Bogišićeva je erudicija impresivna, zavičajna pripadnost fanatična, a ego manji od dioptrije, pa ne skriva kako mu je u pisanju ovog, za hrvatsku književnost neobičnog romana, objavljenog u Frakturi, od pomoći bio drugi, tuđi rječnik: “Pisac ‘Rječnika zaljubljenika u Latinsku Ameriku’, čudesni Mario Vargas Llosa, podsjeća da takvi spisi ne teže ‘da budu objektivni i nepristrani. Naprotiv, oni vrve od subjektivnosti’. Makar nije u cjelini sročen u prvom licu, već je takav tek u poantama beletriziranih crtica, i ovaj konavoski rječnik prati autorovo kulturno i opće iskustvo. Ako se i s njime, kao s Llosinom knjigom, dogodilo da je postao naličje autobiografije, to je i ovdje donekle slučajno, a i stoga jer ‘čovjek ne može razumjeti svoj svijet dok ne izađe iz njega, uzimajući pri tome u obzir mitove i stereotipe koji su o njemu stvoreni’.”.

“Rječnik zaljubljenika u Konavle” jest, naravno, i rječnik - takva mu je forma - ali i “naličje autobiografije” koju Bogišić ispisuje dok publiku elegantno vodi kroz jedan svijet i jedno drugo vrijeme, iz kojega je promatrač izašao kao kroničar koji zna koliko literariziranja savršeno začinjava činjenice koje bi bile zanimljive i izvan književnosti, ali bi im, ipak, nešto nedostajalo.

“U subotu 5. ožujka 1966. u deset ujutro u Luxembourgu na Eurosongu pjevala je mlada, dvadesetosmogodišnja Konavoka. I svijet je još tada bio mlad, a i crno-bijel. U Pridvorju je, pisale su koju godinu prije toga konavoske novine, svaka treća kuća imala radio, sigurno su tu i tamo, iz učionica ili zadružnih domova titrali prvi televizijski ekrani, pa bi bilo lijepo znati jesu li se konavoskim gajevima toga jutra razlijevali radiovalovi glasa koji će u nadolazećem dobu konavosku dikciju nadaleko raširiti kao moćnu, decentnu i toplu. Ispred ekrana u monegaškoj palači tu izvedbu prati desetogodišnja djevojčica, ona je princeza i najstarija je nasljednica svoje loze, stare gotovo kao konavoski rodovi. Ime joj je Carolina i živo je zanima kako će Konavle otpjevati za njezin Monako. Te su se godine ukrstile sudbine dviju uspješnih mladih žena, znamenite glumice rođene u Sveučilišnoj bolnici Hahnemann u Philadelphiji, koja je tad kneginja Monaka, i flautistice rođene u maloj kamari na Gornjem Konalu u Dubrovniku, koja je upravo kao pjevačica na putu u parišku Olimpiju. Obje su iz katoličkih obitelji, pa ipak možemo samo pretpostavljati zašto je pored krsnog imena Patricia mala Američanka postala poznata kao Grace, dok je poznato zašto je dum Ivo Gjuračić u Svetoga Andrije na Pilama maloj Jani Kesoviji pored materina konavoskog upisao i ime Tereza - bio je, po tadašnjem kalendaru, Blagdan svete Terezije. Terezu je na krštenje donio njezin otac Antun. Majka Jane, koja je u tom trenutku bila na samrtnoj postelji, za djevojku koju će kneginja odabrati glasom svoje zemlje ostat će tek uspomena”, piše Bogišić u poglavlju “Tereza” - a Tereza je, naravno, Kesovija - i to radi, kao što se vidi, sjajno. Tako da čitatelju, čim zaklopi korice, dođe da krene “doma. U Konavle’.”.

* Rječnik zaljubljenika u Konavle, Vlaho Bogišić, Fraktura