljednjih nekoliko tjedana vijesti su pune pulske graditeljske baštine. To bi mogla biti divna uvodna rečenica da je ista Pula u nekoj drugoj državi koja bi se o graditeljskoj baštini takvog značaja kakva je pulska zaista brinula, te se za takvu jedinstvenu i slojevitu povijest grčevito držala, zaklinjala je od kapitala i investicija. Da je tome tako, scenarij gdje bi jedna višestambena zgrada (projekt tvrtke MER Arena d.o.o. u vlasništvu studentice ekonomije Ružice Marjanović, kćeri investitora i začetnika Milenka Marjanovića) nehajno nadvisila sam antički amfiteatar, u jednoj od vizura, po novim i revidiranim konzervatorskim podlogama ka zaštićenim, svojim tipizirano i beskrajno dosadnim oblikovanjem svojstvenim hrvatskoj novogradnji obgrlila tisućljetni plašt najvrednijeg što na tom dijelu obale, a gotovo i uopće imamo - takav se scenarij dakle ne bi mogao odviti da je nekog boljeg društva, neke države u kojoj kulturne politike drugačije i bolje funkcioniraju.

Pula je po mnogočemu jedinstveni grad - u Hrvatskoj, u Europi, u povijesti zapadnjačke civilizacije uopće. Pula je grad za koji bi se imalo gdje i svakako imalo za što grčevito držati.

Unatoč tome, godinama se već ne uspijeva izboriti protiv interesa koji pomalo, a često i drsko, narušavaju jedinstveni urbanizam i svaki integritet povijesnoga grada.

S tim na umu, ne čudi što je u lokalnim medijima odjeknula vijest o preseljenju pogona Brionke, jednog od malobrojnih opstalih domaćih proizvođača, iz kompleksa u središtu Pule, u kojemu je smještena proizvodnja već gotovo osamdeset godina, u Vodnjan gdje bi se navodno trebao graditi novi industrijski kompleks.

U potezu koji vodi od same antičke jezgre uz obalu pa prema sjeveru, uz cestu koja se odmata od kružne strukture, u 20. stoljeću nastaje industrijska zona. Uz političke i društvene nestabilnosti uglavnom ide i povijesna, pa i arhitektonska slojevitost. Rijetko je gdje to prisutno kao u Puli.

Tri godine nakon Marša na Rim i pretvaranja Kraljevine Italije u fašističku diktaturu, Mussolini kreće s Bitkom za žito. Dio je to njegova ekonomskog “masterplana” za ostvarivanje samodostatnog državnog gospodarstva, po mogućnosti stabilnog i održivog. Dio je u nekoj mjeri, u određenim granama i uglavnom nakratko, ostvaren - ovaj drugi već je po mnogočemu i u počecima bio sasvim izgledno nedostižan. Uska veza fašizma i kapitala podbacila je u samoj svojoj srži. Zašto bi Italija ovisila o “tuđem kruhu”, zaključio je Mussolini te 1925. godine, kad bi mogli sami proizvoditi sve potrebne zalihe, dakle neka se vrši žito po svim talijanskim teritorijima!

Početak je to “fašističke Zelene revolucije”, kako će se često kontekstualizirati nakon što će agrikulturna transformacija Zelene revolucije 60-ih godina spasiti stanovništvo prvo Meksika, a potom i Indije i drugih azijskih zemalja od izvjesne kolosalne gladi. Začetnik suvremene agrikulturne reforme bio je Nazareno Strampelli, rodom iz malog mjesta u okolici Ancone, gdje ga je još od djetinjstva na obiteljskim poljima morio nizak prinos njihove, a i nacionalne glavne kulture - pšenice.

Prvi je Strampelli primijenio Mendelova otkrića na polju genetike na poljoprivredne kulture - u svojem najplodnijem znanstvenom razdoblju, tijekom prvih dvadeset godina prošloga stoljeća, objavio je niz radova o uspješnim rezultatima križanja vrsta pšenice, koji će postati osnovom buduće Treće poljoprivredne revolucije na globalnom planu. Prvi će ih iskoristiti ipak Mussolini. Visoke tarife na uvozno žito s jedne strane, uz poticaje za domaće poljoprivrednike, olakšice za kupnju gnojiva te unapređenje mehanizacije i strojeva namijenjenih isključivo za preradu pšenice, bile su metode za navesti, a ako ti već ne ide, onda i prisiliti male proizvođače da odustanu od svih drugih, vlasti tad manje bitnih kultura. U slučaju rata i potencijalne gospodarske blokade i izolacije, Talijani neće biti gladni kruha.

Plan naizgled logičan i održiv, nema ničega spornog u prehranjivanju vlastitog stanovništva - osim što narod ne živi samo od kruha, već i od prihoda. Pšenice po svijetu uglavnom i ne nedostaje - štoviše, tijekom 30-ih godina ima je i napretek, toliko da se ne može ni pošteno naplatiti. Vina pak, pa maslinova ulja, sireva i mliječnih proizvoda... nema baš kao onih talijanskih. A sva je zemlja preorana za pšenicu, nedostaje prostora za ispašu stoke, počupani su vinogradi, rasprodani stari pogoni koji bi mogli jednako učinkovito isprešati, recimo, dobro vino. Španjolska i Grčka prednjače u izvozu, Italija već nakon nekoliko godina provođenja plana gospodarski opada. Izvoz su tako u manje od deset godina zamijenili intenzivnim uvozom, kako hrane, tako i gnojiva, koje bi bilo dostatno za silne količine posađenog žita.

“Potalijanizaćenje”, nasilna talijanizacija pripojenih dijelova Istre provodila se na svakom planu, pa je tako i na istarskoj zemlji bilo da hrani maticu. I istarski su vinari postajali talijanskim poljoprivrednicima.

Pa iako su se fašističke gospodarske politike pokazale dugoročno manjkavima, ono gdje je jedan oblik ideološkog idealizma neupitno opstao je tadašnja arhitektura. Od svih autokratskih režima 20. stoljeća, talijanski je fašizam jedini koji nije proizveo čudesa parapovijesnog kiča.

“Fašističkom režimu bliska arhitektura talijanskog racionalizma zapravo je dio šireg pokreta internacionalnog modernizma koji se javlja kao odgovor na opće zasićenje historicističkom kićenosti i beskrajnim ponavljanjem povijesnih arhitektonskih elemenata u formi puke dekoracije.

To je ukratko rečeno. Ipak, nije neznatna podudarnost purističkog čišćenja arhitekture od svih individualnih obilježja s jedne i bujanja fašističkih ideologija diljem Europe s druge strane. Talijansko tlo pokazalo se plodnim kao nijedno drugo za tu ideju univerzalnosti izraza - ipak je s istoga tla potekao najveći imperijalistički pothvat u povijesti čovječanstva. Pa dok je vojna sila vježbala svoje po afričkim kolonijama, Mussolini je mogao sanjati o istom diljem Europe, ako ne i šire, uz nježne osvajačke proplamsaje putem umjetnosti i arhitekture - dakle svjetonazora.” (Iz teksta o projektu EUR ‘42, Express, 5. rujna 2025.)

Kao svojevrsna “državna uputa” arhitektima bio je Duceu omiljeni Marcello Piacentini, no svoj su doprinos ovom jedinstvenom i posve začudnome momentu u povijesti suvremene arhitekture dali i nešto suptilniji, u ovom kontekstu gotovo nevjerojatni Giuseppe Terragni, Antonio Sant’Elia, Adalberto Libera, Angiolo Mazzoni...

Manje su poznati, ali nimalo nezanimljivi i oni rođeni na eksploatiranoj istarskoj zemlji. Pulsko arhitektonsko nasljeđe priča je o kolonijalnoj povijesti. Nema gradova gdje je toliko puta osvajan tako malen prostor, a da nasljeđe koje ostaje i dalje nose kao vlastito, autonomno i nepokolebljivo, politici i lošem upravljanju unatoč.

Pula tako ima divan, živi repozitorij modernističke arhitekture iz perioda talijanske okupacije. Ne može se ovo napisati, a da se ne spomene zgrada Pošte na Danteovu trgu (Palača Pošte), djelo spomenutog Angiola Mazzonija, kao i sportski centar (izvorno Casa Ballila, kasnije Dom braće Ribar), geografski nešto bližeg Talijana, rođenoga Goričanina Guida Brassa, koji je djelovao i živio u Puli, uspješno surađivao sa svakim državnim uređenjem koje ga je tamo zateklo.

U tad austrougarskoj Puli rođen je Alberto Turina.

Studij arhitekture završio je u Milanu, nakon čega se vratio u rodni grad, u kojemu je djelovao sve do 1947. godine - što je s njim bilo nakon što je napustio Pulu nije poznato. Bilo mu je tad 48 godina, to su sasvim lijepe godine za stvaralačku zrelost, ima nečega gotovo tragičnog, pomalo i sažaljivog u tome što je arhitektonsko djelovanje za njega tad možda posve prestalo.

Svoj je vrhunac ipak dosegnuo razmjerno rano, upisao se u svoj grad sa svojim vremenom - ipak na nešto ljepši način, ipak onim prema čemu vrijedi osjećati sentiment.

Godine 2018., dok je poduzetnik Marjanović još prikupljao parcele oko antičkog spomenika, s južne je strane istoga započela obnova pročelja takozvane “doktorske zgrade”, sagrađene 1939. godine s građanskim stanovima raskošnih kvadratura, a prema projektu Alberta Turine.

Na tom uglu gdje dvije prometnice koje omeđuju kružnu povijesnu jezgru utječu u trg pred Arenom - ili, može i tako, odakle se od antičkog spomenika urbana struktura širi na onu austrougarskog sloja - Turina je dva bočna, s ulicama usporedna krila zgrade spojio u konkavnom pročelju središnjeg krila, raščlanjenom lođama i čistim, na geometriju reduciranim pilastrima te istim elementom ponovljenim preko cijeloga plašta pročelja: u tome kako je žbuka raščlanjena tek linijski, precizno i posve u mjeri dimenzija zida, vidljivo je jedno potpuno i tankoćutno razumijevanje talijanskog racionalizma.

U tom je duhu projektirao i obnovu glavnog pročelja kina Valli (tad kino Zagreb), koje je očišćeno od historicističkih elemenata i kao takvo 1936. ponovno otvoreno prema Giardinima. Alberto Turina autor je još nekoliko stambenih kuća u središtu Pule, nema nažalost puno podataka o podmorničkoj vojarni na Uljaniku koja je uništena u bombardiranju krajem Drugog svjetskog rata. Bila je to plodna godina za Turinu: stambena zgrada uz Arenu, vojarna i industrijski kompleks za preradu žita - danas, i još, u vlasništvu tvrtke Brionka d.d.

Tad na gradskoj periferiji, uz sjevernu obalu, gradi se industrijski kompleks za potrebe prerade žita za stvaranje ratnih zaliha.

Turina elektromlin dijeli u tri cjeline, tri armiranobetonske zgrade, svaku projektirajući kao sa svijesti da će stajati kao suvereni spomenici jednoj suštinski tužnoj i nesretnoj industrijalizaciji.

Kompleksom dominira zgrada silosa, sušti i svedeni modernizam. Iako se na nekim portalima može pročitati tako, kompleks nije zaštićen kao pojedinačno kulturno dobro niti je pod preventivnom zaštitom (prema Registru kulturnih dobara Ministarstva kulture i medija RH). To znači da eventualni kupac može s tim slojem pulskog nasljeđa napraviti pa, po svemu sudeći, gotovo štogod mu milo.

Naravno da konzervatorske smjernice ipak postoje (prema novim i revidiranim Konzervatorskim podlogama područje se nalazi u kontaktnoj zoni kulturno-povijesne cjeline Pule i iste će se izgledno odnositi načelno na zaštitu vrijednih vizura).

Fašistička industrijska arhitektura zauzima zasebno i posve zasluženo poglavlje u povijesti industrijskog graditeljstva uopće. Vrhunski je primjer obližnja Raša kao čitavo autonomno naselje izgrađeno za radnike obližnjeg rudnika, danas, s patinom vremena i posljedicama pustošenja, u nekim vizurama djeluje kao kakva oživljena de Chiricova slika. Na jugu vrijedna je ostavština ribarskog naselja Uble na otoku Lastovu.

Takvi sklopovi preživljavaju zahvaljujući stambenim, društvenim i ostalim popratnim sadržajima, koji opstaju uz manju ili kod nas češću devastaciju, i dok tvornički dijelovi uslijed napuštanja periferno propadaju.

Problem s očuvanjem industrijske arhitekture je upravo u tome što ne može pratiti tehnološki razvoj, postaje neadekvatnom za suvremene potrebe i standarde, a prenamjena traži posvećenost, inventivnost, traži trud, pa i poniznost - zahtjevnija je, nesumnjivo, od rušenja i obijesne novogradnje.

Nakon Drugog svjetskog rata česti su bili sukobi među projugoslavenskim i stanovništvom talijanske nacionalnosti, koji su se prelamali na pitanjima vlasništva nad proizvodnjom - mehanizacija je uvijek u rukama vlasti.

“Jedan od najpoznatijih dogodio se 3. siječnja 1947., a izbio je zbog odvoženja strojeva Elektromlina, u vlasništvu Societa’ Istriana di machinazione A.G.L., istarskog društva za mljevenje, pod firmom Sansa e Fransin. Kapacitet mljevenja u Elektromlinu bio je 500 kvintala pšenice ili 350 kvintala kukuruza, a kapacitet silosa bio je 20 000 kvintala.

Tom prilikom došlo je do sukoba s policijom i krvoprolića, u kojemu su smrtno stradali Puljani Lino Mariani, Antonio Salgari i Mario Lussi, koji su svečano pokopani na mornaričkom groblju u Puli”, napisao je na obljetnicu događaja 2020. godine kroničar pulske povijest i publicist Branko Perović (regionalexpress.hr).

U Turinin se kompleks naposljetku uselila tvrtka Brionka, koja još stoji u vlasničkom listu u podacima iz katastra.

Kompleks je vremenom adaptiran i dograđivan, no racionalistička je osnova vidljiva i nepobitna, čuva jednu od ključnih vizura uz koje se pristupa gradu, a vizure su, nema tko se neće složiti, ono što gradovi ustvari jesu, jedino što nam zaista pripada i što iz njih možemo ponijeti, što uzimanjem i prisvajanjem ništa ne oduzima.

Da kompleks ide na dražbu, a pogon se seli na novu lokaciju u Vodnjanu, objavljeno je krajem 2025. godine. FINA je dosad objavila dvije e-dražbe, bez zainteresiranih kupaca.

Isprva se prodavao po početnoj cijeni od 4,96 milijuna eura, da bi ista potom bila korigirana na 3,72 milijuna, minimalnu zakonsku cijenu za prodaju građevine, no i dalje bez interesa od strane investitora.

Prema Generalnom urbanističkom planu, mogao bi se na tome mjestu izgraditi i novi stambeno-poslovni kompleks s neboderom i do 12 katova. Za usporedbu, zagrebački ih je Vjesnik, u posve drugačijem mjerilu grada i kontekstu, imao 16. Zašto lokacija uz Tršćansku ulicu i samu obalu nije atraktivna, može se nagađati.

I na tome se može, ako ima ikakvog sentimenta prema nasljeđu, i arhitektonskom i gospodarskom, biti gotovo u nevjerici zahvalnim.