Goran Stanković, jedan od najuglednijih srbijanskih filmaša srednje generacije, prošle je godine napokon snimio svoj prvi dugometražni igrani film. Njegova drama “Oče naš”, inspirirana stvarnim slučajem nasilja u pravoslavnom manastiru, odmah je privukla veliku pozornost i osvojila niz strukovnih nagrada. Rođen 1984. u Beogradu, diplomirao je filmsku i televizijsku režiju u rodnom gradu, nakon čega je magisterij iz režije stekao na American Film Instituteu (AFI) u Los Angelesu. Snimio je niz nagrađivanih kratkih filmova i dokumentaraca, a kao redatelj i scenarist supotpisuje vrlo gledane i cijenjene televizijske serije “Jutro će promijeniti sve”, “Nečista krv” i “Sablja”, u kojima je istraživao različite prijelomne točke suvremenog srpskog društva, od generacijskih frustracija do političkih trauma. Sa Snežanom van Houwelingen suosnivač je beogradske produkcijske kuće This and That Productions. “Oče naš” je na nedavnom filmskom festivalu u Puli prikazan u programu hrvatske manjinske produkcije, a tim je povodom Stanković ljubazno pristao na razgovor za Express.

Express: Film “Oče naš” inspiriran je autentičnom snimkom batinanja ovisnika koja je svojedobno zgrozila regiju, no vi ste izjavili da vas je od samog nasilja više šokirala podjela u javnosti i činjenica da su mnogi to nasilje smatrali opravdanim. Koja je bila vaša glavna motivacija za snimanje filma? Koji je bio ključni trenutak u kojem ste odlučili da slučaj Crna Reka mora dobiti svoju filmsku ekranizaciju?

Film je inspiriran događajima u centru Crna Reka, ali nije rekonstrukcija tih događaja. U tom centru jedan svećenik uspostavio je ekstremno nasilnu metodu liječenja ovisnika, kažnjavajući štićenike tako što ih je tukao lopatom sve dok ne bi padali u nesvijest. Međutim, ono što me je najviše zainteresiralo nije bilo samo nasilje, već reakcija društva na njega. Nakon što je u javnost procurila snimka na kojoj se vidi kako svećenik brutalno prebija svoje pacijente, mnogi roditelji su i dalje slali svoju djecu u taj centar i branili njegove metode, a za to vrijeme institucije nisu učinile dovoljno da spriječe da nasilje poprimi još veće razmjere. Još veća kontradikcija nastala je kada je isti taj svećenik na smrt pretukao jednog od svojih štićenika, a dio javnosti je i tada nastavio opravdavati njegove postupke, pozivajući se na njegove namjere i rezultate.

To me je navelo da se zapitam kako nastaje sistem u kojemu nasilje postaje prihvatljivo, čak i onda kada je svima vidljivo. Nisam želio snimiti film o jednom konkretnom slučaju, već pokušati razumjeti mehanizme zbog kojih ljudi pristaju na autoritet, opravdavaju nasilje i ostaju vjerni sistemu, čak i kada on očigledno proizvodi žrtve.

Express: U filmu je glavni antagonist Otac Branko prikazan donekle ambivalentno. Kako ste pristupili razvoju tog lika?

Glavno pitanje koje sam sebi postavio bilo je kako ovog čovjeka doživljavaju ljudi koji su na liječenju kod njega, kako ga vide roditelji koji svoju djecu dovode u taj centar, a ne kako ga danas vidimo mi, petnaest godina kasnije, sa svim saznanjima koja imamo o tome što se dogodilo. Takva perspektiva omogućuje da taj lik djeluje uvjerljivo, karizmatično i ispravno u očima ljudi koji ga slijede. To je bilo važno, jer je osnovna ideja filma da postavi pitanje da li je čovjek poput njega u stanju da nekoga tko ne vjeruje u njegov sistem i u nasilje kao način promjene ipak prevede na svoju stranu. Kada od toga krenete, dobivate lik koji je po mom mišljenju mnogo istinitiji od jednodimenzionalnog negativca kojeg promatramo s velike povijesne distance.

Express: Nasilje u filmu niste prikazali kao impulzivno, već kao ritual ili čak pedagošku metodu. Što ste smatrali najvažnijim ciljem pri prikazivanju anatomije sustava unutar kojeg se radnja filma odvija?

Bilo mi je važno pokazati zašto i kako netko može povjerovati da takav način liječenja funkcionira i daje rezultate. Da bi netko prihvatio da dobiva brutalne fizičke kazne, da nakon batina padne u nesvijest, bude poliven kantom vode i natjeran da nastavi isti ritual, mora vjerovati da je to jedini put do izliječenja. Zato nasilje nije moglo biti prikazano samo kao sadistički čin, već kao dio jednog sistema vjerovanja u kojem ono ima svoju unutrašnju logiku i svrhu. Želio sam da film kod gledatelja proizvede sumnju u vlastite početne stavove. Ne zato da bi ih promijenio ili opravdao nasilje, već da bi ih natjerao da na trenutak razumiju zašto su toliki ljudi povjerovali u taj sistem. Ako film od početka do kraja samo potvrđuje ono što već mislimo, onda ne otvara prostor za bilo kakvo preispitivanje.

Express: Film je nastao kao široka međunarodna koprodukcija. Koliko je takav model danas ključan za opstanak autorskog filma u ovom dijelu Europe?

To je model na kojem europska kinematografija počiva već desetljećima. Međutim, razlike između pojedinih zemalja su ogromne. U vrijeme kada su u Srbiji postojali redovni natječaji Filmskog centra Srbije, debitantski film dobivao je otprilike šestinu sredstava koje i danas dobiva debitantski film u Hrvatskoj. To vas odmah dovodi u situaciju da, kako biste zatvorili financijsku konstrukciju, naredne tri ili četiri godine tražite dodatne partnere i fondove, pa na kraju završite s pet ili šest koproducenata. Taj sistem ima svoje velike prednosti. Prije svega, nije zasnovan isključivo na komercijalnom potencijalu filma, što autorima omogućuje mnogo veću umjetničku slobodu. Istovremeno, otvara prostor za suradnju s producentima, glumcima i autorima iz drugih zemalja i čini europsku kinematografiju mnogo povezanijom. S druge strane, taj proces je izuzetno iscrpljujući. Često prođu godine razvoja, financiranja i administracije prije nego što uopće stanete iza kamere.

Express: Na scenariju ste surađivali s Ognjenom Sviličićem, glazbu potpisuju braća Sinkauz, glume Goran Marković i Dado Ćosić. Na koji je način suradnja s hrvatskim autorima oblikovala konačni senzibilitet filma? Koliko vam je u tom smislu važno da je film prikazan u Puli? Kakve su reakcije hrvatske publike?

To su sve autori i glumci čiji rad pratim već duže vrijeme i veliko zadovoljstvo mi je bilo što smo mogli surađivati na ovom filmu. Naša hrvatska koproducentkinja Marina Andree Škop iz PomPom Filma povezala nas je sa svima njima, uključujući i Marka Ferkovića, montažera koji je u velikoj mjeri zaslužan što film ima snažan ritam i uspijeva proizvesti tenziju koja naginje trileru. Film je nastajao kroz dijalog sa svim tim ljudima. Svatko od njih je iz svoje perspektive skretao pažnju na stvari koje nisam odmah vidio i mislim da je upravo zbog toga film na kraju postao precizniji i bolji. Pula kao simbol povijesti jugoslavenskog filma već je sama po sebi dovoljan razlog za zadovoljstvo, ali imati projekciju u pulskoj Areni je još jedan nivo iznad. To je bio veliki doživljaj za sve nas koji smo bili tamo. Iako je film duboko ukorijenjen u našem društvu i jednom konkretnom slučaju, imao sam utisak da ga je publika u Hrvatskoj doživjela kao univerzalnu priču i da je vrlo emotivno reagirala.

Express: S producenticom Snežanom van Houwelingen vodite This and That Productions. Koliko vam vlastita produkcijska kuća pruža slobode u odabiru teških tema poput ubojstva premijera ili nasilja u manastirima?

Sa Snežanom surađujem još od studentskih dana, dakle skoro dvadeset godina. Još tada smo željeli stvoriti mjesto na kojem ćemo moći raditi filmove i serije oko kojih zaista osjećamo zajedničku strast, bez obzira na to koliko su zahtjevni ili teški. Mislim da je upravo to najveća prednost vlastite produkcijske kuće. Ne morate nikoga uvjeravati da se bavite temama koje možda nisu komercijalno najprivlačnije ili koje izazivaju podjele. Ako vjerujete da je neka priča važna, imate slobodu da joj posvetite godine rada. Dok sam se ja razvijao kao autor, Snežana je izgradila snažnu međunarodnu producentsku karijeru i mislim da smo upravo zahvaljujući toj podjeli uloga uspjeli realizirati filmove i serije koji su nam bili važni.

Express: Kakve izazove za vašu produkcijsku kuću predstavlja trenutačno stanje u Filmskom centru Srbije, gdje natječaji nisu raspisani gotovo dvije godine, i kakve će to posljedice imati za nove generacije srpskih autora?

Najveći problem s obustavom natječaja Filmskog centra Srbije je to što se posljedice toga ne vide odmah. Imate filmove koji su financirani prije nekoliko godina i oni sada izlaze i uspijevaju ući na najveće svjetske festivale poput Cannesa i Venecije. Problem je što će za dvije ili tri godine uslijediti gotovo potpuna odsutnost srpskog filma. To će biti ogroman udarac za jednu kinematografiju koja godinama pokušava izboriti kontinuitet i zauzeti svoje mjesto na europskoj i svjetskoj sceni. Kažnjavanje ljudi iz kulture koji javno kritiziraju vlast jest očajnički pokušaj da se utiša njihov glas, ali vjerujem da će to biti kratkog daha. Ja vjerujem da ljudi uvijek pronađu način da govore o stvarima koje smatraju važnim, bilo kroz svoje filmove i predstave ili, kada za to više nema prostora, na ulici.

Express: Magistrirali ste na Američkom filmskom institutu (AFI). Na koji je način školovanje u Los Angelesu oblikovalo vaš redateljski pristup u usporedbi s beogradskom školom?

Ne mogu reći da bi moje filmsko obrazovanje bilo potpuno bez jedne od te dvije institucije. Na Akademiji umjetnosti u Beogradu dobio sam osnove i prvi put zaista shvatio što je autorska poetika i kako se ona razvija i njeguje. Školovanje u Americi bilo je više usmjereno na praktičan rad, na rad s glumcima, postavljanje scene i traženje podteksta. Kombinacija ta dva pristupa dala mi je potpuniji pogled na režiju. Jedna od stvari koja mi je ostala iz školovanja u Americi jest filozofija da prvi dubl pripada glumcu. To znači da, kada postavljate scenu, ne određujete unaprijed svaki pokret, svaku repliku i svaki pogled, već im date pravo na prvi dubl, da donesu svoju interpretaciju, ono što su sami promislili i pripremili. Tek nakon prvog tejka dajete smjernice i zajedno gradite scenu. Kasnije sam taj princip prenio i na rad sa suradnicima. Najprije želim čuti njihovo viđenje, pa tek onda iznesem svoje. Ono što je u mojoj glavi uvijek mogu provesti, ali ako odmah nametnem svoju ideju, možda propustim nešto mnogo bolje od onoga što sam mogao zamisliti.

Express: U vašim djelima često se pojavljuje tema zloupotrebe moći: je li to vaša trajna umjetnička preokupacija i zašto? Jesu li vam važniji društveni angažman i čista filmska estetika?

Moguće je da se tema zloupotrebe moći u posljednje vrijeme češće pojavljuje u mom radu, ali ne zato što sam riješio da se bavim baš tom temom, već zato što živimo u vremenu u kojem je teško ostati ravnodušan prema njoj. Na kraju, zloupotreba moći nije samo politička tema. Ona postoji u porodici, u partnerskim odnosima, na radnom mjestu, u religiji, u gotovo svakom odnosu u kojem jedna osoba ima moć nad drugom. Mislim da me zapravo ne zanima moć, već odgovornost. Moć je zanimljiva tek u trenutku kada prestane služiti drugima i počne služiti samoj sebi. Ne mislim ni da film po svaku cijenu mora biti društveno angažiran. Ono što mislim da mora jest da govori nešto istinito o ljudskom stanju, o tome kako je biti čovjek u vremenu u kojem živimo. Nekada će to biti kroz velike društvene teme, a nekada kroz sasvim intimne priče. Filmska estetika mi je veoma važna i posvećujem joj mnogo pažnje, ali trudim se da nikada ne bude sama sebi cilj.

Express: Serija “Sablja” bavi se atentatom na Zorana Đinđića. Kakve vam je spoznaje o suvremenom srpskom društvu donio rad na toj seriji? Koliko je ta trauma iz 2003. i danas prisutna u političkom narativu Srbije?

Ta trauma je i dalje prisutna. To smo naslućivali dok smo pripremali seriju, a potpuno se potvrdilo kada je emitirana. Međutim, sama činjenica da je serija nastala i da je prikazana otvorila je prostor za razgovor o tom događaju i njegovim posljedicama. To nije bilo s idejom da se uspostavi neki novi narativ, već da se ljudima ponudi prilika da ponovo promisle o tom periodu. Po reakcijama koje smo dobili bilo je jasno da su mnogi osjetili potrebu da se oglase, jer te događaje doživljavaju kao dio svoje osobne povijesti. Nažalost, emitiranje serije poklopilo se s tragedijom pada nadstrešnice, pa je cijeli taj period bio izuzetno turbulentan i za nas koji smo radili na seriji i za cijelo društvo. Ono što sam radeći na “Sablji” možda najviše shvatio jest da naš mentalitet često traži velika objašnjenja za ono što nam se događa. Lakše nam je povjerovati da su za sve odgovorne velike sile ili strane obavještajne službe nego da se zapitamo što je do nas. Meni je polazna točka uvijek osobna odgovornost, što je bilo do mene, što sam mogao napraviti, što sam trebao napraviti i što nisam napravio. Vjerujem da isto pitanje trebamo postaviti i kao društvo, jer tek kada preuzmemo odgovornost za ono što jest do nas, možemo očekivati da se stvari zaista promijene.

Express: Kako kao čovjek iz kulture i filmski autor gledate na aktualne studentske prosvjede i njihovu borbu protiv sustava u Srbiji? Kako vidite ulogu umjetnika u trenutačnoj političkoj klimi?

Na studentske proteste prije svega gledam kao građanin i ponosan sam što se pojavio tako veliki broj hrabrih mladih ljudi koji su pokazali da im nije svejedno u kakvom društvu žive. Studentski protesti nastali su iz jedne ogromne tragedije i činjenice da je ovog puta bilo nemoguće ignorirati koliko korupcija može imati konkretne i tragične posljedice po ljudske živote. Kada se dogodi nešto tako, prirodno je da ljudi traže odgovornost. Mislim da je prošlo vrijeme u kojem je bilo dovoljno da umjetnici samo postavljaju pitanja. Danas se od svih nas, bili umjetnici ili ne, očekuje veći stupanj osobnog angažmana. Očekuje se da progovorimo jasnije i direktnije o korupciji, zloupotrebi institucija, prikrivanju odgovornosti, ucjenama i zastrašivanju ljudi koji traže istinu. Ne zato što je to posao umjetnika, već zato što je to odgovornost svakog čovjeka koji ne želi pristati na šutnju. Dijalog podrazumijeva spremnost da saslušate drugu stranu i da argumentima pokušate doći do istine. Ono što danas živimo daleko je od toga. Kada nema odgovornosti i kada se drugačije mišljenje doživljava kao prijetnja, dosta je teško govoriti o dijalogu.

Express: Svjedoci smo fizičkih napada na intelektualce poput Vladimira Arsenijevića. Osjećate li i sami nesigurnost kada u svojim djelima propitujete utjecaj crkve ili države?

Mislim da su takve situacije kolektivni društveni poraz. Postoji jedna zamjena teza kada je patriotizam u pitanju, jer on vrlo lako može postati paravan za fizičko obračunavanje s nekim tko ima drugačije mišljenje. Za mene je patriotizam i kada želite da vaša zemlja i društvo budu bolji, čak i kada to znači da ćete ukazati na njihove probleme. Što se mene i mog filma tiče, to je film koji pokušava sagledati širu sliku onoga što se dogodilo i dopušta gledatelju da izgradi svoj stav o tome. Ne doživljavam film kao mjesto na kojem publici govorim što treba misliti, već kao prostor u kojem može razmišljati i sama donijeti zaključke. Ne vidim razlog da se zbog toga osjećam nesigurno.

Express: Film “Oče naš” postigao je velik uspjeh na festivalu u Torontu. Kako objašnjavate činjenicu da je jedna lokalna srpska priča tako snažno odjeknula u Sjevernoj Americi? Mislite li da bi lik Oca Branka mogao funkcionirati i kao šira metafora za autoritarne i populističke vođe?

Pored toga što je u pitanju jedna osobna priča o transformaciji pojedinca, svakako da je jedan od glavnih razloga zbog kojeg film komunicira s publikom širom svijeta upravo metafora stvaranja autoritarnog sistema. Taj sistem nije blizak samo nama ovdje na Balkanu, već danas ima svoje istaknute primjere u mnogim zemljama svijeta. Film je tako koncipiran da kroz jednu izoliranu komunu prikaže mehanizme nastanka autoritarnog sistema, manipulaciju, stvaranje osjećaja pripadnosti, kontrolu i na kraju upotrebu sile kako bi se takav sistem održao. Otac Branko za mene nikada nije bio samo jedan konkretan lik. On predstavlja obrazac po kojem funkcioniraju autoritarni lideri, bez obzira na to djeluju li u religiji, politici ili nekoj drugoj zajednici. Mislim da ga je upravo zato publika u različitim zemljama mogla prepoznati u vlastitom društvenom kontekstu. Istovremeno, film je koncipiran kao psihološki triler, pa vas suspens vodi kroz priču, dok se ispod njega postupno otkrivaju slojevi koji govore o mnogo univerzalnijim temama.

Express: S obzirom na vaše iskustvo u SAD-u, kako danas gledate na Hollywood u kontekstu Trumpove ere i jačanja konzervativnih struja u američkoj kulturi?

Ako nas je povijest nečemu naučila, onda je to da se kreće u ciklusima. Mislim da su i promjene kojima danas svjedočimo u Americi i Hollywoodu dio jednog šireg ciklusa koji vjerojatno mora dostići svoj ekstrem prije nego što dođe do neke nove promjene. Ono što mi je zanimljivo jest da nezavisni Hollywood danas mnogo pažljivije prati ono što se dešava u Europi. Sve je više europskih autora koji dobivaju priliku ispričati američke priče ili ih interpretirati iz svoje perspektive. Mislim da upravo taj pogled sa strane donosi jednu dodatnu dimenziju, jer ljudi koji nisu odrasli u tom sistemu često postavljaju drugačija pitanja i uočavaju stvari koje iznutra nije uvijek lako vidjeti. To pokazuje da, usprkos sve većoj polarizaciji američkog društva, u nezavisnom filmu i dalje postoji prostor za drugačije glasove i drugačije poglede na Ameriku. Mislim da je to dobar znak.