“Piše se 1704. godina; tarife u njegovoj djelatnosti strogo su uspostavljene u najprofitnijoj 1699. godini pa je odlučio biti krajnje oprezan u iskazivanju troškova kako ni u jednoj stavci ne bi pretjerao. Brojke utrošena novca prikupljenog porezom od građana Gradeca za prvi kvartal tekuće 1704. godine morale su biti pomno predočene da bi se i za sljedeća tri kvartala, koja su već gotovo u cijelosti minula, sve dalo lijepo uštimati… Bilo mu je teško pri pomisli da bi itko mogao posumnjati u njegovo časno obnašanje dužnosti gradskoga poreznika, što mu je donosilo stalan prihod, osiguravalo mjesto u boljem društvu te dopuštalo da sa strane pribavi koji groš potreban za sve veće i veće troškove u održavanju prilično rasipnoga domaćinstva”.

Ovako Nada Gašić u romanu “Četiri plamena, led” (Sandorf, 2024.) piše o Martinu Eberleu koji je, evidentirajući rashode što ih je grad imao pri torturi i spaljivanju žena optuženih za vještičarenje malo popravio i vlastite financije, a onda… Eh onda: kroz novu knjigu ove sjajne spisateljice, a prije toga lektorice i prevoditeljice, koja je debitirala prekasno – bilo joj je 57 kada je 2007. objavljeno djelo “Mirna ulica, drvored” – da bi sada, ove 2024., pokazala zašto je urednik Kruno Lokotar sasvim utemeljeno naziva “Bulgakovom našeg doba”. “Četiri plamena, led” je roman kakvih u hrvatskoj književnosti ima malo i od kojeg će i u ovoj i u godinama što slijede, biti malo boljih.

Priča koja prati oko 50 izdiferenciranih likova, od kojih smo neke već sretali u ranijim Gašićkinim djelima – poput očaravajuće vremešne dame Adele iz pandemijske i knjige o pandemiji “Devet života gospođe Adele” – počinje, dakle, 1704. i proteže se do ovih naših godina, razotkrivajući stoljeća muke i progona žena proglašenih, pa po defaultu i okrivljenih za vještičarenje. A takvih je bilo puno i previše, sa sudbinama gorim od groznih koje su, baš takve kakve jesu, i priča o sudbini jednog grada s kojim je ova autorica vezana daleko više nego s onima gdje je tijekom karijere imala adrese, poput Sankt Peterburga ili Praga. U ovom, i sadržajem i obujmom velikom djelu, Nada Gašić na gotovo 500 stranica demonstrira raskošan dar stvaranja književnosti koja pruža prvorazredni užitak čitanja, bez obzira na - kako bi rekao pjesnik i urednik Branko Čegec u, istina, drugom kontekstu – složenu arhitekturu romana “komponiranog od dva snivanja i četiri dječje igre, iz kojega prigodno adventski svira valcer iz ‘Orašara’”. “Nema na zemaljskoj kugli bezopasnog čovjeka. Ni žene ni muškarca.

Čovjek samo mora biti strpljiv, pričekati i dočekati svoj trenutak kad će postati zvijer”, kaže Nadina junakinja Dora – o tome tko je ona i zašto kaže da je vječna, saznati se može samo čitanjem ovog impresivnog romana, vjerojatno najboljeg u opusu Nade Gašić – a inspektor Kasumić joj odgovora: “Nemaš pojma kakvu si istinu izrekla”. E o tome, o zvijerima u ljudima i ljudima zvijerima piše Nada Gašić, kao što piše o Zagrebu u proteklih 300 i nešto godina, uranjajući do dna u njegov mrak.