Petar Gudelj (1933., Podosoje kod Imotskog) autor je pjesama neprolazne vrijednosti, koje govore o - prolaznosti, o prolaznosti između ostalog. U zadnjoj zbirci, “Dva ili tri ljeta, dvije ili tri zime”, pjesnik kao da je naslutio vijest koja će kao munja pogoditi Hrvatsku početkom godine; onu o “populacijskom slomu”. Zazvučao je kao prorok, premda je govorio o mikrosvijetu svojeg zavičaja. “Mrtvi svi tvoji. Što ste se skupljali oko sinije u vašoj kući u Podosoju. Zadnji ćeš umrijeti ti. Za tobom kljen i kostela i vaša kuća. Iz svake vaše stope i riječi rast će žestica drča. Iz očiju, iz usta. Nastavit će vas, naslijedit će vas drača...”. I drugi su njegovi stihovi često tužni, elegični, prožeti dubokom emocijom. “Razmetni sin” hrvatskoga krša i hrvatske lirike, koji je velik dio života proveo u Beogradu, rado je dao intervju za Express.

Express: Često se u vašim izjavama osjeti tuga zbog toga što vas matična nacionalna kultura, hrvatska, nije prihvatila onako kako ste vi prihvatili nju. Nije li se nešto ipak promijenilo? Već dugo vas tretiraju kao jednog od najvećih živih hrvatskih pjesnika u zadnjih pola stoljeća, recimo.

Biti nečiji, pripadati družini, društvu u najužem i najširem smislu, stadu, čoporu, jatu, potreba je i način života svih ljudi i svih živih stvorova, naše braće i sestara: mravi, pčela, ovaca, vukova, riba i ptica. Isto je s biljem, travama i drvećem, pa imamo gorske i poljske ledine i livade, hrastove, bukove, jelove i borove šume. Dakako, i mješovite livade, i mješovite šume. Među ljudima narode, jezike, kulture, podneblja, zemlje. Nacije i nacionalne književnosti. Pjesnike, pisce.Usudom, čudom, niknuo sam, rodio se u jadranskom kršu, u hrvatskom jeziku i narodu. U vrlo siromašnu kraju i vrlo nesretnu narodu. U tvrdu, tešku i kamenitu jeziku, u kojemu sam poslije ne pisao nego klesao i zidao pjesme, pravio jezične kipove i kuće. Ma gdje to činio i bio: u svom selu Podosoju, Šibeniku, Mostaru, Beogradu. Ili na Mjesecu. Nije izabrano nego je dano. Trideset i pet godina, od svoje dvadeset i druge do pedeset i osme, proveo sam u jednoj drugoj, mješovitoj livadi i šumi, učio, radio i gradio u srpskom Beogradu, glavnom gradu tadašnje zajedničke (isuviše zajedničke) države Jugoslavije. Pisao-klesao-zidao svoje hrvatske pjesme. Bio hrvatsko drvo u srpskoj šumi, hrvatski pjesnik u srpskoj književnosti. Objavio desetak knjiga. Kad se 1991. razmetni sin vratio u svoju zemlju, rođena ga braća nisu prepoznala niti mu se obradovala. Otac nije pozvao svirače ni zaklao tele. Kako je bilo na počelu, prije trideset godina, tako je i danas. Ništa se nije promijenilo. Sin ostao razmetan: glâsi se, ali ga ne čuju. Objavljuje knjige, ali se o njima ne piše i ne govori. Neko ukleto drvo: plodovi pod njim truhnu.

Express: Često ste bili na osami, rekli ste jednom da ste već 50 godina u samoizolaciji, a ipak ste imali bogat život. Pokušajmo ga, zbog mlađe publike, rekonstruirati u njegovim bitnim momentima. Školovali ste se u Imotskom, Bihaću, Mostaru...

Uvijek sam bio ukleto i prokleto sam. Drvo što je raslo na pustopoljini, izvan šume. Na kojemu su se iskazivali gromovi i vjetri. Bio zaključan s devet brava. I desetom bravom dubrovkinjom, onom iz narodne pjesme. Jednako u Podosoju i u Beogradu, tada i danas. I danas živim tridesetak kilometara sjeverozapadno od Zagreba, u nepreglednoj pušćanskoj šumi, sâm. I dobro mi je. Oko mene drveće i ptice, gavrani i sjenice. Djetlići-duboresci i vjeverice. Lijepo mi je i dobro mi je. Teško je tako bilo živjeti u Beogradu, gdje se dobar dio književnoga života provodio po klubovima i kavanama. Ja u Narodnoj biblioteci i svojoj kući, na Zvezdari i Avali. Svoje pjesme nikad nisam donosio u redakcije nego slao poštom. Beogradski se književni život više privikavao na me nego ja na nj. Primili su me i prihvatili takvim kakav jesam. Imao prijatelje i čitatelje. Otvorene redakcije i tribine. Srca i oči. Da, školovao se u Imotskom, Šibeniku, Mostaru, u ta siromašna, gola, bosa i gladna vremena. U Bihaću svega mjesec, mjesec i po dana. Nikad toliko prijateljstva i ljubavi u životu nisam primio kao tih tmurnih i hladnih kasnojesenskih dana od Krajišnika Bišćana, Srba i Muslimana, od direktora učiteljske škole, plemenita i suosjećajna čovjeka (zvao se Drakulić), do nastavnika, učenica i učenika. Ali se primaknula zima, zabijelila Plješivica, a ja nisam imao kaputa, pa sam se zaputio u topliji Mostar. Gdje su bili topliji vjetri, studeniji ljudi. Jedan zloduh-direktor, zvao se Salih Ćišić, mučio me cio mjesec, i pored mojih petnaest petica, iz svih predmeta i vladanja, nije me htio upisati. Ja mu se poslije osvetio: nisam iz njegovih ruku htio primiti nagradu grada Mostara. Iz Mostara slao krasopisom pisane pjesme i objavljivao u Mladoj kulturi u Beogradu. Posjetio me njezin urednik Predrag Palavestra. Profesor me hrvatskoga jezika, slavni Abdurahman Nametak, brat Alije Nametka, nazvao pjesnikom.

Express: U Beograd ste dospjeli jer je tamošnji književni časopis Mlada kultura objavio vaše pjesme. Kako je dalje tekla vaša beogradska priča?

Po završenoj učiteljskoj školi u Mostaru, godinu sam dana bio učitelj pod svojom mitskom planinom Bijakovom, u vilinskomu Zagvozdu, čije se latinsko ime prvi put izgovorilo u šestom stoljeću na crkvenom saboru u Saloni. Napisao rukovet modrih, svilenih pjesama i dvije poeme: “Brodove” i “Samu u kamenu”. Otišao iz zagvoške modrine i tišine, u rujnu se 1955. našao u burnom i bučnom Beogradu, među mladim srpskim pjesnicima, s čijim su se pjesmama moje pjesme sastajale i družile u Mladoj kulturi. Moj sudar s Beogradom, urbanim i književnim, bio je tako silovit: tri godine nisam napisao pjesme. Tek ću 1958. početi i objavljivati one, žestoke, koje će puniti moje knjige “Isus je sam” i “Pas, psa, psu”. Bio je to moj drugi početak. Prve, predbeogradske, mediteranske, đačke, objavljene su 1956. u Sarajevu pod naslovom “Ruke, suze i čempresi”, trudom i nastojanjem odanog urednika Miodraga Bogićevića. Moj mediteranizam, kao neka krška rijeka ponornica, opet će na svjetlo dana u mojoj četvrtoj-petoj i dojdućim knjigama. Vojsku sam služio, bio tuđi vojnik na svojoj zemlji, u Požegi, koja se u to vrijeme zvala još i Slavonskom, i za godinu dana napisao tri pjesme: “Kiša”, “Molitva” i “Pred tobom, Vojskovođo”. Vratio se u Beograd, svojoj ljubljenoj ženi i kćeri. Počeo se nizati niz mojih svijetlih i manje svijetlih, sretnih i manje sretnih trideset i pet beogradskih godina. Da bi moje drvo jedna oluja 1991. iščupala iz šljivovite i jabukovite srpske zemlje, Podunavlja i Šumadije, i odnijela daleko na zapad, u jadranski, hrvatski krš, u onaj škrip iz kojega je izraslo. U koji će se prosuti. U Beograd sam doista letio i sletio za svojim pjesmama. Tako sam, “Za svojim pjesmama”, poslije mnogo godina, naslovio jednu svoju opsežnu knjigu zapisa, kratkih eseja i pjesama u prozi. Moja se beogradska priča pretakala u roman-epopeju, tekla beogradskim ulicama i godinama nosila jednu ljudsku ljusku, valjala drvlje i kamenje. Pjesme sam objavljivao u više književnih glasila, redovito i ponajčešće u časopisu Književnost, koji su uređivali književni klasici, međuratni nadrealisti Dušan Matić, Aleksandar Vučo i Eli Finci. Dao sam svoj prilog srpskoj kulturi: sastavio sam četiri književne čitanke za više razrede osnovne škole, čija su imena bila “Ruke i jabuke”, “Krilata zemlja”, “Jezero na Zelengori” (po pjesmi Jure Kaštelana) i “Na zvezdanim drumovima”. Nazivane su zvjezdanim i pjesničkim, korištene u nastavi od šezdesetih do osamdesetih, punih dvadeset godina, štampane svake godine u po sto tisuća primjeraka. Da su bile opeke, mogao se njima sagraditi mali grad. Beogradskom kaldrmom (tamo gdje se još bila zadržala) gazio sam stopama hrvatskih pjesnika: Antuna Mihanovića, Antuna Gustava Matoša, Augustina-Tina Ujevića, Gustava Krkleca, Nikole Šopa. Sve u nadi da nisam iznevjerio njih ni hrvatsku poeziju. Dišući i pišući čistim hrvatskim jezikom i duhom.

Express: “Ruke, suze i čempresi”, prva vaša knjiga, objavljena je u Sarajevu 1956. Druga, “Isus je sam”, objavljena u Kruševcu 1961., kod nakladnika Bagdala. Kako ste prošli s Isusom u naslovu?

”Isus je sam”, to je moja prva prekosavska i prekodunavska knjiga, napisana između 1958. i 1961. u Beogradu, tanka, neugledna, s upečatljivom naslovnom stranom Radomira Stevića-Rasa, objavljena u Bagdali, u Kruševcu. Bagdala je, kao neki Parnas ili Kiteron, brdo iznad Kruševca i naslov čuvene knjige Dušana Matića. U Bagdali je objavljivala darovita književna sirotinja. “Isus je sam” dočekana je s jednodušnim priznanjem. Tada mladi, budući veliki srpski pjesnik Branislav Petrović, napisao je o njoj panegirik pod naslovom “Ptica ambiciozna da postane orao jer reč je o Petru Gudelju”. Ja sam o šezdesetoj obljetnici njezina izlaska zapisao:

”Jedan usamljen, izopćen, ponižen, 1961. godine, naslovljavao tanušnu zbirku svojih posnih isusovskih pjesama i nadjenuo joj ime ‘Isus je sam’. Ne možeš reći da onako tanka i neugledna nije bila primljena i pročitana. Prikazana na književnomu istoku. Puno puta više nego sve tvoje knjige na književnomu zapadu.” A na drugome mjestu, drugom prigodom: “Kad si pisao ‘Isus je sam’ i ‘Pas, psa, psu’. Bio Isus i pas.” Samom naslovu s Isusovim imenom ni autorovu poistovjećenju s Isusom nitko javno nije prigovorio. Režim je bio komunistički i ateistički zaslijepljen, ali je književni narod bio razuman i prosvijetljen.

Express: U Srbiji u vrijeme Tita, zapazili ste to, nije prestajala s pisanjem i objavljivanjem srpska patriotska poezija. “Ja sam, kao Hrvat, pisao hrvatsku domoljubnu poeziju usred Beograda. Oni su to objavljivali, nitko mi nikada nije prigovorio”. Prigovorili nisu, ali u antologije srpske lirike niste uvršteni?

Da, u Srbiji se i u vrijeme komunizma i titoizma pisala i objavljivala srpska patriotska poezija. Ali komunizam i titoizam nisu svugdje bili isti. Drukčiji su bili u Beogradu, drukčiji u Zagrebu. Tako i književne, pjesničke slobode. Ja sam, sjećajući se tih dana i godina, 8. veljače 2017. zapisao i pod naslovom “U Staroj Gradišci ili u Lepoglavi” i objavio u knjizi “Za svojim pjesmama”:

”Nešto o srpskoj i hrvatskoj književnosti tvoga vremena. Kad bi tko u srpskoj književnosti tvoga vremena zaigrao na srpsku nacionalnu kartu a imao dara, svršio bi prije ili poslije u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti ili u Srpskoj književnoj zadruzi. Kad bi tko u hrvatskoj književnosti tvoga vremena zaigrao na hrvatsku nacionalnu kartu, imao ili nemao dara, svršio bi odmah u Staroj Gradišci ili u Lepoglavi.” U Centralnom komitetu Saveza komunista Srbije bili su glasoviti srpski pisci i ideolozi Dobrica Ćosić i Antonije Isaković, u centralnoj Udbi legendarni Slobodan Penezić Krcun, glasoviti i legendarni srpski nacionalisti, koji nisu imali ništa protiv srpske patriotske poezije. Prisjetimo se tko je u Hrvatskoj u to vrijeme vodio komunističku partiju i službu državne sigurnosti, kad je ministar prosvjete i kulture propisivao koje se riječi smiju, koje ne smiju upotrebljavati. Pa je našao da se ne smije koristiti riječ tlak. Kao da nas nitko nikad nije gonio na tlaku, tlačio i određivao nam koje riječi smijemo, koje ne smijemo govoriti. Nisam ljubitelj ni zagovornik deklarativne i deklamatorske patriotske poezije niti sam je ikad pisao. Samo sam svojim pjesmama volio svoj narod, svoju zemlju. Koja ju je svu nadahnula i prodahnula. Pa bi se sva moja poezija mogla nazvati domoljubnom i zemljoljubnom. I nacionalnom, a ja nacionalistom. Takav sam hrvatski nacionalist ušao u Srbiju 1955., takav iz nje izašao 1991. U Srbiji se družio i prijateljio s takvim (i malo žešćim) srpskim nacionalistima. Zavolio (oduvijek sam je volio, da je nisam volio, ne bih u nju ni otišao) Srbiju, srpski narod, jezik, književnost, zemlju. Kao takav, i sam postao srpski nacionalist. Volim srpsku narodnu poeziju, puno pjesama znam napamet, volim “Slovo ljubve” Stefana Lazarevića, “Santa Marija dela Salute” Laze Kostića, “Nečistu krv” Bore Stankovića. Volim Šumadiju: i sâm sam pod Avalom, na Kapiji Šumadije, sagradio kuću i posadio šumu. Volim srpski nacionalizam, ne volim srpski imperijalizam. Volim, ali mi ne pada na pamet da srpske narodne pjesme, “Slovo ljubve” i “Santa Marija dela Salute” nazivam hrvatskim pjesmama, “Nečistu krv” hrvatskim romanom, a despota Stefana Lazarevića, Lazu Kostića i Borisava Stankovića hrvatskim piscima. Niti Šumadiju hrvatskom zemljom. I kad bih imao avione i tenkove (imam samo knjigu “Europa na tenku”), nikad ih ne bih slao da mi je osvoje. Mada su tamo moja kuća i šuma. Ja svoju kuću zovem svojom srpskom kućom, svoju šumu svojom srpskom šumom. Srpski su imperijalisti 1991. poslali svoje tenkove (nalivene mržnjom kao gorivom i posute cvijećem) preko Dunava i Save, da osvajaju srpske zemlje: Slavoniju, Baranju, Baniju, Liku, Dalmaciju. Avione i razarače da bombardiraju, granatiraju i razaraju srpsku Atinu, Dubrovnik. Za njima jezikoslovce i pismoznance da osvajaju hrvatsku, takozvanu dubrovačku književnost. Prvo Menčetića pa Minčetu, Držića pa Bokar, Gundulića pa Lovrijenac, Vetranovića pa Elafite i Mljet. Lepo naše plavo more do Karlobaga. U srpske antologije moje pjesme nisu uvrštene zato što ja nisam srpski nego sam, to su svi antologičari znali, hrvatski pjesnik. U nekim antologijama (Palavestrinoj, Lukićevoj) to i piše. Piše i u knjizi “Ko je ko u Srbiji”, adresaru svih istaknutih osoba, da sam ja Hrvat-rimokatolik. Malo smjeliji su ipak tražili moj pristanak, ali sam odbio. Zgodno je ovom zgodom reći što mi je u polušali telefonom rekao jedan srpski pjesnik akademik kad je u Mrkonjićevoj antologiji vidio tri moja iznakažena pjesmuljka: “Mi smo te ovde smatrali velikim jugoslovenskim, a sad si u Hrvatskoj mali hrvatski pesnik”. Ja sam mu odgovorio: “To je sitnica. Glavno je da više nema Jugoslavije”.

Express: I onda dolazi 1991. i rat, i sve se mijenja. Koga ste i što ostavili za sobom u Beogradu, kako ste dočekani ovdje?

Za sobom sam ostavio svojih trideset i pet beogradskih godina, obitelj, stan na Dedinju, veliku biblioteku, poznanike i prijatelje, jedini svoj grad, Beograd. Iz kojeg su bježali najsavjesniji ako su mogli i imali kamo. Sve se orilo od ratničkih pokliča, pjenilo od histerije i ludila. Mitinzi, mitingaši, radio, televizija, tisak. Provalila mentalna kanalizacija. Ološ se izlio na ulice i trgove. Već upaljeni tenkovi, pod njima podrhtavala zemlja. Više se nije moglo izdržati. Odjavio sam se zauvijek i vratio se u Hrvatsku. Ja sam imao kamo pobjeći, kamo se vratiti. U Baškoj sam Vodi, gdje Imota sad kroz Tunel svetog Ilije izlazi na more, ranih sedamdesetih, od svojih honorara za čitanke, sagradio veliku kuću. Došao sam u svoju zemlju, u svoju kuću. Prvo sam se prijavio policijskoj upravi u Makarskoj, da bih sutradan mogao glasovati na referendumu za hrvatsku nezavisnost. Što mi je s teškom mukom ipak uspjelo. Od svoje Hrvatske ništa osobito nisam mogao očekivati. Ponajmanje da će me sumnjičiti, prisluškivati, privoditi, isljeđivati. Prijetiti. Što mi se sve događalo. I da bi bilo tragikomičnije, najviše u Imotskom, u vrijeme kad sam pripremao “Put u Imotu”, mitsku imotsku knjigu koja će proslaviti Imotski i Imotu. Za koju mi je grad Imotski prije nekoliko godina dao nekakvu životnu nagradu. Od hrvatske književnosti ništa nisam očekivao i ništa nisam dobio. Uvijek bih odahnuo i rekao: Hvala ti, Bože!, kad bih vidio da me u nekoj antologiji ili popisu pisaca nema. Ni u kakvo se književno društvo nisam upisao. Možda me i ne bi htjeli upisati. Kad bih dolazio po kakvu poslu u Zagreb, sve svoje slobodne sate provodio sam hodajući Medvednicom. Ni u jednu redakciju ili nacionalnu kulturnu instituciju nisam ušao. Nisu me ni zvali. Ne treba čuditi što živim u šumi.Ima li za me mjesta u hrvatskoj književnosti u neko buduće vrijeme, za pedeset ili sto godina, to ne znam, to nitko ne zna.

Neki kažu da ima, a ja mislim da nema.

Kako naglo nestajemo, ne znam hoće li dotle biti hrvatske književnosti, hrvatskoga naroda i Hrvatske. Zasad ne vidim svoje mjesto u hrvatskoj književnosti, ali ga imam i vidim u hrvatskoj šumi.

Express: “Nema za mene mjesta u hrvatskoj književnosti. Pišem poeziju koju nitko i ne čita, mislim da ne čitaju na tim mjerodavnim mjestima. U Maticu hrvatsku može se upisati tko god hoće, u HAZU ne može, ali svejedno ulazi koješta. Pitanje je imamo li mi, primjerice, književnih časopisa”, rekli ste. HAZU danas baš i nije neki Panteon, kulturne ustanove su nam korodirale, jako. Uopće, kultura ne stoji najbolje.

Kažete da sam negdje ružno govorio o Matici hrvatskoj, Hrvatskoj akademiji, književnim časopisima, kulturnim ustanovama, kulturi. Ne sjećam se, možda i jesam: čovjeku se zaleti jezik, svašta kaže. Svatko pametan i razuman zna da su Matica hrvatska, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Hrvatski sabor i hrvatska katolička crkva četiri stupa hrvatske nacije i nacionalne duhovnosti i državnosti, bez kojih nas nema među narodima. Bez kojih nas nema. Članovi dolaze i prolaze, ustanove ostaju. Ako nemam knjige u Matičinoj biblioteci Stoljeća hrvatske književnosti, ako nisam član Akademijina razreda za književnost, to znači da u njihovim očima moja poezija i ja nismo to zaslužili. A tko sve nije bio član i objavio knjigu i tko je sve ne će objaviti i biti. Privid smo samo i magla koju raznosi vjetar.

Express: “Danas knjige objavljuje kome god padne na pamet”, rekli ste jednom. “U Hrvatskoj je danas deset puta više pisaca od čitalaca. Kod nas na svaku pročitanu knjigu dođe deset objavljenih. Svaki deseti pisac pročita tuđu knjigu jer naši pisci čitaju samo svoje knjige”. Koga vi čitate i cijenite, od naših pisaca i pjesnika. Danas i jučer?

Što bih ja bio izuzetak? Ako je točno sve to što sam ja rekao, a vi citirali, jedini dosljedan i logičan odgovor na vaše pitanje bio bi: Sebe. A s kojim grčem i gorčinom, sumnjom i nevjericom, to ja najbolje znam.

Express: Malo je danas tako elegičnih, tužnih pjesama kao one koje smo čitali u vašoj zadnjoj zbirci (tridesetoj?) “Dva ili tri ljeta, dvije ili tri zime”. Zašto je tako? Ima li negdje razloga za radost? Imaju li je bar mladi? Mladost je uglavnom radosna. Vi zazivate smrt. “Ubij me dok sam još na nogama/Ubij me što prije. Da moja smrt ne bude tvoja osveta, nego tvoja milost. Smiluj se, ubij.”

Svoje pjesme nešto pišem ja, nešto se pišu same. Donekle ja, odnekle same. Ili obrnuto: donekle one, odnekle ja. Oboje uvijek iskreno, bez ikakve računice, nedvojbeno i nepotkupljivo. Kako nam u tom času nalaže naša emocionalna i mentalna sveukupnost. Jedino kako možemo. Jedino tako možemo. Kad bi se moglo, kad bi bilo drukčije, poreklo bi se oboje: ne bi bilo pjesnika ni pjesme. Ne pitajte zašto su pjesme tužne, elegične, tragične. To pitajte povijest, sudbinu, smrt. One su takve kako su napisane, kakve su se napisale, kakve jesu. Jedino je važno jesu li ili nisu pjesme. Malo je vedrih, veselih i svijetlih pjesama. Bilo je jedno vrijeme (zapamtili smo ga) kad se tražilo, zahtijevalo, naređivalo da sve pjesme budu svijetle, radosne, optimistične. Poticajne, bodre: da nas na putu u nove pobjede potiču i bodre. Da svi budemo nasmijani, svijetli i sretni. Trebalo je puno borbe, prolivene tinte, slomljenih pera i karaktera da bismo bili kakvi jesmo: mračni, nesretni, pesimistični. Da bismo mogli pjevati o smrti. Zvati je, prizivati, dozivati, s njom otputovati uskim putim, tisnim klancim u vječno i beskrajno ništa. Nju, koja dolazi i nezvana, sama, odvodi sve, pa i najokorjelije optimiste.Ima li mjesta i razloga radosti? Ima. I neka ga bude još više. Najviše što je moguće. Radosti, svjetlosti, letu. Zar se i sam nisam radovao, svijetlio, letio. Još se radujem, svijetlim, letim. Koliko mogu. Ali znam: jednako ima svjetlosti i tame, radosti i tuge. Ne bi se isto moglo reći za život i smrt jer je život kratak, a smrt vječna. Nitko se još nije vratio s onoga svijeta. Ne bih se složio s vama kad kažete da je mladost uglavnom radosna. Mladost je uglavnom žalosna.

Express: Jedna je stvar nedvojbeno tužna. Nama, koji nismo rođeni u Zagrebu ili nekom većem gradu, zavičaji se prazne, postaju pustinja, i vi o tome pišete potresan stih: “Mrtvi svi tvoji. Što ste se skupljali oko sinije u vašoj kući u Podosoju. Zadnji ćeš umrijeti ti. Za tobom kljen i kostela i vaša kuća. Iz svake vaše stope i riječi rast će žestica drča. Iz očiju, iz usta. Nastavit će vas, naslijedit će vas drača..” Toj drači nema alternative?

Praznimo je, lako odlazimo iz svoje zemlje. Kao da nam je neprijateljska, kao da nam nije draga. Jezik i narod su sinonimi. Nestat će narod i jezik kojim je govorio. Njegova poezija. Neće je više nitko čitati ni razumjeti. Zašto sam zapisivao riječi, pisao pjesme? Puno je mrtvih jezika, mrtvih naroda. U zemlji, sad su zemlja. Zar će i moj narod i moj jezik biti u zemlji, biti zemlja? Možda i prije nego se moje kosti prospu u zemlju, budu zemlja. Kad oni budući sretnici-nesretnici, Kranjčevićevi posljednji Adami, budu napuštali Zemlju, hoće li nam na tu novu, dosuđenu zvijezdu ponijeti ime?

Express: “Vodili su nas u dvije Jugoslavije od kojih se ne zna koja je gora i monstruoznija”, rekli ste jednom. Jugoslavije više nema - a države koje su je naslijedile odumiru. Hrvati i Srbi. Nema nade u pomirenje, ali i ovako se može desetljećima?

Pisao sam: “Živio četiri države: dvije Jugoslavije i dvije Hrvatske. Prva Jugoslavija i prva Hrvatska bile kratke. Druga se Jugoslavija otegnula do potkraj stoljeća. Do potkraj tvoga života. U prvoj si se Jugoslaviji rodio, u drugoj ćeš Hrvatskoj umrijeti.” Hrvati i Srbi, Srbi i Hrvati. Dva susjedna, bliska, slična, jednojajčana, jednojezična neprijateljska naroda, dugo će ostati neprijateljima. Dvije Jugoslavije nisu ih zbližile i pomirile nego još više udaljile i posvadile. Neka nikada više ne žive u istoj državi. Njihovu neprijateljstvu želim ali ne vidim kraj.

Hoće li ratovati? Ratova će biti dok bude ljudi. Svaki sljedeći bit će krvoločniji i pogubniji. Vidjeli smo kakav je bio ovaj naš protekli, sviju protiv svih, koji se zapravo još nije ni svršio. I to nakon gotovo cijelo stoljeće života u zajedničkoj državi, pola stoljeća bratstva i jedinstva. Gledao sam dva rata. Dojdući, dolazeći, treći, neću gledati. Samo će mi od tenkova, topova i ratničke halabuke podrhtavati kosti.

Express: Hoćete li objaviti dnevnik, koji vodite godinama?

Moji su dnevnici moja svakodnevna poezija i proza. Jedan sam isječak objavio u opsežnoj knjizi “Za svojim pjesmama”. Ostalih trideset-četrdeset svezaka bit će obilan zalogaj jednom kontejneru za smeće, pa bi dobro bilo ovaj razgovor završiti pjesmom “Sve će u smeće” iz moje knjige “Dva ili tri ljeta, dvije ili tri zime”.

Sve će u smeće.
Tvoji rukopisi i tvoje knjige.
Napisane i nenapisane.
Tvoje ruke. \
Tvoje košulje i tvoja sjećanja.
Ćaćine gusle i kantari u Beogradu,
materin lopar u Baškoj Vodi.
Poneko rijetko sačuvano pismo
i slika.
U letu uhvaćeni pogledi.
Ništa te ne će nadživjeti.
Sve će u smeće.