Nihad Kreševljaković, direktor sarajevskog Međunarodnog teatarskog festivala MESS, koji već godinama promovira odvažni, angažirani teatar, već više od 20 godina nepokolebljivo i uporno, bez obzira na okolnosti i manjak novca, promovira kulturu i umjetnost. Tijekom opsade Sarajeva, s prijateljima, dokumentirao je svakodnevicu svojih sugrađana, a nakon rata osnovao je lokalnu nevladinu organizaciju "Videoarhiv-Biblioteka Hamdija Kreševljaković".

Također je jedan od autora filma "Sjećaš li se Sarajeva", koji se bavi periodom opsade, a od 2012. do 2016. godine bio je i direktor Sarajevskog ratnog teatra SARTR, koje je izvelo više od 50 predstava. To je prepoznala i Europa te mu je nedavno njemačka Fundacija "Alfred Toepfer" dodijelila uglednu europsku nagradu "Kairos", koju dobivaju samo oni pojedinci koji, po mišljenju žirija, na izniman način pridonose razvoju europske kulture i interkulturalnog razumijevanja.

Kreševljaković je po struci povjesničar, a uz to i producent, dokumentarist, scenarist, pjesnik, prozaik te kolumnist. Upravo je završio svoj najnoviji dokumentarni film "Don't Cry For Me Sarajevo - Susan Sontag u Sarajevu", a već idućeg mjeseca, kaže, počet će ga prijavljivati na festivale i poraditi na njegovoj distribuciji.

Može li se nagrada 'Kairos' shvatiti i kao potvrda Europe MESS-u i općenito živoj kulturnoj sceni Sarajeva? I što vam ona znači?

Svakako je ova nagrada i svojevrsna potvrda svima nama koji nastojimo kroz kulturu očuvati sliku BiH kakva ima puno više smisla od one kakvu nam nudi politika, kako domaća, tako i internacionalna. Ta živa kulturna scena, kako ste je opisali, zapravo je borba za jednu ideju o ovom prostoru, u kojem se različitosti slave, a sloboda doživljava kao suština društva. Na neki način to je i nasljeđe one umjetnosti kakvu su sarajevski umjetnici kreirali i u periodu opsade, kad je njihov rad prepoznat i u internacionalnim krugovima te opisan kao fenomen kulturnog otpora. Što se tiče značenja ove nagrade, ona mi zaista ima veliko značenje. Više puta sam dosad govorio o tome kako smo  mi ovdje obezvrijedili standarde bilo koje profesije, što proizlazi iz tog nekog tranzicijskog koncepta koji je najbolje opisati kao neko zlatno doba mediokritetstva. Nakon više od 20 godina rada ni ja, kao ni bilo tko ovdje ne može kroz vlastiti rad i postignuća steći objektivnu sliku o vlastitoj vrijednosti, i onda vam ovakve potvrde iz inozemstva dođu kao potvrda da to čime se bavite ima smisla i drugima.

Potječete iz obitelji kroničara Sarajeva - vaš djed je bio poznati povjesničar Hamdija Kreševljaković, otac bivši gradonačelnik Sarajeva Muhamed Kreševljaković, a i sami ste po struci povjesničar. Kako kao povjesničar vidite put Sarajeva od rata do danas?

Preblizu je to da bi se moglo gledati kroz naočale historičara. Osobno sam razočaran s puno stvari. Godine 1992. imao sam osjećaj da se borimo protiv jednog zla kome je suštinski smetao pluralizam ovog prostora te njegova religijska i svaka druga izmiješanost. Tužno je da su u našem susjedstvu, a i u Europi, prevladali oni koji različitosti doživljavaju kao Božju kaznu, a ne kao Božji dar, što one jesu. S druge strane, s obzirom na to da je ideja bila da Sarajevo i sve njegovo značenje nestane, puno je i dobrih stvari. Stvari idu u dobrom smjeru, ali presporo za većinu nas koji vjerojatno nećemo dočekati da vidimo suštinsku promjenu ovoga društva i konačni poraz kriminalnih nacional-šovinističkih manipulatora. Za tu promjenu neophodno je da se promijeni i politika u Europi, a i u našem susjedstvu. Bosanci, nažalost, kad govorimo o susjedima, zaista nisu imali sreće, ni kad govorimo o istoku, a Boga mi, i o zapadu. Taj neki sado-mazo odnos između Srba i Hrvata, nažalost, Bosnu prepoznaje kao poligon na kome oni vode svoje ratove, a u kojima opet najviše stradaju naši Hrvati i naši Srbi. Bošnjaci su, naravno, u svakoj opciji kolateralna šteta tog odnosa. Bilo bi korisno da naši susjedi prepoznaju koliko je važno i za njih i njihovu bolju budućnost da je Bosna stabilna građanska država u kojoj su različitosti njezin najveći kvalitet.  

Poslije rata realizirali ste s bratom Seadom i Nedimom Alikadićem kultni dokumentarni film 'Sjećaš li se Sarajeva'. Možete li se prisjetiti tog razdoblja i reći nam kako ste bilježili svakodnevicu sugrađana? Naime, dio se odnosi i na skijanje i sanjkanje po ulicama Sarajeva u danima opsade...

Bila je to nekako prirodna reakcija na uvjete u kojima smo se našli. Imali smo sreću da smo imali videokameru i logično je bilo koristiti je. Doduše, na početku smo snimali granatiranje civilnih objekata misleći kako snimamo neke dokaze jer smo kao nešto znali da postoje neke međunarodne konvencije koje to zabranjuju. Ubrzo smo skontali da oni koji su poručivali NIKAD VIŠE nisu govorili istinu te smo se i mi prilagodili situaciji i nastavili snimati, ali više sa željom da se bavimo nekom umjetnošću nego pukim dokumentiranjem. U tom periodu smo snimili neke od naših prvih videoradova, a neki od njih prikazani su i na prvom festivalu alternativnog filma u Sarajevu 1993. godine. Jedan od tih filmova 'Faktor opasnosti' osvojio je prvu nagradu od žirija u kojemu su bili tadašnji studenti Akademije scenskih umjetnosti Danis Tanović i Dino Mustafić. Toliko im se svidio film da su samostalno uveli i nagradni fond pa je pobjednik dobio, tad ne bezvrijednu, jednu njemačku marku, za koju smo kupili kavu koju smo zajedno popili.  

Sarajlije su poznati po duhovitosti i posebno crnom humoru, koji je došao do izražaja u mjesecima opsade grada, kad su se ljudi na neki način liječili vicevima. Gdje je granica između humora kao lijeka i humora kao bijega?

Mislim da je taj bijeg bio najbolji lijek u tom periodu. Sjećam se kad sam s redateljem Harisom Pašovićem nakon rata radio na filmu 'Greta'. Naletjeli smo na knjigu o humoru nastalom u koncentracijskim logorima. Očigledno se radi o prirodnoj čovjekovoj reakciji na radikalnu situaciju. Čak sam pisao jedan tekst o humoru nastalom u periodu opsade te mislim da sam i u njemu napisao da postoje dvije vrste viceva, osim dobrih i loših, a to su vicevi koji se pričaju na račun drugih i vicevi koje ljudi pričaju na vlastiti račun. Vrlo mi je drago da su Bosanci u onoj grupi koji šale prave na vlastiti račun jer mislim da se tu radi i o svojevrsnom pitanju etike, ali i pitanju dobrog ukusa.

Premda ste direktor kazališnog festivala MESS, poznato je da volite film, a i sami ste, osim toga, i producent te radite dokumentarce. S obzirom na to da je MESS bio jedan od organizator prvog Sarajevo film festivala 1993. godine, možete li nam reći što je bilo presudno da taj festival postane i mjesto otpora?

Upravo sam završio film 'Don't Cry For Me Sarajevo - Susan Sontag u Sarajevu', koji je prikazan u okviru Modula memorije i u kojem smo se kroz tu priču bavili tim pitanjem. U biti, kroz priču o Susan Sontag pričali smo o umjetnicima i umjetnicama Sarajeva iz tog perioda, a kroz priču o tim ljudima s kojima je Susan Sontag surađivala pričali smo o njoj. Festival je imao posebno važnu ulogu kad je u pitanju taj internacionalni karakter suradnje jer su uglavnom kroz MESS prošli svi ti ljudi koji su u tim danima dolazili u Sarajevo, poput Pitera Schumanna, Any Libowitz, Susan Sontag... Upravo je Susan u ruksaku donijela postere prvog Festivala, na kojima je bila fotka koju je Any snimila na Bembaši, gdje se vide mladi okupljeni kao na plaži. Svakako je veliku ulogu u svemu tome imao tadašnji direktor Festivala MESS Haris Pašović.

Oba sarajevska festivala, dakle, i filmski i kazališni, postali su poznati po izrazitoj angažiranosti i političnosti, tj. po aktualnim temama o kojima se ne govori ni u javnosti, a kamoli u kulturi. U Hrvatskoj su podijeljena mišljenja o tome, čak se može reći da neki autori bježe od angažiranosti. Koliko može kultura utjecati na promjene? 

Često novinari pitaju može li umjetnost promijeniti svijet i stanje u kome se nalazimo, ignorirajući činjenicu da umjetnost nema tu funkciju niti ima tu moć. To je svakako primarno posao političara, kao što je posao političara i da osiguraju slobodu koja je kisik umjetnosti. Veliko pitanje je koliko smo danas slobodni, kao umjetnici i kao ljudi. Angažiranost možda nije nužna, ali je logičnija i prirodnija za vrijeme u kojem živimo. Pojam normalnog društva čini se danas gotovo utopijskim i za takvo vrijeme više vrijedi rečenica Friedricha Nietzschea da 'imamo umjetnost kako ne bismo umrli od istine'. Uglavnom, mislim da je umjetnost danas prvenstveno važna u nekom smislu očuvanja veze s normalnim, s logičnim kako nas ne bi sve progutalo ovo konzumerističko i mediokritetsko vrijeme.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Ideju o angažiranom teatru i važnoj ulozi kulture u ratnim okolnostima potvrdio je i Sarajevski ratni teatar SARTR, pokrenut u ratu, koji ste vodili od 2011. do 2015. godine. Kad se osvrnete unatrag, koje su njegove najveće zasluge?

Taj teatar je utemeljen 17. maja 1992., u trenutku najbrutalnijih napada na grad i dok su se vodile najžešće borbe. Prvu od 57 ratnih premijera, u septembru 1992. godine producirao je Sarajevski ratni teatar, a radilo se o predstavi Safeta Plakala i Dubravka Bibanovića 'Sklonište'. Koliko mi je poznato, to je jedini teatar u Europi ikad, koji je osnovan u takvim uvjetima. Ponosan sam i na činjenicu da je moj otac kao tadašnji gradonačelnik potpisao tu odluku, u kojoj je, između ostalog, stajalo da je osnivanje tog teatra od iznimnog značaja za obranu grada. Siguran sam da su tad i političari i ljudi koji su vodili grad bili puno svjesniji važnosti umjetnosti, pa i teatra za društvo. Kad sam se prijavio biti direktor, na umu mi je bila ta rečenica iz osnivačkog dokumenta i ona mi je bila vodilja i u radu jer obrana grada, kao koncepta življenja, čini se kao stalna borba koju trebamo voditi. Drago mi je da su tijekom mojega vođenja SARTR-a nastale i neke od najznačajnijih predstava ove kuće, među kojima i 'Tajna džema od malina' u režiji Selme Spahić, a po tekstu Karima Zaimovića.

Može li se reći da je procvat kultura tijekom opsade Sarajeva svjetski fenomen? Čemu nas to uči?

U potpunosti sam uvjeren, a i moje višegodišnje istraživanje ove teme daje mi jake argumente za to da tvrdim da je umjetnost nastala u Sarajevu u periodu opsade 100% jedna od najsvjetlijih stranica europske povijesti umjetnosti i da bi sve ono što je nastalo u tom periodu u Sarajevu trebalo biti uneseno u europski obrazovni program kao važan dio europskog kulturnog i umjetničkog nasljeđa. Izložba Hane Bajrović 'Teatar pod opsadom', otvorena u okviru ovogodišnjeg Modula memorije u Narodnom pozorištu, važan je prilog ovoj tvrdnji jer tu se, osim činjenice o intenzivnoj produkciji, vidi i da je to bio istinski teatar bez ikakvih propagandnih osobina i umjetnost koja je slavila ono najplemenitije u čovjeku.

Prije dvije godine izbio je na MESS-u problem s Frljićevom predstavom 'Naše i vaše nasilje', kad su iz Hrvatskog kulturnog društva Napredak zatražili otkazivanje izvedbe jer navodno vrijeđa osjećaje vjernika. Koji je vaš stav o takvim zahtjevima? Imaju li umjetničke slobode granice?

Hipokrizija, mediokritetstvo, primitivizam, strah od drugačijih i taj jedan odvratni savez klerikalnog, nacionalističkog i kriminalnog izrodio je svijet u kome osjećajima tih 'vjernika' smetaju predstave, a ne smetaju im kladionice, kriminal, korupcija, sramotni zakoni kad su u pitanju silovanja i nasilje, nejednakost među ljudima i sl. Moj stav je da je sloboda ključna i za umjetnike i za vjernike, i bez te slobode to jednostavno nema nikakvog smisla. Granice uvijek postoje, ali one trebaju biti stvar zdravog razuma, a ne nekakvog nametanja sumnjivih vrijednosti zapakiranih u svjetlucavi celofan lažnog morala. Uzajamno poštovanje se valjda mora i zaslužiti i izgraditi. Meni je cijela ta priča oko Frljićeve predstave bila dokaz u kako primitivnom okruženju i vremenu živimo, i kako su ljudi uglavnom isključivi i nespremni za bilo kakvu komunikaciju ili kompromis koji se ovdje smatra slabošću, a ne civilizacijskom vrijednošću. Osobno odsustvo spremnosti i sposobnosti za komunikaciju s različitim mišljenjima smatram jednim od najdramatičnijih problema vremena u kome živimo!  

Prošle godine je 11. studenog objavljivanjem manifesta proglašena Europska Republika kao dio Europskog balkon projekta, koji je inicirala think tank grupa European Democracy Lab. Manifest je potpisao, između ostalih, i Milo Rau, jedan od laureata MESS-a. Koja je bila ideja te inicijative te je li prekoračila granice performansa?

Mislim da je važno da se o tome što je zapravo Europa razgovora te da se podsjeća na ono što stoji iza te ideje, a to sigurno nije zamišljeno na način na koji se danas vodi europska politika. Vjerujem da je suština te plemenite ideje, upravo u Bosni i Hercegovini, početkom devedesetih, doživjela svoj veliki krah i da je to čak na neki način prijelomna točka u kojoj je Europa ozbiljno zakazala, zbog koje i danas luta. To udaljavanja Europe od njezinih građanki i građana, koji su je prihvatili kao ideju baziranu na sloganu 'Jedinstvo u različitostima'. nije nikako smjela ostaviti Bosnu na milost i nemilost onima kojima se različitost ovoga prostora činila kao kazna, a ne kao dar! Upravo o tome je govorila i Susan Sontag, o tome koliko su na primjeru Bosne zakazali europski i svjetski intelektualci.

Ovogodišnji Modul memorije, koji ste također pokrenuli u sklopu MESS-a, završen je 9. svibnja na Dan pobjede nad fašizmom i Dan Europe. Je li taj datum izabran slučajno ili ste time simbolično htjeli upozoriti na njegovu važnost u današnjoj Europi, kad u nekim zemljama oživljavaju nacionalistički pokreti, neofašističke ideje i ksenofobija?

Modul memorije traje od 6. travnja do 9. svibnja svake godine. Taj 6. travnja vrlo je bitan datum, na koji je započela okupacija Sarajeva od strane nacista 1941., a potom oslobođeno Sarajevo od nacista 1945. godine, zbog čega se i danas obilježava kao Dan grada Sarajeva. Onda, ponovno 6. travnja praktično počinje opsada Sarajeva 1992. godine. Simbolički program završava 9. svibnja, na Dan pobjede nad fašizmom i podsjeća koliko je važno nikad ne prestati boriti se protiv fašizma u kakvoj god formi se pojavljivao. Nažalost, u pravu ste da je danas situacija takva kako ste je opisali. Fašisti koji imaju izraženu sposobnost transformacije, i koji se nastoje skriti iza raznih maski, danas se ponovno osjećaju ohrabrenim, zbog odsustva prave reakcije, da usmjere svoje zlo, kao i uvijek na one koje prepoznaju kao slabije. Ta predatorska crta i usmjerenost na slabije, bilo da se radi o manjinama ili izbjeglicama, nešto je što im je uvijek zajedničko.

Što danas vidite kao najveći problem Bosne i Hercegovine?

Nažalost, bezbroj je problema uključujući i to stanje u Europi i svijetu od kojeg male zemlje poput Bosne uveliko zavise, a pogotovo nakon mira uspostavljenog na temeljima nepravde koja je uključila i praktično legaliziranje genocida i potpuno odsustvo interesa da se sprovede Aneks 7 Daytonskog sporazuma, koji više nitko ni ne spominje. Naš najveći problem kao građana i građanki je svakako korupcija, kriminal, pljačka, nekompetentnost, ekstremizam raznih oblika i kriminal ogrnut u plašt nacionalizma. Ako govorim o samoj državi, najveći problem danas je to što se vodeće politike susjednih država ponašaju isto kao devedesetih manipulirajući osjećajima bosanskih Hrvata i Srba, a u interesu nacionalističkih politika iz Srbije i Hrvatske koje ni nakon stoljeća još nisu shvatili da je Bosna i Hercegovina država, a ne nekakav komad Srbije ili Hrvatske u ovisnosti od lokalne mitologije. Bez te promjene politike prema Bosni, u Srbiji, kao i u Hrvatskoj, teško da će ovdje biti bolje, ali tu cijenu plaćaju i Srbija i Hrvatska jer konstantna nestabilnost ovog prostora sigurno ne odgovara običnim građanima i građankama niti jedne od ovih država.