Pulska filmska i festivalska producentica, povjesničarska umjetnosti, kustosica, žena s bogatom međunarodnom festivalskom karijerom, Paola Orlić, koja je ujedno bila kandidatkinja za umjetničku ravnateljicu Pula film festivala, bez dlake na jeziku progovorila je o nedavnim izjavama čelnih ljudi Istre o mogućem odlasku najstarijeg festivala igranog filma iz Pule, značenju festivala za Istarski poluotok i šire te o kulturi u doba pandemije korona virusa, koja je u samo godinu dana pokorila svijet. Složila se da Pula i film ne mogu jedno bez drugog, a kao rođena Puljanka PFF prati od kasnih sedamdesetih godina iz različitih optika. Isprva je to činila kao predstavnica publike, kasnije kao festivalska volonterka, a nakon povratka u Hrvatsku s poslijediplomskog studija umjetnosti i filma u SAD-u, kako kaže, baštini i iskustvo profesionalnog angažmana na njegovu obljetničkom 50. izdanju, nakon čega ga prati i kao “uža struka”.

Express: Što mislite o izjavi istarskog župana o ‘pomicanju’ PFF-a u neki drugi grad, i što se time poručuje Puli, Puljanima, Istri? 
Županova izjava eklatantan je primjer nedopustivog menefregističkog stava Istarske županije prema dugogodišnjoj problematici Pula film festivala. Kao nekoć najvažnija i najuglednija kulturna manifestacija koja je duboko upisana u identitetsku iskaznicu grada Pule i šire regije, a koja je, nakon slavnih dana FJIF-a potom jedva preživjela nesretne ratne 90-e, višegodišnjim ignoriranjem njegove umjetničke vizije, a posebno odgovornosti umjetničkog vodstva, izgubila kredibilitet i ugled. U najmanju ruku, neprimjerena verbalna eskapada čelnog čovjeka županije o “određenim tendencijama da se festival preseli” upućuje na nešto ključno, a to je da, ako o tome on raspolaže nekim višim saznanjima – umjesto da se bori kao lav da se to ne desi, on to međutim, sasvim nezainteresirano relativizira. I baš onako kako s lakoćom izgovara tu tvrdnju s istom lakoćom, umjesto za domaće istarske i štoviše pulske “snage”, na sastanku vijeća prilikom glasanja u Ministarstvu kulture ruku podiže za zagrebačkoga kandidata. Dakle, legitimno je postaviti pitanje – konvenira li to istarskom županu koji s pročelnikom za kulturu Vladimirom Torbicom podržava zagrebački kadar umjesto domaćeg, pulskog? Iako sam duboko uvjerena da je ipak riječ o još jednom pokušaju predizbornog utiliziranja ideološkog animoziteta na relaciji Pula, tj. Istra – Zagreb kao dio izlizanog političkog narativa kojem više nitko ne vjeruje, pa čak ni moj tata, zakleti Istranin kojem osobni svemir završava pred tunelom Učka, istarski župan bi svakako trebao koristiti primjereniji diskurs pri izjavljivanju ovakvih notornih i neistinitih budalaština ili to, barem, činiti diskretnije i suptilnije. Uostalom, i ministrica ga je javno demantirala recentnim velikim intervjuom u kojem je izjavila da nema nikakvih osnova za takvo razmišljanje niti ih je ikad bilo. Dakle, to je ipak bila tek jedna u nizu županovih verbalnih eskapada i sasvim jasno, izmišljotina vulgaris.

Express: Koliko puta se, prema vašem sjećanju, od rata govorilo o ‘ukidanju’ festivala, i sto je kroz sve godine do sada najstariji festival filma morao pretrpjeti i ostati čvrsto stajati i dalje? 
Kao pravo festivalsko dijete koje se po projekcijama vrzmalo od najranijeg djetinjstva prvo s roditeljima koji su ga, kao i svi revni Puljani redovito pratili u Areni, a mama na njemu još bila dugi niz godina angažirana kao koordinatorica žirija, dočim sam poslije s društvom u doba adolescencije filmove u Areni pratila i kao publika i kao volonterka, raspolažem mnogim sjećanjima na neka posebna izdanja, a tako i neke kritične godine. Otkad sam kao srednjoškolka još dodatno počela pohoditi i novinarske projekcije i press konferencije jer mi je bilo silno uzbudljivo slušati kako, primjerice, o jednom svom filmu ‘Sabirni centar’ (koji je usput te 1989. pobijedio) (primjerice) priča tad Goran Marković, ili čuti u loži strastvenu raspravu žirijevaca Želimira Žilnika i Lordana Zafranovića o finalnim odlukama, a koji bi mi znali dobaciti usput ‘Mala, kako ti se sviđa ovaj film? Je l’ bi mogao pobijedit?’, bilo je više nego izvjesno da ću doskora biti ‘trajno kontaminirana’ festivalskim virusom. I kad već spominjemo neke kritične situacije, ukidanja, smjene i skandale, nije prošlo puno, a desilo se i osobno iskustvo. Odmah nakon povratku s magisterija u SAD-u, na kojem sam sretno spojila svoju primarnu kunsthistoričarsku struku s interesom za film, dobila sam 2004. divnu priliku kao mlada kustosica s nekadašnjim direktorom festivala, Martinom Bizjakom, početi opsežan višemjesečni rad na velikoj retrospektivnoj izložbi za 50 godina Filmskog festivala u Puli. Nažalost, taj je projekt zbog nagle promjene festivalskog vodstva preko noći (umjetnička ravnateljica, Puljanka Dijana Mlađenović, deset dana prije otvaranja podnijela je ostavku s pomno elaboriranim razlozima), a bilo je to u doba ministra Vujića (!), uz mnoge druge suradnje, otkazan je tad i naš projekt. Unatoč tome što smo u tom trenutku već bili sondirali građu 50 proteklih godina i odradili puno toga, sve skupa se na kraju svelo na otužnu izložbu plakata na improviziranim stalcima u hodniku Doma hrvatskih branitelja, na kojoj se niti stari Martin Bizjak kao dugogodišnji ugledni direktor festivala niti ja kao mlada kustosica i koautorica projekta nismo pojavili smatrajući taj izložbeni štand s plakatima sramotnim i ispod svakog nivoa. Tako su počela i moja prva profesionalna iskustva s politički generiranim festivalskim skandalima, kad je postajalo jasno da postoji uvijek netko ‘iznad’ tko kroji sudbine. Kad se danas prisjećam tih nekoliko mjeseci suradnje s g. Bizjakom, prilikom kojih sam bilježila mnoga svjedočanstva o organizaciji festivala, ali i političarima koji su ga pohodili kao i burnim događajima FJIF-a, kad se stalno prijetilo prebacivanjem u centralu - Beograd, ne mogu zaboraviti rečenicu na koju je Bizjak stalno upirao prstom, a koja je kao citat Vladimira Peze, ondašnjeg zamjenika republičkog sekretara za prosvjetu, kulturu i fizičku kulturu SRH, objavljena u Munitićevoj knjizi ‘207 festivalskih dana u Puli’. Te ključne 1975. spomenuti je sekretar Pezo između ostalog izjavio da ‘Pula, grad duge kulturne tradicije ima i razumijevanja, ima i kadrova koji mogu organizirati jednu ovakvu općejugoslavensku kulturnu manifestaciju vezanu za film’ dajući legitimitet organizaciji festivala u Puli. Iako su tadašnji akteri koji su odlučivali o sudbini Pulskog filmskog festivala bili mnogo ‘opasniji’, odnosno s mnogo značajnijim političkim uplivom na ondašnjoj federalnoj razini, Martin Bizjak uspio je izvojevati veliku bitku za Pulu. Vrijeme će, međutim, pokazati da omnia transit, pa će tako i važnost i slava festivala više puta od tada značajno potamniti, a nekadašnjeg će uglednog direktora, zaslužnog za njegov status pulske manifestacije i zlatne godine, neki novoinstalirani festivalski službenici jedva pozdravljati u prolazu i propisno ignorirati. Inače, dok je Pula u razdoblju Jugoslavije bila pojam socijalističkoga glamura i slovila kao centralni filmski događaj na kojem nije bilo osobe koja nije htjela bar na trenutak pojaviti se u Areni i biti dio tog velikog događanja, jasno se sjećam i onih nesretnih devedesetih godina, kad je festival jako oscilirao i prolazio kroz ozbiljne krize. Nakon teških godina stagnacije i godina loših naslova, programskih nekonzistencija, cijelo je vrijeme vrvio aferama i skandalima. Kad već spominjem one otužne ratne godine, kad ga je Vrdoljak ukidao, a što mu Puljani nisu nikad istinski oprostili, sjećam se i takvih ‘doticanja dna’ poput ‘naputaka’ žirijevcima o tome tko smije a tko ne smije dobiti nagradu na festivalu 1993. Da to ne zvuči sve tek paušalno, evo vam i jedan konkretan primjer, kad je predivan film ‘Kontesa Dora’ Zvonimira Berkovića, u kojem je, pored sjajne Alme Price u ulozi Dore Pejačević, glavnu ulogu maestralno odigrao Rade Šerbedžija, no zbog ‘naputka o glasovanju’ u kojem se jasno davalo do znanja žiriju da se za dotičnog ne smije glasati, te je godine Zlatnu arenu za glavnu mušku ulogu dobio Ilija Ivezić za, da stvar bude još smješnija, sporednu rolu u filmu ‘Zlatne godine’. Tih i takvih sličnih situacija vrlo se dobro sjećam, i to ne samo jer i inače pamtim kao slon, pa je nekako i prirodno da sam završila u povjesničarskoj struci, nego jer se dobro sjećam tog nekog osobnog osjećaja sramote koji me obuzimao dok su se ti neki oduvijek ‘s nekih viših instanci’ poigravali ugledom i kredibilitetom te najveće pulske manifestacije. Naravno, tih sam godina još bila dovoljno mlada da me to moglo istinski pogađati i razočaravati. Danas na to gledam sasvim drukčije. I više ne spajam lik i djelo. Sasvim je jasno da nekoć sjajni redatelji, čije sam filmove cijenila, a i danas držim da spadaju u vrhunska ostvarenja - antologiju domaće filmske kinematografije, preko noći su doživljavali takve moralne inflacije i postajali loši političari koji su napravili dugoročnu štetu festivalu.

Express: Vidite li se u budućnosti kao umjetnička ravnateljica festivala? 
Mada sam nakon ‘lokalne izdaje’ dvoje domaćih ključnih članova vijeća - župana i pročelnika za kulturu Istre, koji su glasanjem za zagrebačkoga kandidata oštetili šanse mene kao lokalne kandidatkinje, pomislila da si Pula i ja, unatoč svemu, definitivno nismo suđeni, već nekoliko sati nakon što sam doznala da je za umjetničkog direktora imenovan Pavo Marinković, brzo sam se ‘zbrojila’ s obavezama i pomislila kako mi nešto i svemir poručuje, a to je da je na mojem kalendaru 2022. godina već odavno upisana i rezervirana za veliku proslavu 50 godina Svjetskog festivala animiranog filma - Animafesta Zagreb, na kojem radim od 2015. s najboljom, najprofesionalnijom i srcu najdražom ekipom, koju, osim kao kolege, smatram i kao članove svojevrsne ‘kozmičke’ obitelji. Dakle, da, vidim se u nekoj budućnosti, ali svakako tek poslije 2022., kada dostojno proslavimo 50 godina festivala, izdamo monografiju i dovršimo dokumentarni film o njemu. 

Express: Što biste u tom slučaju prvo učinili? 
Dugačak je popis kvalitativnih promjena koje sam ispisala u elaboratu, ali one bitne sažimaju se u nekoliko točaka – učiniti Pulski festival centralnim mjestom susreta domaćih filmaša, koji ga neće bojkotirati i koji kroz njega neće prolaziti usputno tek na jedan dan, tj. noć kad imaju projekciju, nego će na njemu boraviti svih tjedan dana, participirajući na svim događanjima i pohodeći projekcije, nakon kojih će se družiti i umrežavati stvarajući pozitivnu atmosferu. I svakako, riješiti se te neželjene i potpuno nekonstruktivne stigme PFF-a kao skupe režimske državne zabave na moru za nekolicinu ‘uvaženih’ gostiju pozvanih od jednog izuzetno nepristupačnog, nešarmantnog, komunikacijski neartikuliranog autokratskog direktora kojeg uvijek postavlja ‘taj neki’ Zagreb. Prateći rad dosadašnjeg umjetničkog ravnatelja, koji je iz svih strukovnih rakursa ocijenjen iznimno lošim, a u posljednjemu mandatu i skandaloznim, da su ga filmaši odlučili kazniti bojkotom i povlačenjem dodjela filmskih strukovnih nagrada, te koji se, primjerice, drznuo u godini velikih i značajnih lokalnih pulskih tema ogriješiti i o pulsku publiku, doista ne znam je li bila riječ o osobnoj vendetti ili istinskom nerazumijevanju važnosti filmova u smislu lokalnoga konteksta. U godini u kojoj je umjetnički ravnatelj imao šansu osvojiti srce Pule, kad smo imali sjajne filmove ‘Berge Istra’ Dražena Majića i Zorana Angeleskog te ‘Vargarole’ Arsena Oremovića, odbiti pak višestruko regionalno hvaljen i nagrađivan dugometražni film ‘Tusta’, pulskog redatelja Andreja Korovljeva, o Branku Črncu Tusti, legendarnom frontmenu pulskog benda KUD Idijoti, docirajući redatelju Korovljevu da je riječ o ‘izlizanom’ filmu koji je kao ‘motovunski plaćenik’ promovirao na ‘svom festivalu’, pa zato nema potrebe da ga se ponovno pokazuje na pulskom festivalu, aludirajući na to da je Korovljev selektor kratkih filmova na MFF-u, a sve zbog legitimno postavljenog pitanja zašto film ‘Tusta’ nije po službenoj prijavi u nenatjecateljski program predstavljen filmskom vijeću, a kamoli uzet u razmatranje kao dio programa, umjetnički je ravnatelj konačno zaradio ‘crveni karton’ i kod domaće publike. Nasreću, urgentan apel upućen Gradu Puli oko pomoći da se ‘Tusta’ ipak nekad prikaže u Areni, barem u festivalskom off programu, gradonačelnik je osobnom intervencijom omogućio organizaciju besplatne projekcije filma ‘Tusta’ u Areni večer nakon što je PFF službeno završio. Unatoč ograničenim uvjetima, bila je to posebno svečana projekcija ispunjena do posljednjeg mjesta Puljanima, koji su, gledajući film na velikom platnu Arene, došli odati počast svom heroju. Osim što je Vidačković tako evidentno radio godinama što mu se prohtjelo, vodio sa sobom uvijek i po nekoliko ‘savjetnika’, za koje nismo točno znali čemu služe, ali su redovito bili u tablici budžeta, do toga da je imao svu slobodu dubioznih selekcija naslova ne samo domaćeg nego i međunarodnog programa, na što su se trošila ogromna sredstva, oko sebe nije generirao ama baš nikakvu festivalsku pozitivnu atmosferu. Kao jedna od onih koja se godinama vrti po filmskim festivalima u struci, mogu reći da osobno poznajem mnoge direktore i organizatore filmskih festivala s kojima sam kolegica i prijateljica jer često brinemo slične brige i vodimo slične bitke, međusobno se podupiremo i s njima doista ne razmjenjujem tek kurtoazne pozdrave i par prigodnih riječi. S gospodinom Vidačkovićem, međutim, mislim da nikad nisam niti riječi prozborila. Štoviše, kao prvo lice festivala ne samo da ga nisam čula kako nam se osobno obraća nego oko sebe nije uspio okupiti niti domaće filmaše, baš kao što nije bio u stanju utilizirati čak ni pozvane goste iz festivalskih branši koje je ugošćavao, a od kojih je domaća filmska zajednica trebala imati dugoročni interes u smislu pomoći plasmana na međunarodnim festivalima i marketima. Svi su oni Pulom šetali bez većih odjeka. A PFF ima lijep i izdašan budžet. Spoznaja, međutim, na što su ta festivalska sredstva, u kojoj količini i na što točno trošena, kao producenticu me tjera u očaj. 

Express: Što općenito mislite o hrvatskom filmu? 
Da se izrazim slikovito u maniri sad već pomalo smiješnog istarskog sommelierskog diskursa kojim nas već dulje vrijeme u Istri zafrkavaju, hrvatski film - kao vino! Ovisi kako koja berba i kako koje godine. Ali jedno je sasvim sigurno, pomak na bolje više je nego evidentan. Od malobrojne i nekoć uglavnom loše proizvodnje, teških i napornih filmova, napokon smo zagazili u doba napretka, kad se hrvatski film sve značajnije ističe raznovrsnošću tema i kvalitetom proizvoda, a posebno u smislu sve važnijih koprodukcijskih ostvarenja.

Express: Drži li vodu jedna nedavna izjava da se Pulski filmski festival srozava i postaje ‘mala seoska zabava’? 
Seoska zabava nije i neće biti! Poznata po svojoj spomenutoj teškoj i zahtjevnoj publici, a to znaju svi oni koji su ikad imali priliku nastupati ili se predstaviti u Puli, bilo da je riječ o koncertu, izložbi, promociji knjige, kazališnoj predstavi, pa tako i projekciji filma, opće je poznato da nije lako stati pred one koji oduvijek sve prate pomalo podozrivim okom. Pula podjednako istinski ne trpi dvije kategorije – pretencioznost i primitivizam. Koliko god već dulje vrijeme svjedočimo uzmicanju ‘urbanosti’ i urbane kulture pred navalom populizma i cajkaške estetike kao globalnom fenomenu, od čega ni Pula nije cijepljena, još taj grad raspolaže kritičnom masom urbanih i kulturno artikuliranih ljudi koji su gladni kvalitetnih kulturnih sadržaja.

Express: Kao ugledna producentica, objasnite što nedostaje našem filmu, festivalu, i mislite li da je svake godine publike sve manje? 
Filmu, rekla bih, nedostaje sve manje, a pulskom festivalu sve više. Veseli me pratiti uzlazni trend kvalitete hrvatskih filmova i uspjehe domaćih filmskih radnika u koprodukcijama koje osvajaju relevantne međunarodne nagrade, a festivalu, nakon niza programskih lutanja i nekonzistencija, fali, osim ugleda koji je trajno izgubio na karti značenja festivala, dobre atmosfere i osjećaja dobrodošlice, kako filmaša tako i publike koja ga pohodi.  

Express: I za kraj, možete li s nama podijeliti vaše posebno sjećanje na jedan film u Areni i usporedbu s festivalom kakav je danas? 
Postoji niz posebnih i dragih sjećanja. Jedno generacijsko moglo bi ovako preslikati: Godina je 1989. Srednjoškolka koja inače paralelno pohađa jezičnu gimnaziju i srednju glazbenu školu, u ljetnoj noći, kad su školske obaveze daleko iza nje, a grad vrvi osjećajem da se tih festivalskih dana u Puli sav svemir ulijeva u njen život, s društvom gleda omnibus ‘Kako je propao Rokenrol’. Fan Discipline kičme i Zelenog zuba, ‘Trese lupa udara’, mrzi narodnjake, pa umire od smijeha dok gleda Srđana Todorovića na velikom platnu kako nadmudruje oca. Iako joj je prva od tri priče bila i ostala najdraža, žica poslije majku da joj donese scenarij koji se inače dostavlja u nekoliko kopija festivalskom žiriju. Uvezan u jeftine plastične korice u nekoliko fotokopija ne izgleda nimalo impresivno, ali ona želi vidjeti kako film izgleda na papiru. Otipkan na pisaćoj mašini, s tragovima korektura, loše uvezan, scenarij postaje nova dimenzija razumijevanja pokretnih slika. Još ga čuva negdje među ‘stručnom literaturom’. Ne samo kao dragi dokument lijepe pulske mladosti, koja je između vježbanja skala i Bachovih fuga u kontrapunktu s noiseom Sonic Youtha i repetitivnoga Koje izluđivala ‘starce’ citirajući ga u svakoj prilici kad joj nešto nije po volji (‘mama - tata, tata - mama ja ne- ne- ne -ne -neću sa vama’), baš svaki put kad s nostalgijom gleda unatrag na svoju pulsku mladost sa sve veće vremenske distance, čini sjećanja na Pulu i taj filmski festival veselijima, šarenijima, boljima i zabavnijima...