U nedjelju, 4. prosinca 1927. godine, u Zagrebu je tvrtka Edison Bell Penkala (EBP) organizirala jedno od prvih javnih glazbenih snimanja u svijetu. Pod ravnanjem dirigenta Nikole Fallera, klerici i građani Zagreba u katedrali su otpjevali dvije hrvatske božićne pjesme, a zvuk se telefonskom linijom prenosio do studija koji se nalazio u Teslinoj, tada Nikolićevoj ulici, u zgradi gdje je danas ZKM. Ondašnji su mediji o događaju izvijestili kao o svjetskom čudu: “Gramofonsko snimanje na daljinu pomoću telefonskog električnog voda predstavlja danas senzaciju tehnike!”. Ranije te godine, u tvorničkoj zgradi tvrtke Penkala u Branimirovoj ulici, na tadašnjoj zagrebačkoj periferiji, EBP je pokrenuo prvu proizvodnju gramofonskih ploča u široj regiji, a tridesetak godina kasnije, 1956. godine, jedna je druga tvrtka - Jugoton - objavila prvu domaću obradu neke rock’n’roll pjesme, “Shake, Rattle and Roll” Charlesa Calhouna, u izvedbi Ive Robića čiji je pogrešan izgovor refrena dao naslutiti da legendarni pjevač šlagera ne vlada najbolje engleskim jezikom.
Takve i slične ‘štiklece’, kao i brojne druge ‘ozbiljnije’ podatke o pionirskom razdoblju domaće diskografije, možemo pronaći u knjizi “Rana domaća diskografska industrija: Edison Bell Penkala, Elektroton i Jugoton”, koja je nedavno objavljena u suizdanju zagrebačkog Instituta za etnologiju i folkloristiku i Znanstvene založbe Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Ljubljani. Rezultat temeljitog istraživanja niza hrvatskih i regionalnih znanstvenika, ovaj zbornik radova kroz prikaz djelovanja triju diskografskih kuća, na gotovo 800 stranica donosi detaljan uvid u razvoj diskografije na ovim prostorima tijekom triju desetljeća, od sredine dvadesetih do kraja pedesetih godina prošlog stoljeća. U kakvim se okolnostima razvijala rana domaća diskografija? Koji su glazbeni žanrovi dominirali? Koji su izvođači bili najpopularniji i najtiražniji? Kako je formiranje Jugotona promijenilo diskografsku scenu nakon Drugog svjetskog rata? Kako su različiti politički režimi - Kraljevina SHS/Jugoslavija, NDH, socijalistička Jugoslavija - utjecali na glazbenu i diskografsku produkciju?
“Glazba je kao društvena praksa uvijek ovisna o politici, ne može biti drukčije. O tome rječito svjedoče i trenutne društvene tenzije u hrvatskom društvu kojima su podloga glazbene priredbe”, govori etnomuzikologinja Naila Ceribašić iz Instituta za etnologiju i folkloristiku, voditeljica projekta i jedna od urednica zbornika, uz Doru Dunatov i Jelku Vukobratović. “U doba kojim smo se bavili u okviru projekta, razdoblju domaće proizvodnje tvrdih, šelak gramofonskih ploča na 78 okretaja u minuti i u trajanju od oko tri minute po jednoj strani ploče, diskografska je produkcija bila u svojemu pionirskom razdoblju, utoliko i na margini percepcije političkih aktera u užem smislu riječi, kulturnih procesa vođenih odozgo i bez potpore središnjih državnih tijela zaduženih za kulturu. Štoviše, u čitavom razmatranom razdoblju gramofonske su ploče bile opterećene visokim poreznim stopama, tretirane kao roba široke potrošnje, a ne kao kulturni proizvod, što će se promijeniti tek od 1970-ih”, rekla je Ceribašić.
Prva domaća diskografska tvrtka, Edison Bell Penkala, djelovala je posve neovisno o centrima moći, vođena interesom osvajanja što širega tržišta, no istodobno je, govori Ceribašić, u njezinoj repertoarnoj politici razvidna unitaristička kulturna politika Kraljevine SHS, odnosno Jugoslavije. “Srodno tomu, Jugotonova je produkcija bila posve usklađena s načelom bratstva i jedinstva naroda i narodnosti federalne Jugoslavije, što se očituje u proporcionalnoj zastupljenosti glazbi i ansambala iz svake od republičkih sastavnica, a usto i stilizacijom tradicijskih glazbenih predložaka prema unificirajućim načelima ‘umjetničke’ nadogradnje”, dodaje. Najizravnije su se diskografijom bavile vlasti NDH, nadzirući uvoz, proizvodnju i cirkulaciju gramofonskih ploča u javnosti, za što je bio zadužen Državni izvještajni promičbeni ured, odnosno od listopada 1942. Glavno ravnateljstvo za promičbu. “Elektroton, domaća tvrtka koja je prethodno desetljeće izdavala licencne snimke inozemnih tvrtki, prometnula se tada u glavnog distributera i, po prvi puta u svojemu poslovanju, proizvođača snimki u ‘promičbene’ svrhe, što je ostvareno suradnjom s Hrvatskim krugovalom”, kaže Ceribašić.
Zanima nas tko su bili glavni kupci i slušatelji gramofonskih ploča u međuratnom razdoblju? Tada je, naime, publiku tek trebalo stvoriti. “Edison Bell Penkala je u tom smislu razvio veoma razrađen marketing usmjeren različitim društvenim skupinama, reklamirajući se redovito u tisku, naročito o blagdanima, organizirajući pjevačka i plesna natjecanja, ‘koncerte’ gramofonskih ploča, izdajući ‘spomen’ ploče, surađujući s radijskim postajama”, govori Ceribašić. Pritom se zagrebačka tvrtka oslanjala na iskustva svoje majčinske kompanije, britanskog Edison Bella, odnosno Bernarda Abrahama Goodmana koji je na mjesto ravnatelja EBP-a došao iz Londona. On je uspio stvoriti relativno široku prodajnu mrežu; ploče i gramofoni prodavali su se u pedesetak mjesta diljem Kraljevine. Za Elektroton je pak u najintenzivnijem razdoblju njegova djelovanja tijekom NDH glavni kupac bila država radi opskrbe svojih razglasnih stanica, koje su postojale u osamdesetak mjesta na području NDH. “Bile su svojevrsni nadomjestak za tadašnje malobrojne radio stranice i njihov ograničen doseg, a program im se u najvećoj mjeri zasnivao na emitiranju gramofonskih ploča”, kaže.
Koji su žanrovi dominirali u međuratnoj diskografiji? Kako navodi Ceribašić, u tom smislu je simptomatičan jedan od prvih EBP-ovih oglasa, na kojemu se nalazi prizor otvaranja kazališnog zastora, sa šarolikom skupinom urbanih dama, gospode i ponešto vojnih časnika, dok je uz zastor smješten vojni glazbeni sastav s jedne i gudački sastav s cimbalom s druge strane. “Crtež veoma prikladno ilustrira EBP-ov panteon: glazba urbane sredine i za urbanu sredinu je u središtu, vojni sastav sugerira državni okvir, a i vezu među različitim glazbenim područjima i segmentima društva, dok gudački sastav s cimbalom predočava glas naroda i narodne glazbe”, naglašava. Dominantan segment EBP-ove ponude činile su moderna plesna i filmska glazba, a pritom je publika preferirala domaće izvođače i prepjeve. “Taj su segment produkcije nosili zagrebački glazbenici vezani uz kazalište i kabaret. Najizdavaniji su među njima bili pjevač, gitarist i skladatelj Vlaho Paljetak sa stotinjak snimki, te pjevači i glumci Milan Šepec, Dejan Dubajić, Aleksandar Binički i Juraj Dević, svaki sa više desetaka snimki.” Zanimljivo je da je u prvim godinama rada EBP-a klasična glazba bila dobro zastupljena, no s vremenom sve manje zbog slabog interesa publike. Središnje mjesto zauzimale su operete, prvenstveno Ive Tijardovića, te snimke puhačkih orkestara s koračnicama, valcerima i kolima. “Što se tiče narodne glazbe, dominirali su žanrovi urbana podrijetla u izvedbama pjevača narodne glazbe. Najzastupljeniji je bio Mijat Mijatović sa šezdesetak snimki, a među pjevačicama Sofka Nikolić s dvadesetak, ali bilo je i opernih pjevača, romskih ansambala - najzastupljenija kapela Paje Todorovića sa sedamdesetak snimki - tamburaških ansambala i harmonikaša.”
O nakladama postoji veoma malo izravnih podataka.
Općenito su inicijalne naklade bile male, a traženi naslovi bi se dotisnuli: primjerice, Elektroton bi inicijalno plasirao samo po pedesetak primjeraka određene ploče. “Za razliku od njih, EBP je morao pokriti trošak snimanja, izrade matrica i umnažanja, te nije mogao opstati uz usporedive naklade. Njegove inicijalne naklade od više stotina primjeraka, uz nastojanje za dopiranjem do različitih zajednica i angažiranje glazbenika koji su ih reprezentirali, bili su elementi koji su EBP u konačnici odveli u stečaj. S ukupno 279.553 prodanih ploča EBP-ova je prodaja dosegla vrhunac 1929. godine. Te je godine proizvedeno više od 400.000 ploča, od kojih je, međutim, samo nešto više od trećine prodano naredne godine, da bi pet godina poslije prodaja spala na samo 28.257 primjeraka”, kaže Ceribašić.
Kao multinacionalna i multikulturalna zajednica, međuratna Jugoslavija bila je pogodno tlo za društvene eksperimente, laboratorij za razvoj mnogih kulturnih stereotipa od kojih su neki opstali i do danas. “EBP se oslanjao na glazbenike iz Zagreba, pjevače vezane uz kazalište i kabaret praćene salonskim i jazz sastavima, koji su bili nositelji transnacionalne popularne glazbe, a s druge strane na srpske i romske glazbenike i na glazbenu praksu iz kafanskog okruženja kao okosnicu transetničke narodne glazbe, koja je glazbenim predlošcima obuhvatila ponajprije srpsku, bosansku i makedonsku glazbu.”
U produkciji Edison Bell Penkale nije bilo izraženih nacionalnih ni regionalnih obilježja, osim blage nadzastupljenosti kajkavskog hrvatskog područja. Elektroton je, nasuprot tome, snažno naglašavao slovensku glazbu, dijelom i zato što je u prvim godinama - od 1933. do 1937. - djelovao u Sloveniji, prije nego što je preselio sjedište u Zagreb. No ‘slovenski’ karakter njegova kataloga bio je dvosmislen: uz stvarne obrade slovenskih narodnih napjeva, često su se pod tim nazivom nudile i snimke s njemačkog govornog područja. Treba zamijetiti, govori Ceribašić, da se obrazac Zagreba kao središta zabavne, a Beograda kao središta narodne glazbe, nastavio i u daljnjim desetljećima, sve do danas, “kao i da je shizofreni spoj glazbene fascinacije i kulturnog zazora prema glazbi Drugih - danas očit u odnosu prema tzv. cajkama - bio prisutan već i u doba NDH, kako pokazuje analiza vezana uz produkciju i recepciju Elektrotonovih ploča”.
Dva su faktora pogodovala osnutku Edison Bell Penkale u Zagrebu kao samostalne tvrtke u suvlasništvu britanskog Edison Bella. Prvi su bili kontakti i poslovna mreža tvrtke Penkala, a drugi položaj Zagreba kao vodećeg industrijskog i financijskog središta, u kojem je Prva hrvatska štedionica, najjači bankarski zavod u Kraljevini, prepoznala priliku za ulaganje u novu industriju. “Sve do utemeljenja PGP RTB-a 1958. godine, Zagreb će ostati isključivim centrom domaće diskografije”, navodi Ceribašić.
EBP je osim vlastitih snimki tržištu nudio uglavnom angloameričke glazbenike i ansamble, dok je Elektroton najviše surađivao s njemačkim Kristallom, talijanskim Fonitom i češkom Estom, preuzimajući njihove snimke različitih žanrova popularne glazbe i standarda klasične glazbe u izvedbama glazbenika i ansambala pretežno iz tih zemalja.
Nakon Drugog svjetskog rata, za Jugoton je bila ključna suradnja s čehoslovačkom tvrtkom Gramofonové závody, koja je izrađivala snimke i matrice koje su potom prešane u Zagrebu, pomogla u opremanju Jugotonova pogona i u prijenosu znanja. “U cjelini su dakle centri iz kojih su crpili domaći proizvođači bili prvenstveno Prag, Berlin i Rim, a prije njih i London preko EBP-a.
Zagreb im nipošto nije bio al pari na međunarodnom planu, ali jest na područje bivše Jugoslavije.” Prijelomni događaj 20. stoljeća, Drugi svjetski rat, promijenio je iz temelja i domaću diskografsku industriju. “Najvažnija su promjene bile nestanak tržišne osnovice i samostalnosti u poslovanju, početak od nule što se tiče ljudskih kapaciteta, te monopol Jugotona na ukupnu distribuciju gramofonskih ploča u zemlji”, kaže Ceribašić. “Što se tiče tržišnog elementa, simptomatično je da smo čak i elementarni podatak o cijenama Jugotonovih ploča uspijevali pronaći samo u zakucima arhivskih izvora a ne, kako je to bilo u primjeru EBP-a i Elektrotona, vidljivo u prodajnim katalozima i reklamnim oglasima u tisku.
Što se tiče monopola, treba pojasniti da u međuratnom razdoblju na domaćem tržištu nisu cirkulirale samo ploče triju domaćih, već i niza inozemnih tvrtki i izdavačkih serija - Odeon, Polydor, Brunswick, Centra, Columbia, His Master’s Voice, Radiola i Patria - koje je zastupao Elektroton, dio njih prethodno i EBP te drugi distributeri. S njima su se domaće tvrtke morale nositi u tržišnoj utakmici. Nakon rata to se promijenilo jer je Jugoton postao isključivi distributer snimki i ploča koje su se mogle naći u trgovačkoj mreži.”
Kontinuitet su pak predstavljali pojedini autori - poput Ive Tijardovića, Jakova Gotovca, Zvonimira Krkljuša i braće Sutlović - čije su snimke objavljivane i prije i poslije rata. Bitno je obilježje novog poretka i snažno oslanjanje na radio stanice, njihove repertoarne politike i ansamble, a sve važniji postaju i festivali zabavne glazbe, osobito zagrebački i opatijski. U međuvremenu, Jugoton se razvio u tehnološki i kadrovski respektabilnu tvrtku, te je od sredine 1950-tih postupno umjesto gramofonskih ploča na šelaku počeo uvoditi proizvodnju ploča na vinilu, čime je simbolički završilo pionirsko razdoblje domaće diskografije.
Istražujući ovu opsežnu temu, autori zbornika “Rana domaća diskografska industrija: Edison Bell Penkala, Elektroton i Jugoton” nisu imali jednostavan posao.
“Iznimno je malo sačuvane poslovne dokumentacije, uglavnom zahvaljujući prepisci jedne, druge i treće tvrtke s tijelima državne uprave, a što se tiče EBP-a i zahvaljujući ostavštini Milana Dečaka, stečajnog upravitelja te tvrtke od 1937. do 1944. godine. I same fizičke ploče EBP-a i Elektrotona, a i prodajni katalozi sačuvani su samo parcijalno”, kaže Ceribašić. Velike institucionalne zbirke šelak ploča posjeduju Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, Hrvatski državni arhiv, Državni arhivi u Osijeku i Splitu, Gradski muzej Sisak, Muzej grada Rijeke, Muzej Slavonije u Osijeku, Tehnički muzej Nikola Tesla, Narodna biblioteka Srbije u Beogradu, Narodna i sveučilišna knjižnica u Ljubljani, no nerijetko se najveće zbirke zasnivaju na privatnim donacijama, ili se i dalje nalaze u posjedu pojedinih privatnih kolekcionara.
“I same snimke dostupne su najvećim dijelom zahvaljujući presnimkama entuzijasta na YouTube kanalima i srodnim platformama, a mnoge manje zahvaljujući institucionalnim naporima. Različiti aspekti nesrazmjera između institucionalnih i privatnih entuzijastičkih nastojanja provlače se čitavom knjigom. Čitav se projekt iz kojega je nastala ova knjiga može promatrati kao poziv za prevrednovanje diskografske ostavštine u smjeru ovjerene baštine.” U tom kontekstu postojale su inicijative da se osnuje središnji hrvatski zvučni arhiv. Podržava li Ceribašić takvu ideju? “To ostaje otvorenim pitanjem. Najvažnije bi bilo osigurati koordinaciju među institucijama koje posjeduju zvučne zbirke, po mogućnosti uključiti i privatne kolekcionare, objediniti popise, stvoriti jedinstvenu bazu podataka - pri čemu bi naša baza, dostupna u repozitoriju Instituta za etnologiju i folkloristiku, mogla poslužiti kao predložak - i provesti valjanu digitalizaciju koja nedvojbeno predstavlja najprimjereniji način i zaštite i osiguravanja dostupnosti građe.
Dakako, takav neki zamašan program netko treba voditi i koordinirati, no možda nije nužno, naročito s obzirom na današnje doba digitalnog umrežavanja, radi toga utemeljiti novu instituciju; dostatan bi, čini mi se, bio i novi agilni odsjek u okviru neke od postojećih institucija.”
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Zar je bilo drugačije u komunističkoj Jugoslaviji, ubijani su ljudi kada je rat završio na stotine tisuća ljudi nevinih jer nije bilo suđenja, zabranjivane su banalne pjesme, pjevači, puni su zatvori bili uglavnom nevinih ljudi, gulazi.Goli otok, Grgur...