Taj grad odavno više nije "bili cvit Mediterana". Jedno od rijetkih sranja što ih vlasti tamo još nisu napravile je da od Marjana učine golf teren. HDZ mu je uništio industriju, mnogi će reći planski, osudio ga je na turizam, a onda Konzervatorski zavod dopušta gradnju već četvrtog hotela na Bačvicama, iako UNESCO naivno vjeruje da je to zaštićena "zona B" Dioklecijanova grada. Kvadrat stana daleko na rubu, na Mejašima, penje se do 2000, u centru do 4000 eura i Splićani bježe u Solin, Kaštela, Žrnovnicu...

Korupcija, HDZ, Crkva, Kerum, Baldasar, nema tko se nije iživljavao nad Splitom, koji je još i prije njih, u ratu, pretrpio protjerivanja ljudi iz stanova oružjem, i to ljudi čak poput Svete Pankera dok je ovaj bio na fronti kao hrvatski vojnik. Splitu su pomrli Ćićo Senjanović, Mosor, Predrag Lucić...

Uspomena na diva Ivo Andrić idealno oružje za rat na Balkanu drugim sredstvima

No sad se pojavio novi nemirni duh, poput novog barda nepokorene mediteranske urbane utvrde, ovaj put čovjek iz Bosne, ali već 10 godina splitski zet, da makar i posljednji put opjeva na pas mater i "vješala" na Rivi i najgore gadove kao "ugledne građane" i štandove s dalmatinskim suvenirima iz Kine...

Junak romana "Južina" Nebojše Lujanovića poveo je u tom gradu gradske redikule u svoju pobunu i uzdrmao taj dio Balkana na Mediteranu od zemlje sve do neba. Split, ako ništa drugo, godine gospodnje 2019. očito je dobio novog autora čije pero boli vlasti, a raduje mu se običan svit, kontra svake nepravde i iz protesta prema svakom zlu.

Pavla Kafadara, slučajno iz Bosne, za Split uspijeva vezati samo ljubav, veza s Milom. Znamo da ste i vi splitski zet već desetak godina, a iz Novog Travnika ste... Možda Pavle-Paško nije slučajno iz Bosne?

U svaki tekst pisac ugrađuje sebe, pitanje je samo u kolikoj mjeri. S jedne strane imamo pitanje odnosa pisca prema svom poslu: što mu je više stalo do svog posla, više će sebe unijeti. S druge strane, imamo čitatelje koji vrlo dobro prepoznaju fingirane pozicije, kao i one koje nose autentičnu emociju. Što se tiče romana, teško bih prenio duh Splita da godinama ne živim u njemu. I teško bih ušao u kožu autsajdera na granici ludila da se i sam nisam tako osjećao proteklih godina.

Zašto su redikuli tako važni za Split? Ne mislim samo na vaš roman, u kojem ih je Paško poveo u pobunu, nego na činjenicu da je njihov položaj u dalmatinskom mediteranskom društvu tradicionalno vrlo istaknut, što ponekad nije niti lijepo niti ugodno za njih.

Osobno mi je kao nekome duboko iz unutrašnjosti, iz prostora kotline i magle, Mediteran predstavljao imaginarni prostor vedrine, smijeha i ludosti. Slika koju su mi u zagrebačkom odrastanju podgrijavali Smoje, Feral, Lucićeva satira, Dežulovićeve kolumne… I onda sam nakon doseljenja u Split teško nalazio tragove tog duha. Našao sam ih samo oko redikula, ono malo što ih je preostalo, kao uličnih maskota koje su središte svakodnevice.

Ispada da su redikuli u Splitu posljednje utočište duha i slobode?

Više od toga. Oni su doista posljednje utočište mediteranskog duha. Ali i posljednje utočište humanosti. Jedan od tih likova pronalazi kuvertu s velikom svotom i iskreno ne zna što bi s njom kad je jedino što mu treba kutija cigareta, dok imate vrle sinove domovine na vlasti s nekoliko stanova i kuća. Oni su, dakle, i utočište morala. I na kraju, oni su jedini koje je glavni junak mogao uvjeriti u pobunu i mogućnost novog svijeta.

Jesu li oni tako vidljivi u tim krajevima zato što je klima tako blaga, pa su ljudi veći dio godine vani, na uličnom teatru, ili bi možda, kako je Markovina jednom rekao, i Einsteina u tom gradu proglasili za redikula da se rodio kao Splićanin?

Markovina je jako dobar poznavatelj splitskoga stanja uma i dobro konstatira. Dodao bih još ovaj teatar. Redikuli su okidači teatarske igre. Oni nemaju granica i prvi je otvaraju, pa se onda i drugi lakše prepuštaju. Vrlo brzo dolazi do izjednačavanja, gdje su redikuli, i to je vrlo specifično u odnosu na njihov tretman u drugim sredinama, na istoj razini s ostalima. Oni su izdignuti, to jest ostali su spušteni i igra može početi. Viđao sam takve scene. Vidjelo se i kad taj teatar proguta cijeli grad, kao za jednih političkih izbora, Splićani su to doživjeli kao igru. Sve je to u romanu. Junak organizira pobunu kao kaotični teatar s redikulima u glavnim ulogama, s tim da ubrzo postaje teško detektirati tko je ustvari redikul.

Govorite o nekom od Kerumovih izbornih trijumfa?

Ne zamaram se likom i djelom dotičnog, on je samo paradigma vlasti koja se pretvorila u teatar. Nakon politike, to je postalo i, evo, sudstvo. Uhićenja su postala pomno osmišljeni igrokazi. Dotični je slikovit primjer, ali ciljao sam puno šire od toga.

Iz romana se vidi da ste proniknuli u spaljenu logiku samoprozvanog "najluđega grada na svitu", a i to da ste čvrsto povezali očito propadanje Splita s naslijeđem posljednjeg rata. Kako ste to otkrivali?

U početku sam prepoznao taj teatar, njegove mikro i makro manifestacije. Ali u zadnje vrijeme on je iz mediteranske bezbrižne zabave poprimio mračne boje. Postao je autodestruktivan, razoran za svoje protagoniste, i to je ono što me straši. Kao da nitko ne shvaća da se radi o propadanju koje će imati opipljive posljedice, nego samo o novom stadiju igre.

Nastavak na sljedećoj stranici...

A "rat za portun"?

Motiv rata za portun nametnuo mi se iz dva razloga.

Prvi je plošan i praktičan: svaki socijalni krimić, a ovo je roman koji koketira s tim žanrom, ubada neku od bolnih nezaraslih rana sredine. Drugi, na metaforičkoj razini, ima funkciju upozorenja. Što kad igra prijeđe u (auto) destrukciju i još dalje u histeriju? To se jednom već dogodilo. Mislite da su male šanse da se dogodi opet? Lako je prijeći granicu, kao i vratiti se. Danas kad biste razgovarali s nekim iz tog doba, vidjeli biste da oni ne osjećaju moralne implikacije. To je jednostavno bila igra iz koje su iskoračili. Svoje uloge su odigrali, sad vjeruju da su sasvim drugi ljudi.

Kao: 'Takva su bila vremena i šta sad!?'

Upravo tako. U Bosni kažu 'Samo da se ne počne pričati…' To je bio trenutak zaigranosti u kojem je svatko imao drugačiju ulogu u odnosu na stvarni život; lokalnog prodavača ili hausmajstora, oca, strica, ugodnog susjeda. I ne dopušta 'pričanje' jer ta uloga nema veze s njim. Igra je završena.

Je li Split tad nepovratno i ranjen?

To je bilo doba nanošenja jedne rane, i uz nju je vezana poveća digresija u romanu. Današnje mirnodopsko doba ekonomske i kulturne devastacije je nanošenje druge rane, a uz nju je vezan ostatak romana. Zarastanje je moguće kad to pacijent želi i prihvaća. Što trenutačno nije slučaj.

Doživljavate li splitske redikule, oriđinale, dišperadune kao duše koje su se u nekom trenutku slomile, onda i nasukale na društveni status izvan ruba?

Nisu me zanimali redikuli zbog površinskoga komičnog efekta. Htio sam da ovaj roman bude puno više od toga. Na jednoj razini, da redikule prikažem i dijakronijski, kako je došlo do njihova stanja, gdje se oni razotkrivaju kao brodolomci nakon nesretnih udesa sudbine, što znači da bi se svi mogli naći na njihovu mjestu. Na drugoj razini, oni su jedini preostali nositelji etičkih normi, pa i ljudskosti. Na kraju romana dolazi do preokreta, u kojem se oni zbog toga pokazuju kao superiorni ostatku društva u svakom smislu.

'Ugledni profesor Josip Grgo Karaman' premreženi je meštar korupcije u gradu i na sveučilištu. A Brico iz Radunice je baštinik starih anarkišta, čovjek na "pričuvnom položaju života" u svojoj butigi, koji kaže da je s tim "velikim teatrom" pitanje samo tko upravlja, da su to prije bili dobri režiseri, a ovi sad su amateri, vulgarni i prozirni.

Preko Brice je plasirana izravnija politička kritika. Oduvijek je sve u gradu bilo teatar. Razlikovala se samo kvaliteta scenarija i izvedbe. A danas je ona na najnižim granama. Sve oko nas su tako prozirni politički igrokazi, da je to za pametne ljude poput Brice, iako ga smatraju redikulom koji pati od manije proganjanja, to uvreda inteligenciji. A opet, takav čovjek se ne može načuditi koliko ljudi ipak pada na te igrokaze.

Ispada da je taj duh maranguna, ribara, splitovaca iz Radunice što su se zaklinjali u Luchenija i 'njegovu rašpu' još jedini način da si taj grad otkupi dušu nazad?

Dobro pročitano. Brico iz Radunice je jedini koji još u gradu zna napraviti trapulu i uhvatiti morskog crva, ribar, i on je taj koji prenosi virus junaku govoreći mu o borbi za grad. Kao što on svoju radnju neće prepustiti lancu fast fooda. Radunica je zadnja preostala niša, ali i ona je nagrizena sa svih strana. Paško je anarhistički osvetnik i njegov ga plan vodi u ludilo. On se zato poistovjećuje sa sličnim pomahnitalim progoniteljem, kapetanom Ahabom iz romana 'Moby Dick', čiji citati premrežuju roman. Nije slučajno da na tom putu ključnu ulogu imaju Brico iz Radunice, mikrokozmosa unutar grada u kojem je stalo vrijeme, i Neno, vatreni navijač RNK Splita, pa svaki put kad igra Hajduk, izađe na prozor i pljuca na kolone navijača.

U 'Južini' se primijeti žaoka da se Vili Dalmaciji kroz povijest ime mijenjalo sukladno s vremenima; Schillerova vila, Pansion Split, Titova vila, Vila Dalmacija.

Od povremenih propadanja romana u dublje slojeve, za one pronicljive čitatelje, kako ide ona rubrika, 'za one koji žele znati više', motiv Vile Dalmacije je mjesto onog najdubljeg. Ono je heterotopija, mjesto savijanja, gdje se zgušnjavaju prostor i vrijeme. To je mjesto na kojem su se očitovale, ili čak dogovarale, propasti svjetova. Još od gradnje vile, od monarhija, preko kraljevine, do socijalističke države, pa famoznog sastanka predsjednika i slike na skalama gdje su dogovorene nove propasti. Logično, naš junak koji želi pobunu, anarhiju i kaos u kojem će nestati sadašnji svijet, odabire tu lokaciju za početak svog plana.

Neki dan, kad je objavljena vijest o tome da je Nebojša Knežević sa suvlasnicima onih 65.000 metara četvornih na TTTS-u sudski izborio da mu Grad Split mora platiti 150 milijuna kuna, među komentarima na internetu bilo je puno stanovnika iz splitskog bazena koji su zlurado navijali u stilu 'To, care!'

Eto savršenog primjera za onu igru i autodestrukciju o kojoj smo govorili. Nitko ne doživljava to kao realan problem. Grad će, a i to je komedija za sebe, završiti u blokadi zbog tog iznosa. To je samo prilika za još jedan teatar iz kojeg će moći svi iskoračiti bez posljedica kad im dosadi. On više nije u mikrosferama društva, na ulici u kvartu, gdje ulični redikuli nestaju. Dolazi novo doba. Cijela stvar se izmješta u sferu javnog, političkog, medijskog. Sve ostalo ostaje isto.