Neki naslovi vape za čitanjem. Tko ne bi posegnuo za knjigom koja se zove "Pukovniku nema tko da piše"? Ili "Generalom mrtve vojske". Pa za "Sto godina samoće". Jedini je problem što je do dobrog naslova teško doći. To često ne polazi za rukom čak ni genijima.

Jednoga je dana slavnom uredniku Scribnera Maxwellu Perkinsu banuo mladi pisac sa stotinama stranica rukopisa. Bila je Velika kriza 1929. godine. Romanu je htio dati naslov "Izgradnja zida".

"Ljudi će misliti da je riječ o udžbeniku građevine, smisli nešto bolje", tako je nekako reagirao urednik. Pisac mu je potom izložio drugu ideju - "O lost".

Perkins je uzdahnuo.

Natezali su se još neko vrijeme, dok mu pisac - zvao se Thomas Wolfe - nije predložio naslov "Pogledaj dom svoj, anđele". Urednik je bio oduševljen. Imao je već iskustva s takvim piscima. Neki vjeruju da je mjesto na nebu zaslužio time što je nakon uspjeha "Anđela" spriječio skribomana Wolfea da potroši sve zalihe papira u Sjedinjenim Američkim Državama. Idući roman, "O vremenu i rijeci", uspio je zadržati na tisuću stranica. U piščevoj verziji bio je duži od rata i mira.

Već ranije objavio je Hemingwaya i F. Scotta Fitzgeralda, koji mu je za svoj tanušni roman predložio naslov "Ispod crvenog, bijelog i plavog". Gesta kojom je urednik rekao odlučno ne bila je tako energična da je riskirao trzajnu ozljedu vrata. Pisac se vratio s naslovom. "Među gomilama pepela i milijunašima". Potom je predložio nešto, po njegovu mišljenju, nezaboravno: "Trimalkio".

"???"

To je, rekao je F. S. Fitzgerald, ime lika u Petronijevu "Satirikonu". To je bivši rob koji se obogatio na trgovini vinom. Kontroverzan biznismen. Nakon toga postao je domaćin grandioznih banketa na kojima je pokazivao puno bogatstva i malo ukusa. Trimalkio je kratica za "nouveau riche". Neki su daljnji dijalog predočili ovako.

"Savršeno je..."

"Jest, zar ne?"

"...ali zbog činjenice da nitko ne zna tko je jebeni Trimalkio. jer nitko bez magistra latinske književnosti nije čitao 'Satirikon' u 500 godina!!! Mislim, hajde, možeš li molim te pokušati zvučati malo manje Ivy League?"

"I ti si Ivy League, Max."

"Kao i onih šest momaka koji kupe tvoju knjigu. Pokušavamo zaraditi za život!"

"Pa, uspjelo je Shawu s 'Pygmalionom'. I Joyce i njegov 'Uliks'."

"Gledaj, Scotte, da nisi umro 1940., znao bi da su Shawov naslov promijenili iz 'Pygmalion' u 'My Fair Lady'. Uz to, dodali su pjesme."

"Stvarno? Vau..."

"Želiš da dodaju pjesme tvom remek-djelu?"

"Nipošto..."

"Pa, onda smisli neki drugi naslov. Odmah!"

"Trimalkio u West Eggu?"

Bila je to mala šala velikog pisca.

F. S. Fitzgerald na kraju je smislio dobar naslov. "Veliki Gatsby". Ali nije mu pomoglo, prve je godine od tantijema dobio dva dolara. Zadnje punih trinaest.

Jednoga je dana mladi austrijski pisac i umjetnik došao uredniku s, kako je vjerovao, remek- djelom. Naslov je bio - hm, možda malo predug: "Četiri i pol godine borbe protiv laži, gluposti i kukavičluka".

Urednik: "Hm, nisi li mogao smisliti nešto duže? Pa, momčino, tko će ovo zapamtiti?".

Pisac: "Imate li bolji?".

"Imam. Stavi kratak naslov koji će ljudi pamtiti."

"Npr.?"

"Npr. Mein Kampf!"

Najpošteniji postupak u povijesti davanja naslova izveo je redatelj Srđan Karanović. On je svoj film nazvao "Za sada bez dobrog naslova". I time dao prikladan naslov - cijeloj vojsci uradaka.