Više puta nego što bismo voljeli događalo nam se da nam fin, drag i pristojan čovjek nešto priča, ali pažnja nam klizi kao pas na ledu, bježi od govornika prema zavoju, svaka njegova riječ nepogrešivo i nehotice stimulira naš centar za zijevanje, jer kao da nas ta priča guši, uspavljuje, smanjuje dotok kisika u mozak.

Jer govorenje je kao gorenje (ako je pisanje kao disanje), proces kojega nema ako nema – kisika. No, govorenje još nije pripovijedanje, tek njegov prvi kontekst ili medij, medij kojime smo tako davno ovladali da ga, za razliku od proces učenja pisanja recimo, i ne pamtimo. Pripovijedanje govorom je toliko star i elementaran fenomen da ga uopće i ne shvaćamo kao nešto što se može naučiti, izvještiti, u čemu postoje tajne i zakonitosti kao u kirurgiji ili književnosti. 

Žongliranje pričom

Recimo, sveučilišni profesor iz Splita Petar Filipić je na nekom od svojih američkih školovanja slušao storytelling i jako mu se svidio. Pa ga je počeo primjenjivati na svojoj nastavi – rezultati su bili odlični, studenti pažljivi i ozareni – a onda odlučio i zarolati storytelling festival, u čemu je našao svesrdnu podršku Renata Baretića, koji je opet mene cimnuo za sastanak s njima dvojicom na tu temu.

Tako se nekako rodio Pričigin koji su barba Pero kao direktor i Barni kao urednik programa razvili do splitskog brenda i fenomena koji je u lanjskom, devetom izdanju, prenosila HTV3, izravno. 

Ni mamljiv poziv fotelje i daljinskog upravljanja nije otjerao vjernu pričiginašku publiku, sale su opet bile pune, toliko pune da sam jednom krenuo s programom pet minuta prije najavljenog vremena – a ne s 15 minuta zakašnjenja – jer ionako u dvoranu više nitko nije stao.

Od prve godine sam uređivao koji program i bio konzultant koji je izdaleka uživao u rastu Pričigina. Od premnogih putova kojima storytelling može krenuti Pričigin se prvenstveno oslonio o genij spisatelja, od kojih neki znaju i pričati, i lagati i kvariti, pa se tako stvorio svojevrsni pričigin-žanr ležernijeg, duhovitijeg, performativno manje naglašenog izraza, više okrenut onome što, nego kako, i definitivno bliži trećem nego prvom licu, ako je to ikako moguće s obzirom na zadanu temu. Žongliranje i dodavanje pričom kao lopticom u piciginu, to je Pričigin, više kreacija nego oponašanje.

Kriminalna baza i politička nadgradnja

Pisci nisu nužno dobri pripovjedači ni kada pišu, a ni oni koji su dobri pripovjedači na papiru to ne moraju biti uživo. Vrijedi i obrnuto. Za neke bi bilo bolje da se bave storytellingom, nego što pišu, jer kada dobijem njihove knjige, od pripovjednog žara, govorne ekspresije, geste i grimase, na papiru ostanu samo crna slova na bijelom papiru.

Jedan od onih koji može beskrajno dugo pričati najluđe i najbizarnije priče o rodnom Senju i njegovim likovima, s posebnim osvrtom na baku i dida, ili o svojoj američkoj biografiji koja se uglavnom odvijala u bilijarskom trokutu Senj-Rijeka-Zagreb, i da ne bude dosadan kao kredit je Nenad Stipanić. 

Kada pak piše on to čini podjednako uvjerljivo, premda piše fikciju, naravno na naturalističkim nasadama, a bez fasada.

Zato smo s punim povjerenjem od sličnoimene zbirke priča, spajanjem, izdašnim dodavanjem cijelih poglavlja i sitnijim korigiranjem, složili roman „Stvarno je odlično baviti se kriminalom“. Do danas to je najbolji portret ranih 1990-ih, godina za koje smo se nadali da su prošle, roman o kriminalnoj bazi i političkoj nadgradnji, ispripovijedan iz perspektive luzera koji igra svoju sitnu igru na oštrici zakona.

Nenad Stipanić zna o čemu piše, radio je kao redar, tjelohranitelj, zaštitar, uvijek širom otvorenih očiju, jer to mu je u opisu posla. Širom otvorene oči i um su mu ostali – kao profesionalna deformacija ili genetika, tko će ga znati – pa je čitao i pisao, priče, scenarije, romane, učio i otvorio galeriju-antikvarnicu i prodaju rijetkih stvari na netu itd…

Klik! 3 u 1: streaming, storytelling, promocija

Sretan spoj barem dvije perspektive čini od njega posebnog autora, što se vidjelo i po rasprodanom a uglavnom prešućenom romanu – jer tko bi dovraga uopće priznao roman koji se bavi jednom večeri u metropolitanskom turbofolk-klubu, provocira dogme na temelju internetiziranog poremećaja, i daje dionizijski presjek društva – „Izbacivači Majke božje“. 

Spojiti ta njegova dva talenta u jedan, storitelerski i književni, pokušat ćemo u petak, 13. studenog od 20.15 h, kada ćemo iskušati novu promocijsku formu: storytelling promociju. Nenad će pričati u duhu priča koje je napisao, dodavati i oduzimati kako je činio i pri pisanju, adaptirati jezik u govor i govoriti i gorjeti, tijekom druge večeri Spikigina, svojeglavog zagrebačkog izdanka Pričigina, u dva bloka, na teme: „Stvarno je odlično baviti se kriminalom“ & „Senjski odskoci“.

Ako smo prvu temu već orisali, druga će, nagađam, ne baš iz graha, govoriti o Senju i tradiciji, uskocima i odskocima od svega toga. Treća inovacija ovog događaja je u tome što će cijela storyteling-promocija biti izravno prenošena na site magazina koji držite u rukama. Dovoljno je da kliknete i vidjet ćete i slušati Nenadove priče koje će on pripovijedati u caffe baru Norris u zagrebačkoj Sloboštini koji će vam dakle otvoriti svoja vrata čim čuje vaše jasno, jagodicom desnog kažiprsta kucanje – klik!