Charles Lindbergh, američki pilot koji je izvršio prvi izravni let iz New Yorka za Pariz, rođen je 1902. godine u Detroitu. Umro je na Havajima u kolovozu 1974. Ostao je upamćen kao prvi čovjek koji je samostalno preletio Atlantski ocean. Sa svojim zrakoplovom "Spirit of St. Louis" preletio je udaljenost od 5800 kilometara, nadmašivši dotadašnji rekord u dužini leta za više od 3000 kilometara, što mu je donijelo veliku slavu diljem svijeta. Lindberghov let predstavlja jedan od najznačajnijih letova u povijesti, koji je najavio novo doba zračnog prometa. Lindbergh je svoju slavu iskoristio kako bi unaprijedio civilno zrakoplovstvo. Godine 1932. je Lindberghov sin otet iz obiteljske kuće u New Jerseyju i kasnije ubijen. Novine su taj događaj nazvale "Zločin stoljeća". Bruno Hauptmann, čovjek koji je osuđen za otmicu, je pogubljen, a taj događaj potaknuo je donošenje "Lindberghova zakona", kojim je otmica proglašena saveznim zločinom. Bio je vođa Odbora Amerika na prvome mjestu, koji je zagovarao izolacionizam i neutralnost Amerike u Drugom svjetskom ratu.

Charles Lindbergh je većinu djetinjstva proveo u Little Fallsu, Minnesota, i Washingtonu, DC, kao jedino dijete u obitelji Charlesa Augusta Lindbergha, pravim imenom Carl Mansson, koji je u ranoj dobi s roditeljima emigrirao iz Švedske u Sjedinjene Američke Države. Lindberghov otac, američki kongresmen od 1907. do 1917., bio je jedan od rijetkih kongresmena koji su se protivili ulasku Sjedinjenih Američkih Država u Prvi svjetski rat. Lindbergh je tijekom djetinjstva i tinejdžerskih godina pohađao više od desetak srednjih škola, od Washingtona do Kalifornije. Nakon završene srednje škole, početkom 1920-ih, upisao se na Fakultet strojarstva Sveučilišta Wisconsin-Madison. Od studija je odustao tijekom druge godine studija. Nakon što je napustio fakultet, Lindbergh se u veljači 1922. upisao u školu letenja Nebraska Aircraft Corporation u Lincolnu i prvi put letio 9. travnja kao putnik u dvosjednom dvokrilnom trenažnom zrakoplovu Lincoln Standard kojim je pilotirao Otto Timm. Kako bi stekao iskustvo letenja i zaradio novac za daljnju obuku, Lindbergh je u lipnju napustio Lincoln kako bi sljedećih nekoliko mjeseci putovao kroz više američkih saveznih država, kao pilot i padobranac. Prvi put je samostalno letio u svibnju 1923. na Souther Fieldu u Americusu, Georgia, bivšem vojnom poligonu za obuku pilota, gdje je za 500 dolara kupio dvokrilac Curtiss JN-4 iz Prvog svjetskog rata, koji je bio višak. Poletio je iz Americusa za Montgomery u Alabami, oko 230 kilometara zapadno, nakon čega je započeo niz letova preko Amerike. Dok je letio u Lone Rocku u Wisconsinu, u dva je navrata prevezao lokalnog liječnika preko rijeke Wisconsin na hitne pozive koji su inače bili nedostupni zbog poplave. U ožujku 1924. započeo je vojnu letačku obuku u Teksasu u Američkoj vojnoj zrakoplovnoj službi, gdje je osam dana prije završetka obuke doživio najtežu letačku nesreću, kad se njegov zrakoplov sudario s drugim na borbenim manevrima. Preživio je zahvaljujući tome što je na vrijeme iskočio iz zrakoplova. Diplomirao je kao najbolji u svojoj klasi i dobio čin poručnika u Rezervnom korpusu zrakoplovnih službi.

Međutim, vojsci nisu bili potrebni dodatni piloti u aktivnoj službi pa se nakon diplome Lindbergh vratio civilnom zrakoplovstvu kao pilot i instruktor letenja.

Britanski piloti John Alcock i Arthur Brown osvojili su 1919. nagradu Daily Maila za prvi izravni transatlantski let. Poletjeli su iz Newfoundlanda i sletjeli u Clifden u okrugu Galway u Irskoj sljedećeg dana. Otprilike u isto vrijeme, Augustus Post, tajnik Aerokluba Amerike, obratio se njujorškom hotelijeru francuskog podrijetla Raymondu Orteigu, koji je financirao nagradu u iznosu od 25.000 dolara, što je iznos od oko 464.000 dolara danas, za prvi uspješan transatlantski let bez presjedanja između New Yorka i Pariza, unutar pet godina od osnivanja nagrade. Kad je taj rok istekao 1924. bez ozbiljnog pokušaja, Orteig je obnovio ponudu za još pet godina, privlačeći niz poznatih, iskusnih i dobro financiranih kandidata - od kojih nitko nije bio uspješan. Zrakoplov francuskog letačkog asa iz Prvog svjetskog rata Renea Foncka srušio se pri polijetanju s aerodroma Roosevelt u New Yorku, pri čemu su poginula dva člana posade, dok su američki mornarički piloti Noel Davis i Stanton H. Wooster poginuli na aerodromu Langley Field u Virginiji prilikom testiranja svog zrakoplova. U svibnju 1927. francuski ratni heroji Charles Nungesser i Francois Coli napustili su parišku zračnu luku hidroplanom i nestali negdje nad Atlantikom nakon što su posljednji put viđeni kako prelijeću zapadnu obalu Irske. Lindbergh je stupio u kontakt s poslovnim ljudima i pristašama zrakoplovstva iz St. Louisa te počeo prikupljati sredstva za svoj povijesni let. Zrakoplovna tvrtka Ryan Airline Company pristala je dizajnirati i izgraditi prilagođeni zrakoplov za Lindbergha. Nazvan je “Spirit of St. Louis”, a zajednički su ga dizajnirali Lindbergh i Ryanov glavni inženjer Donald A. Hall. Prvi put je poletio dva mjeseca kasnije. Nakon serije probnih letova, Lindbergh je poletio iz San Diega u St. Louis, a zatim sletio na aerodrom Roosevelt na Long Islandu u New Yorku. U rano jutro 20. svibnja 1927. Lindbergh je poletio s aerodroma Roosevelt prema Parizu. Ispratilo ga je oko tisuću ljudi. “Spirit” je nosio sa sobom 1700 litara goriva, koje je više puta filtrirano kako bi se izbjeglo začepljenje cijevi za gorivo. U 8:52, sat vremena nakon polijetanja, Lindbergh je letio na visini od 150 metara iznad Rhode Islanda. Do 9:52 preletio je Boston i letio brzinom od 172 km/h na visini od 46 metara. U 17:52 Lindbergh je letio uz obalu Newfoundlanda. Budući da je letio kroz nekoliko vremenskih zona, zora je svanula ranije, oko 2:52 ujutro. Dva sata kasnije počeo je halucinirati. Oko 9:52 ujutro po njujorškom vremenu, ili 27 sati nakon što je napustio aerodrom Roosevelt, Lindbergh je ugledao “pliskavice i ribarske brodove”, znak da je stigao na drugu stranu Atlantika. Zaljev Dingle, u okrugu Kerry u jugozapadnoj Irskoj, bio je prvo europsko kopno na koje je Lindbergh naišao. Lokalno vrijeme u Irskoj bilo je 15 sati. Lindbergh je želio stići do francuske obale po danu, pa je povećao brzinu na 180 km/h. Iz Plymoutha, na engleskoj obali, stiglo je izvješće da je Lindberghov zrakoplov krenuo preko Engleskog kanala. Vijest se brzo proširila Europom i Sjedinjenim Američkim Državama, zbog čega su se na pariškom aerodromu Cherbourg počeli u velikom broju okupljati znatiželjnici. Po dolasku u Pariz, Lindbergh je kružio oko Eiffelova tornja prije nego što je poletio prema zračnoj luci. Preletio je iznad gomile na aerodromu Le Bourget u 22:16 i sletio u 22:22 u subotu, 21. svibnja, na drugoj strani zračne luke. Zračna luka nije bila označena na njegovoj karti i Lindbergh je znao samo da se nalazi oko sedam milja sjeveroistočno od grada. Isprva ju je zamijenio za neki veliki industrijski kompleks zbog jarkih svjetala koja su se širila u svim smjerovima, a zapravo se radilo o svjetlima desetaka tisuća automobila uhvaćenih u “najvećoj prometnoj gužvi u povijesti Pariza”, u pokušaju znatiželjnika da budu prisutni prilikom Lindberghova slijetanja. Procijenjena gomila od 150.000 ljudi upala je na aerodrom, izvukla Lindbergha iz kokpita i nosila ga iznad glava gotovo pola sata. Lovci na suvenire nanijeli su “Spiritu” manju štetu prije nego što su pilot i zrakoplov stigli do sigurnosti obližnjeg hangara uz pomoć francuskih vojnih pilota, vojnika i policije.

U večernjim satima 1. ožujka 1932. je 20-mjesečni Charles Augustus Lindbergh Jr. otet iz svoje kolijevke u seoskoj kući obitelji Lindbergh u East Amwellu, New Jersey, u blizini grada Hopewella. Muškarac koji je tvrdio da je otmičar preuzeo je 2. travnja otkupninu u gotovini od 50.000 dolara, što danas iznosi više od milijun dolara, od čega je dio bio u zlatnim obveznicama koje su uskoro trebale biti povučeni iz optjecaja i stoga su trebale privući pozornost. Zabilježeni su i serijski brojevi novčanica. Dana 12. svibnja su djetetovi posmrtni ostaci pronađeni u šumi nedaleko od kuće obitelji Lindbergh. Slučaj je široko nazvan “Zločinom stoljeća”, a Henry Louis Mencken, novinar, esejist i kulturni kritičar, otmicu Lindberghova sina opisao je kao “najveću priču od Isusova Uskrsnuća”.

Kao odgovor, Kongres je donio takozvani “Lindberghov zakon”, kojim je otmica postala savezni prekršaj ako se žrtva odvede preko državnih granica ili, kao u slučaju Lindbergh, ako otmičar koristi “međudržavnu ili inozemnu trgovinu u počinjenju ili u promicanju počinjenja prekršaja”, kao što je traženje otkupnine. Richard Hauptmann, 34-godišnji njemački imigrantski stolar, uhićen je u blizini svog doma u Bronxu u New Yorku 19. rujna 1934. nakon što je platio benzin jednom od novčanica od otkupnine - 13.760 dolara otkupnine i drugi dokazi pronađeni su u njegovu domu. Hauptmann je 2. siječnja 1935. u cirkuskoj atmosferi u Flemingtonu u New Jerseyju suđen za otmicu, ubojstvo i iznudu. Osuđen je 13. veljače na smrt i pogubljen strujnim udarom u državnom zatvoru Trenton 3. travnja 1936. Njegova krivnja je u više navrata osporavana, o čemu je nedavno, povodom 90. obljetnice Hauptmannova pogubljenja, pisao i Tom Leonard, njujorški dopisnik britanskog Daily Maila, novina za koje su se kroz povijest vezale brojne kontroverze.

U listopadu 1922. Daily Mail je hvalio fašistički “Marš na Rim”, jer su novine tvrdile da je demokracija u Italiji propala, što je Benito Mussolini iskoristio da uspostavi fašističku diktaturu kako bi spasio društveni poredak. Daily Mail je objavio članak pod naslovom “Što Europa duguje Mussoliniju”, u kojem je novinar pisao o svojem “dubokom divljenju” prema Mussoliniju, kojega je hvalio jer je “spašavanjem Italije zaustavio prodor boljševizma koji bi Europu ostavio u ruševinama”. Čuveno je, također, i pismo Grigorija Zinovjeva, boljševičkog revolucionara, koje je Daily Mail objavio 1924., koje je upućivalo na to da Moskva potiče nasilnu revoluciju u Velikoj Britaniji. Kasnije se ispostavilo da je riječ o predizbornoj prevari koja je dovela do poraza Laburističke stranke na općim izborima. U prosincu 2024. je Daily Mail objavio online priču o rusko-ukrajinskom ratu pod naslovom “Kim Jong-un šalje Sjevernokorejke da se bore kao topovsko meso za Putina u Ukrajini”. Priču je pratila i fotografija. Kasnije je otkriveno da je fotografija bila starija slika dva ruska vojnika čije su crte lica modificirane. Bombastične Leonardove tvrdnje iz članka treba, stoga, uzeti s debelom rezervom i dovesti u kontekst spomenutih primjera. Leonard se u svojem tekstu poziva na “istraživanja” na podcastu dostupnom na web stranici kontroverznog “The Free Pressa”, u kojima se tvrdi da je sam Lindbergh sudjelovao u otmici vlastitog sina, kojega opisuju kao bezosjećajnu i neugodnu osobu, okrutnu prema svima oko sebe. Posebno apostrofiraju Lindberghove pozitivne stavove o nacizmu i eugenici, tvrdeći da je sam oteo svog “rasno nesavršenog” sina, navodeći da je dječak bolovao od rahitisa, što je bila “nepodnošljiva uvreda Lindberghovim ružnim uvjerenjima”. “Druga teza je užasavajuća, da entuzijast eugenike - koji je imao sedmoro izvanbračne djece u Njemačkoj, kao i šestero koje je kasnije dobio sa suprugom - nije želio bolesno dijete koje ne odražava njegove dragocjene arijevske gene”, stoji u tekstu. U tekstu se navodi kako postoje indicije da je dječak patio od bolesti koja je sprečavala razvoj kostiju. Trebao je velike doze vitamina D i dnevnu izloženost lampi koja je stajala kraj njegova krevetića. Također je imao blago deformirane prste na nogama i neobično veliku lubanju. Također se tvrdi da je imao problema sa sluhom i govorom. U srpnju 1936., neposredno prije otvaranja Ljetnih olimpijskih igara 1936. u Berlinu, američki novinar William L. Shirer zabilježio je u svojem dnevniku Lindberghov susret s Hermannom Göringom. Ovaj posjet bio je prvi od nekoliko koje je Lindbergh obavio na zahtjev američke vojske između 1936. i 1938., s ciljem procjene njemačkog zrakoplovstva.

Tijekom ovoga posjeta zrakoplovna tvrtka Lufthansa priredila je čajanku za Lindberghove, a kasnije ih je pozvala na vožnju masivnim četveromotornim Junkersom G.38, koji je dobio ime “Feldmaršal von Hindenburg”. Shirer, koji je bio na letu, napisao je da je Lindbergh u jednom trenutku preuzeo kontrolu nad zrakoplovom napravivši nekoliko manevara koji su prestrašili većinu putnika. Godine 1938. je Hugh Wilson, američki veleposlanik u Njemačkoj, priredio večeru za Lindbergha s Hermannom Göringom, njemačkim zapovjednikom zrakoplovstva i trima središnjim osobama u njemačkom zrakoplovstvu: Ernstom Heinkelom, Adolfom Baeumkerom i Willyjem Messerschmittom. Na toj večeri je Göring uručio Lindberghu Zapovjednički križ Reda njemačkog orla. Lindberghovo prihvaćanje postalo je kontroverzno kad je, samo nekoliko tjedana nakon ovog posjeta, nacistička stranka izvela Kristalnu noć, nacionalni antižidovski pogrom koji se smatra ključnim uvodnim događajem Holokausta. Lindbergh je, unatoč tome, odbio vratiti odlikovanje.

“Čini mi se da vraćanje odlikovanja, koja su dodijeljena u mirnodopskim vremenima i kao gesta prijateljstva, ne može imati nikakav konstruktivan učinak. Kad bih vratio njemačku medalju, čini mi se da bi to bila nepotrebna uvreda. Čak i ako se među nama razvije rat, ne vidim nikakvu korist od upuštanja u natjecanje u pljuvanju prije nego što taj rat počne”, napisao je Lindbergh.

Njegova reakcija na Kristalnu noć zapisana je u njegovu dnevniku: “Ne razumijem ove nerede Nijemaca. Čini se toliko suprotno njihovu osjećaju za red i inteligenciju. Nesumnjivo su imali težak ‘židovski problem’, ali zašto je potrebno tako nerazumno se s njim nositi?”.

U svojem govoru iz listopada 1939., Lindbergh je izrekao i određene rasističke stavove: “Naša veza s Europom je veza rase, a ne političke ideologije. Morali smo se boriti protiv europske vojske kako bismo uspostavili demokraciju u ovoj zemlji. Moramo sačuvati europsku rasu, politički napredak će uslijediti. Rasna snaga je vitalna, politika, luksuz. Ako bijela rasa ikad bude ozbiljno ugrožena, možda je tad vrijeme da sudjelujemo u njezinoj zaštiti, da se borimo rame uz rame s Englezima, Francuzima i Nijemcima, ali ne jedni protiv drugih za naše međusobno uništenje”.

Lindberghov biograf A. Scott Berg, dobitnik Pulitzerove nagrade, tvrdio je da Lindbergh nije bio veliki pristaša nacističkog režima, već da je bio tvrdoglav u svojim uvjerenjima i relativno neiskusan u političkim manevrima. Napisao je, također, kako je Lindberghova podrška Odboru Amerika na prvome mjestu odražavala osjećaje brojnih Amerikanaca.

U kolovozu 1939. je Leo Szilard, američki fizičar mađarskog podrijetla, predložio da Lindbergh dostavi Einsteinovo i Szilardovo pismo koje je trebalo upozoriti predsjednika Roosevelta na potencijal nuklearne fisije. Budući da se Einstein prethodno susreo s Lindberghom, napisao je pismo pilotu pozivajući ga da se sastane sa Szilardom. Međutim, Lindbergh nije odgovorio na Einsteinovo pismo niti na naknadno pismo koje je Szilard poslao. Dva dana kasnije Lindbergh je održao nacionalni radijski govor pozivajući na američki izolacionizam. Govor je sadržavao pronjemačke simpatije i antisemitske implikacije u vezi sa židovskim vlasništvom nad medijima. Nakon emitiranja Szilard je napisao Einsteinu: “Lindbergh nije naš čovjek”.

Krajem 1940. Lindbergh je postao glasnogovornik izolacionističkog Odbora Amerika na prvome mjestu. U svom govoru pred mnoštvom u Madison Square Gardenu tvrdio je da Amerika nema pravo napadati Njemačku. Lindbergh je opravdao taj stav u spisima koji su objavljeni tek posthumno: “Bio sam duboko zabrinut da bi potencijalno gigantska sila Amerike, vođena neinformiranim i nepraktičnim idealizmom, mogla krenuti u križarski rat u Europu kako bi uništila Hitlera, ne shvaćajući da bi Hitlerovo uništenje izložilo Europu silovanju, pljački i barbarstvu snaga Sovjetske Rusije, uzrokujući moguće fatalne rane zapadne civilizacije”.

Lindberghov govor iz rujna 1941., u kojem je optužio američke Židove zbog velikog utjecaja na vladu i predsjednika Roosevelta, izazvao je snažnu reakciju javnosti jer su novine, političari i svećenstvo diljem zemlje kritizirali Odbor Amerika na prvome mjestu i Lindbergha zbog antisemitizma. Rooseveltu se nije svidjelo Lindberghovo otvoreno protivljenje intervencionističkoj politici njegove administracije, rekavši svojemu ministru financija: “Ako sutra umrem, želim da znate ovo, apsolutno sam uvjeren da je Lindbergh nacist”. Godine 1941. napisao je ministru rata Henryju Stimsonu: “Kad sam pročitao Lindberghov govor, osjetio sam da ne bi mogao biti bolje napisan da ga je napisao sam Goebbels. Kakva šteta što je ovaj mladić potpuno napustio svoje vjerovanje u naš oblik vladavine i prihvatio nacističke metode jer su očito učinkovite”.

Ubrzo nakon završetka rata, kao svojevrsni čin iskupljenja, Lindbergh je obišao nacistički koncentracijski logor i u svoj dnevnik zapisao: “Ovdje je bilo mjesto gdje su ljudi, život i smrt dosegli najniži oblik degradacije. Kako bi ikakva nagrada u nacionalnom napretku mogla i najmanje opravdati uspostavu i djelovanje takvog mjesta?”.