Jedan je od najčitanijih i najvažnijih suvremenih pisaca u regiji, k tome sigurno onaj kojemu je najmanje važno bilo da ga kao takvog ističu. To je jasno svakome tko je čitao djela Srđana Valjarevića. Prvu je knjigu, kako tvrdi, pročitao sa 17 godina, nakon što je već odgledao sve filmove koji su ga zanimali u beogradskoj Kinoteci. Tek pet godina nakon toga objavio je svoj prvi roman, "List na korici hleba", koji se u novom izdanju pojavio krajem prošle godine. Uslijedili su roman "Ljudi za stolom", "Zimski dnevnik" te zbirka "Džo Frejzer i 49 pesama", što ga je dovelo i do boravka na Rockfellerovoj rezidenciji te njegova najpoznatijeg romana "Komo", nerijetko istaknutoga kao najvažnijeg u postjugoslavenskim književnostima. Ipak, Srđan Valjarević u titule i nagrade ne vjeruje. Nasreću, vjeruje u književnost. Nakon još jedne zbirke poezije i "Dnevnika druge zime" objavljuje svoj "roman u nastavcima" - sabrane kolumne o Fricu i Dobrili. Drugi dio priče o njima, pod naslovom "Brod koji je zaplovio kroz maglu", objavljen je početkom lipnja te je predstavljen na festivalu Imperativ u Banjoj Luci, gdje je najavio i nastavak kultnoga "Koma", koji očekujemo krajem ove godine.

Express: Kao književnik ste debitirali romanom "List na korici hleba" 1990., kad su vam bile tek 22 godine. Knjiga je nedavno ponovno objavljena, više od 30 godina nakon prvog izdanja. Možete li se prisjetiti odakle poriv jednome mladom radniku u strojobravarskoj radionici da napiše roman? Zašto ste se nakon svih godina odlučili na ponovno izdavanje?

Izdavač se ponudio da se roman ponovo objavi i posle dugo vremena sam pročitao "List na korici hleba". Mnogo toga sada ne bih tako napisao, ali nedostatak onoga što se naziva veštinom, ili znanjem, ili već nekakvim iskustvom, to mi nije toliko smetalo, sve to sam tada samo imitirao. Ali ono što sada mogu samo da imitiram, to je svežina, i iskrena sirovost, u toj knjizi toga ima. I zato mi nije smetalo da se ponovo objavi ta knjiga. Napisao sam predgovor i opisao okolnosti u kojima sam napisao tu knjigu. Poriv za pisanje je došao iz čitanja knjiga, i u tim okolnostima određene knjige mogu uticati na mladog čoveka mnogo jače, jer to nisu za mene bile idealne okolnosti, nekim pogrešnim odlukama kojima sam obilovao u mladosti, postao sam mašinbravar. I od osam sati, koliko sam provodio svaki dan u radionici, mislim da mi je mozak zaista bio uposlen nekih sat i po ili dva. Preostalo vreme je prolazilo u razmišljanju o onome što sam čitao. Pošto je sve to trajalo dugo, taj nesklad je doveo to toga da jednog dana pomislim da i ja mogu da pišem. Potpuno prirodno. Tako mi sad izgleda.

Express: Vratili ste se i svom romanu "Komo". Točnije, ponovno ste otišli na jezero, nakon, kako ste napisali, "točno 8880 dana". Pišete i novi roman o tome. To vas je mjesto obilježilo i kao književnika, ali i osobno. Zašto ste se upravo sad odlučili na povratak? Koliko se mladi pisac na rezidenciji od prije 25 godina razlikuje od vas kao pisca danas?

Urednik tjednika Nedeljnik i portala Velike priče mi je to ponudio, i naravno da sam prihvatio, da odem u Belađo, na jezero Komo i da nešto napišem. Nije znao da je prošlo tačno 25 godina, a onda mi je palo na pamet da proverim i koliko je tačno dana prošlo, i ispalo je 8880 dana. Znao sam da je Augusto, jedan od glavnih likova iz knjige "Komo", još živ i da i dalje radi u baru "Sport" u svojoj 87. godini. I želeo sam ponovo da se popnem na vrh Monte San Prima, odakle se vidi celo jezero. Želeo sam da ponovim sve od pre 25 godina. Ono što nisam mogao da znam unapred, a što me je sačekalo, susret sa Augustom je bio jedan od lepših događaja u životu. I dalje ista vedrina kod njega, vratili smo se bez problema tamo gde smo stali pre 25 godina. S obzirom na njegove godine, sad smo utvrdili mnogo toga, jer mi je po nekoliko puta pokazivao iste fotografije i govorili smo iste stvari. Nije mi smetalo, naprotiv, volim ta ponavljanja, mislim da smo barem pet puta pričali o nekim istim situacijama i ponovo ih prepričavali. A onda sam se ponovo popeo na planinu. Ne mogu da se setim mnogih stvari od pre 25 godina, nisam mogao da se setim koliko mi je to onda bilo naporno, ali svejedno, sad sam se popeo, bilo mi je naporno, i nisam video orla, ali sam zato video vranu. I sad je išao i prijatelj fotograf, pa je sve slikao. Pet tekstova sa fotografijama je objavljeno na portalu "Velike priče", knjiga će biti objavljena do kraja godine. Tu ćemo videti koliko se razlikujem od onog pisca pre 25 godina, u toj knjizi.

Express: Kakav odnos imate iz današnje perspektive prema obje knjige, prema svojim starijim knjigama općenito?

Iskreno, nemam neki poseban odnos. Znam koja knjiga je o čemu, i koja je bila ideja, ali šta sam pisao, pojma nemam. To sam sad shvatio kad sam ponovo pročitao "List na korici hleba", a "Komo" i nisam pročitao, sad sam tamo ponovo bio. To je kao neki nastavak te knjige "Komo", drugi deo, to što sam se ponovo družio sa Augustom i što sam se ponovo popeo na Monte San Primo. To je "Komo 2". Knjiga koja će biti objavljena pod nazivom "Komo 2", u stvari neće biti pravi "Komo 2", jer pravi "Komo 2" nije knjiga, i to je već obavljeno. Malo sam sad zakomplikovao, ali život nije knjiga, i često nije jednostavan, iako jeste jednostavan.

Express: "List na korici hleba" kronika je jednog društva, periferije Beograda osamdesetih godina. Priča je ujedno vaša osobna, ali i dokument šire situacije, koja bi se mogla primijeniti vjerojatno i na rubove drugih većih gradova bivše države. Osamdesete kao to zadnje, uvjetno rečeno, mirno razdoblje pred sam rat danas često idealiziramo, dobile su i neke prilično romantične posvete kroz popularnu kulturu i umjetnost. Kako ste to vrijeme svoje mladosti doživljavali tad, jeste li imali svijest da živite u neko "dobro doba"?

Sad već ima pedesetak godina kako slušam neke iste rečenice da je nekad bilo mnogo bolje, i da je sve poskupelo, i da su mladi potpuno promašeni, ja sam u njegovim/njenim godinama već bio... i tako dalje. To su pričali i moji baba i deda, a danas moji prijatelji, a i meni tu i tamo izleti nešto slično. Ali tako nešto sam video i u Nemačkoj, pre dvadesetak godina, u Lajpcigu su bile demonstracije i video sam zastave DDR-a i ljude koji nose sliku Eriha Honekera, prvog čoveka DDR-a. Bio sam potpuno zbunjen i trebalo mi je vremena da razumem. Uvek će biti idealiziranja. I osamdesetih sam iz Beograda odlazio u tada Zapadnu Nemačku, dva puta, kasnije sam probao i sa Engleskom, i nisam uspeo, propao sam i vratio sam se. Nikad nije bilo dobro. Devedesete su ipak izuzetak, to je bila katastrofa, to se neće moći idealizirati, iako negde nisu ni završene. Što je nastavak katastrofe. Ipak, nada se ne sme gubiti, barem ne ona da se iz govana možeš izvući.

Express: A danas s odmakom i naknadnim znanjem?

Biće uvek isto.

Express: U jednom od prvih zapisa iz "novoga Koma" pišete kako se broj stanovnika u mjestu smanjio gotovo na petinu. Iako fokus vašeg pisanja nije izravno društveni komentar, ipak je neizbježno upisan putem ljudi s kojima razgovarate…

Svet se menja, da li se sve vrti u krug ili nešto propadne da bi se pojavilo nešto novo, svejedno je, ko kako gleda na to. Broj stanovnika Belađa se smanjio iz istog razloga kao i broj stanovnika grada Korčula, ima više apartmana i restorana, i zato Milano, kao i Zagreb, na primer, ima više stanovnika. Mislim da to nije novo.

Express: I u romanu "Ljudi za stolom" zabilježili ste jedan trenutak novije povijesti i priču o ljudima koji su u potrazi za "boljim životom" napustili Srbiju. I sami ste nakratko, kako kažete, bili među njima. U svojim kolumnama objedinjenima u knjigama "Fric i Dobrila" također kritički pišete o društvu. Doživljavate li svoje pisanje oblikom djelovanja protiv tih mehanizama koji su nam omogućili ovo stanje gdje se nalazimo od devedesetih i iz kojeg nikako da izađemo?

To jeste glavni razlog zašto sam pisanje nedeljne kolumne "Fric i Dobrila" zapravo preokrenuo u roman u nastavcima. Ovih dana izlazi druga knjiga pod nazivom "Brod koji je zaplovio kroz maglu", i mislim da mi je bolje da pišem tako, u nastavcima, jer se ništa bitno neće dogoditi sa likovima. Čovek često ne primećuje svoje ropstvo, i ponekad ga i zavoli. Pogrešno bi bilo misliti da običan čovek voli slobodu, jer sloboda je teška stvar. Biti u ropstvu je mnogo lakše. Iako je apsurd ali je jednako tačno da čovek stremi, ali bar sanjari o oslobođenju. Čovekovo oslobođenje nije potreba društva, nego čovekovog duha. Za mene je to komedija koja mi je uzbudljiva, u kojoj uživam. I to pišem zbog sebe, to je moj otpor. To su Fric i Dobrila.

Express: Imamo li uopće izgleda za promjenom, stvaranjem nekog novog doba koje će se jednom moći idealizirati?

Da budem iskren, pojma nemam.

Express: Kad smo kod kritike društva, moram vas pitati – s jedne strane, nedavni su događaji u Beogradu i okolici izazvali reakcije kojima se ukazuje na sveopću izloženost mladih ljudi i djece sadržajima koji veličaju kriminal i nasilje. U svim našim državama, a s naglaskom na Srbiju. S druge, činjenica je da se u odnosu na ostale naše države, u Srbiji najviše čita: knjige imaju u pravilu trostruko veće tiraže nego, naprimjer, u Hrvatskoj, kulturni događaji su mnogo posjećeniji, sama književnost je puno više dijelom popularne kulture. Kako gledate na tu polarizaciju?

Ako zaboravimo na ideju o progresu, i ako prihvatimo da je umetnost nešto što je veće i mnogo važnije od kulture, onda će biti jasnije da su tiraži knjiga, nagrade i posećenost događajima podaci koji ne znače ništa. U Srbiji treba ukinuti nagrade i razoružati ljude, za početak.

Express: Kakav odnos imate sa svojim gradom, obzirom na njegovo kulturno nasljeđe i napuštanje istoga?

Da citiram pevača iz dua Sleaford Mods zašto živi i dalje u svom rodnom gradu: "To jeste 'shithole' mesto, ali tu sam se rodio".

Express: Jednom ste prilikom rekli kako se nacionalizam krajem osamdesetih puno prije uvukao u kulturne i intelektualne krugove nego što je u one radničke, dijelom kojih ste i sami bili. Danas se bavite isključivo pisanjem. Kako je to izmještanje u drukčije okruženje utjecalo na vaše pisanje? Osjećate li se dijelom kulturne scene?

Nemam osećaj da sam promenio okruženje, iako to može i da bude tačno, ali imam osećanje da sam napustio svako okruženje. Imao sam i jaku želju za tim. I to ne jednom, barem dva ili tri različita okruženja. I sve su to nevolje u životu iz kojih se mora odlaziti. To osećanje pripadnosti bilo čemu drugom, osim onome što radim, to mi je potpuno strano. U svakoj pripadnosti ima previše izveštačenosti i prenemaganja, a o proseravanju i teškom laganju da ne govorimo, to i jeste uvek krajnji ishod tog osećanja pripadnosti. Sve promene su uticale na pisanje, i mogu jedino da budem zahvalan što mogu da živim od pisanja, tu mi se sve završava. Više od toga mi nije potrebno.

Express: Što je onda s nacionalizmom danas?

Tu je još uvek nacionalizam, dominantan i netaknut, kada sam pisao prvi roman bio je tek u zaletu, bilo je nepodnošljivo ali i sada je isto tako, sve se vraća na onu veliku laž, koja je čak i zapostavljena koliko je velika, jer je i stara i velika, jednu od prvih laži koja se duboko primila, da "Srbija nije u ratu". A sve vreme je u ratu. Spolja, iznutra, sve vreme.

Express: Najavili ste "neki drugi 'Komo 2'", nastavak "Frica i Dobrile"… Trenutno pišete i novi roman?

Uskoro slavim pet godina kako odgovaram isto na ovo pitanje: biće ovih dana gotov.