Narodi i narodnosti s bivših zajedničkih prostora, u pravilu uopće nisu svjesni jednog fenomena Branimira Štulića. Bio je bard, ikona, polubožanstvo, onaj kojega bi bili spremni slijediti da je on bio dovoljno glup da ih ide nekamo povesti, da bi ih on onda sve – ostavio. I debelo ih zeznuo. Postao je jedini narodni heroj s ovih prostora koji je odjebao svoju sljedbu, umjesto da se dogodi suprotno. U suprotnom ne bi ušao u vječnost. U suprotnom mu se ne bi sjećali rođendana, danas 11. travnja slučajno 64. po redu.

OK, sjećaju se ljudi i Tita, ali on se ne računa prvo zbog toga što su strukture blagopočivajuće SFRJ desetljećima drilale svoje narode i narodnosti da ga nikad ne zaborave, a drugo, s Titom danas više manje svi znaju što bi. Bilo da ga mrze, bilo da ga obožavaju, bilo da mu priznaju neke zasluge. Sa Štulićem, međutim, malo tko je načisto, osim da je bio jedan od glavnih stupova tih nekoliko danas već i mitskih godina Novog vala.

Jednima je bio tiranin i egomanijak, drugi se sjećaju epizode po kojoj baš i nije moglo biti tako, jer su ga kolege iz prve inkarnacije benda u ona doba mrtvo hladno otkantali kad ih je zamolio (!) bi li ga možda mogli zvati "Johnny". Jednima je bio genije stiha, neurotik koji danas krade bogu dane u Nizozemskoj. Samo da je učinio to da o njemu naprosto ne postoji neko srednjostrujaško, prevladavajuće mišljenje, Štulić nije živio bez veze.

Politika i novi val Rundek i Štulić, ilegalni stanari u studentskom domu krivi su za sve

Protutnjao je glasno i burno, ostajući vjeran sebi, živo mu se fućkajući što će netko ostati zbunjen time što mu nije bilo stalo da ostane ovdje pokušati biti nečije božanstvo. A zašto je otišao? U prvoj polovici 90-ih u intervjuu za Feral Tribune naprosto je rekao: "Svi mi se gadite!" Bilo je to sasvim dovoljno objašnjenje, posebno s obzirom na vremena u kojima je to izjavio.

Fotoreporteru je tada pozirao zavaljen u fotelji, s dugom dvocijevkom u rukama, uperenom u objektiv, zapravo u publiku s ex-jugoslavenskih prostora i sa svojom golom golcatom ljubljenom Josephine Grundmeiyer u naručju. Sve da mu se i nije dogodilo ono s pogrebom oca koji mu je umro, a vlasti Republike Hrvatske mu nisu izdale putovnicu, Štulić se niti tada ne bi imao zašto vraćati na Balkan koji je opjevao u pjesmi koju danas, kako kaže, mrzi.

Ako pak nekome treba i konkretniji razlog, svojedobno je izjavio sljedeće: "Nemam pasoš, nemam novac i nemam se gdje vratiti. Imao sam jugoslavenski i istekao mi je. Jugoslavije više nema, to je isto kao kad se rodiš i kažu ti: ovo ti je tata, ovo ti je mama, pošto, prema Homeru, nitko ne zna kad se rodi, tko ga je rodio, bar prve tri godine. I sad ja nemam tatu i mamu i zbog toga sam sretan."

On danas kaže da već više od 20 godina živi bez prihoda, ispod časti mu je sudski goniti Croatia Records za dio prihoda od Azrinih albuma koje je kompanija izdavala bez njegovog pristanka, jer, kaže, time bih im dao za pravo da su imali pravo izdavati ih. Izjašnjava se, kad mu se baš prohtije da se nekako nacionalno izjasni, kao Makedonac, "u stilu Biljana platno beleše na ohridskite izvori." Ne pada mu na pamet reći niti da je Hrvat niti da je Srbin, jer "za sto godina neće biti niti jednih niti drugih".

Disciplina Kičme Koja: 'Rock je ovdje uvijek bio hendikepiran, kao i sve'

Uostalom, govorio je, kad bi se izjasnio kao Srbin, u sekundi bi mu pronašli da je neki prokleti potomak kneza Lazara. A u slučaju da kaže da je Hrvat, prišili bi mu da je kakav potomak, nezakoniti, dakako, Grgura Ninskog. A njemu je to bezveze, jer je luzer 925. izgubio na zasjedanju mjesne zajednice u Splitu.

Unatoč tome što i danas intervjue u svom nizozemskom utočištu daje "samo kad se zaboravi, pa se poslije pita koji mu je bio vrag", povremenim posjetima ljudi dobre volje s balkanskih prostora u pravilu se jako razveseli. Jer, u Nizozemsku nije otišao zato što bi naprasno zamrzio ljude, nego je otišao bestraga što dalje od ljudi koji su naprasno poželjeli ubijati jedni druge.