“Uvriježeno je prikazivati nas smrtnike kao djecu bogova, ali zapravo su baš bogovi djeca. Poput djece, bogovi nemaju strpljivosti. Poput djece, dobivaju provale bijesa ako im se neku želju osujeti; a kada otkriju da te želje ipak nisu ono što stvarno hoće, počnu udarati petama o pod i vrištati od gnjeva. Nema srdžbe pomamom i nesnosnošću ravne onoj na sebe usmjerenoj, ni za smrtnike ni za besmrtnike.” - Mythos IV: Odisej, Stephen Fry

Stephen Fry, britanski komičar, glumac i pisac koji odnedavno nosi i vitešku titulu te koji je na ovim prostorima možda najpoznatiji po legendarnoj humorističnoj seriji “Crna guja”, u kojoj je glumio zajedno s Rowanom Atkinsonom i Hughom Luriejem, više je puta u različitim intervjuima isticao svoju ljubav prema jeziku i pričanju priča, ali i prema grčkim mitovima. Upravo iz te ljubavi nastao je njegov serijal “Mythos”, sastavljen od “Mitova”, “Junaka”, “Troje” i “Odiseja”, u kojem svojim čitateljima pruža jedan pomalo drugačiji i svježiji pristup antičkoj književnosti. Sve nastavke u hrvatskom je izdanju objavila nakladnička kuća Mitopeja, u prijevodu Vladimira Cvetkovića Severa, a upravo se “Odisej” pokazao kao najbolji završetak ovog serijala.

Oslanjajući se na sve nama dostupne izvore, Fry u svojem “Odiseju” zadržava sve likove, smrtnike i besmrtnike, iz mitova, epova (u ovom slučaju najviše iz Homerove “Odiseje”) i tragedija, no njegovu verziju pritom karakteriziraju ironija, duhoviti komentari u fusnotama te čak i dodatna doza dramatičnosti (koje, kako nam je poznato, u antici ne nedostaje). Prepričavajući suvremenim jezikom priču staru gotovo 2700 godina, Fry ocrtava jednu dugačku i podosta zamršenu sapunicu u kojoj, između ostaloga, saznajemo i kako je Odisej bio prvi surfer, kako je izgledao prvi opis loptanja na plaži u književnosti te kako je već spomenuti naslovni junak imao fetiš na žene čije ime počinje sa slovom “K”, a to su bile redom Kirka, Kalipso i Kalidika.

Opisujući grčke mitove, Stephen Fry jednom je prilikom rekao kako oni govore “o sunčevoj svjetlosti i osobnosti, živi su i seksi su. Stoga se nadam da će ih ljudi čitati u tom duhu, a ne s pretpostavkom da je riječ o nečemu pametnome što proučavaju samo učenjaci na predavanjima iz klasične filologije”. Način na koji je njegov “Odisej” napisan kao da dokazuje tu njegovu tvrdnju. Osim dobro poznate oštroumnosti, Odisej kakvog nam predstavlja Fry posjeduje i veliku dozu znatiželje koja ga u nekoliko situacija, primjerice na otoku Kiklopa, gotovo dolazi glave, a ne pomaže pritom ni njegov ponos zbog kojeg je baš morao Polifemu doviknuti kako ga je nadmašio “glavom i bradom Odisej od Itake” te je tako navukao na sebe Posejdonov gnjev. Ne smije se zaboraviti ni na ranije spomenute Odisejeve ljubavnice koje su sve odreda s Odisejem dobile djecu, a među tim se potomcima kasnije posebno istaknuo Telegon, sin Odiseja i Kirke, čije ime u prijevodu znači “dalekorođeni”. Kada se tome pridoda činjenica da ime Telemah, kako se zvao svima već poznati sin Odiseja i Penelope (koja ga je, ne zaboravimo, cijelo vrijeme vjerno čekala na Itaci), znači “daleko ratnički” teško je ne složiti se s autorovom tvrdnjom da je Odisej “svakako bio udaljen otac”.

No ono u čemu Fry posebno uspijeva jest održavanje savršenog balansa između komičnog i tragičnog. U “Odiseju”, kao i u ostalim knjigama iz serijala, on se ne ustručava pisati i o onoj surovoj dimenziji antike pa tako čitateljima detaljno opisuje Odisejev susret sa Scilom i Haribdom, njegov krvavi obračun s proscima koji dvadeset godina opsjedaju njegov dom na Itaci, ali i brojne druge prizore koji se ne tiču samo Odiseja. Jer nije se Fry zadržao isključivo na Homerovu epu. U svojoj je knjizi, naime, obuhvatio priče o svim grčkim junacima koji se nakon pobjede nad Trojom vraćaju kući, a gotovo nitko od njih nije prošao glatko. Pojedine epizode tako nam prikazuju hladnokrvno ubojstvo Agamemnona, Orestovu žudnju za krvnom osvetom te čak i Enejino putovanje do Italije, gdje će podići vlastito kraljevstvo koje će kasnije nositi ime Rim. Ne valja zaboraviti ni na dozu topline kojom su prožeti neki od prizora, poput ponovnog susreta Odiseja i Penelope, Odiseja i Telemaha ili Odisejeva kratkog susreta s omiljenim mu psom Argom, koji je dvadeset godina čekao na povratak gospodara te koji ugiba neposredno nakon što ga Odisej posljednji put pomiluje.

Suvremene interpretacije grčkih mitova već su itekako postale dio popularne kulture. Od “Penelopeje” Margaret Atwood pa do “Percyja Jacksona i Olimpijaca” Ricka Riordana, utjecaj antičke kulture na današnji svijet vidljiviji je nego ikad prije. No rijetko tko taj je svijet uspio prikazati tako dobro kao Fry u svojem “Mythosu”. Vješto spajajući humor i erudiciju, Fry gotovo filmski oslikava nama poznate svjetove, prikazujući ih istovremeno kao dio minule stare civilizacije, ali i kao nešto što potpuno odgovara i vremenu u kojem danas živimo te nam pruža i drugačiji pogled na sve što smo mislili da znamo o staroj Grčkoj.

Posljednji dio knjige Fry posvećuje objašnjenju riječi “nostos”, koja je na starogrčkom označavala putovanje junaka kući, njegovu “plovidbu punu pogibelji, kušnji, gubitaka, čežnji i epskih pustolovina”. Nešto kasnije upravo je iz spoja te riječi i riječi “algos” (koja znači “bol” ili “nedostajanje”) nastao pojam “nostalgija”. Danas je “nostos”, kako ističe i Fry, postao uobičajena tema u književnosti i umjetnosti, a Homerova “Odiseja” njezin je glavni izvor, svojevrsni dom svih priča o povratku kući koje su nastale stoljećima nakon nje. Među njima je i “Odisej” kakvog je stvorio Fry, njegova majstorska interpretacija klasične priče koja će bez sumnje svakog čitatelja zadiviti, rastužiti, ali i - što je najvažnije - dobro nasmijati.