Život pod maskama surova je realnost posljednje godine naših života. No u petom romanu Ivice Prtenjače, upravo objavljenom “Sine, idemo kući” maska je i životna nužnost. Netom prije no što će se koplja zaraćenih tabora početi lomiti oko potrebe nošenja zaštitnih maski bezimeni će otac bezimenog pripovjedača pod maskom udisati svoje posljednje molekule kisika. Paralelno s očevom potrebom za nadoknadom kisika povećava se i sinova želja da nadoknadi ili bar od zaborava sačuva, u sjećanje snažno utisne vrijeme prije maski i tako proslavi očev život. Roman je 12. rujna nagrađen V.B.Z.-ovom nagradom za najbolji neobjavljeni roman čime je Ivica Prtenjača, nakon “Brda” nagrađenog 2014., postao prvi dvostruki laureat ove nagrade, a tim povodom razgovaramo s njim o novom romanu i nekim novim, ali i starim pitanjima. 

Express: “Pisanje oslobađa” naziv je vaše prve zbirke poezije, objavljene prije više od 20 godina. Jeste li u međuvremenu odustali od tog mišljenja? Čega ste se romanom “Sine, idemo kući” oslobodili i čega se, ako ičega, društvo oslobađa?
Nisam, naravno. I dalje tako osjećam, ali istovremeno osjećam kako pisanje i zarobljava, kako na fini način obuzima nečije vrijeme i prostor. Inače, sam naslov te knjige je jedna moja višegodišnja vježba pisanja pjesama, pisao sam automatsku poeziju pod tim naslovom i numeracijom, dogurao do skoro 600 pjesama, a onda sve bacio i samo uzeo naslov za buduću prvu knjigu. Kad govorim o oslobađanju mislim na to i autoironijski, ali i suštinski, književnost ponese neke naše terete koje nismo sposobni na drugačiji način nositi. Što se tiče ovog romana nema oslobađanja, on je upravo nastao iz potrebe da se nešto sačuva, pa makar i u svojoj tragediji. Nisam se bavio time da spašavam sebe, nego upravo suprotno, pokušao sam spasiti sve oko sebe. I slike i emocije, i stanja i odnose. Pokušao sam figurirati kao netko tko donosi odluke o sudbini svojih likova u vrlo delikatnom trenutku njihovih života.

Express: “Brdo” ste, jednom ste mi prilikom potpisavši mi knjigu kazali, pisali pod Osorčicom. Je li se, zbog pisanja ovog romana, javila potreba za povratkom u Rijeku? 
Nije, ne. Na ovaj vam intervju odgovaram iz sobe hotela Kontinental, mitskog mjesta mnogih mladosti u Rijeci, pod ovim su se krošnjama događale neke važne prve stvari, tu smo rasli. Pa opet, ne osjećam nikakvu nostalgiju, vruć je ljetni dan, ali ja prema svome gradu ne osjećam ništa što bi me i pozvalo da se vratim. 

Express: Koliko je Rijeka utjecala na vaše odrastanje i oblikovanje? Kakva je bila za vaših studentskih dana, a kakvom je danas doživljavate?
Teško mi je to izmjeriti, nemam iskustvo drugoga grada, ovo je moja startna pozicija. Za studentskih dana u zemlji je bjesnio rat, oni nisu mogli biti lijepi. S druge strane bili su i puni razočaranja jer sam teško nalazio nekakve srodne duše s kojima sam mogao razgovarati o stvarima koje su me okupirale. Zvuči apsurdno, za mene je Rijeke uvijek bila osjećaj posvemašnje usamljenosti i neprestanog hodanja uvijek istim rutama ne bih li koga sreo, nekoga tko će mi promijeniti život. Danas o njoj ustvari nemam pojma.

Express: U jednom ste, ne tako davnom intervjuu, kazali kako biste i sami, da ste dvadesetak godina mlađi, otišli iz ove zemlje. S druge strane, u jednoj slici romana vidimo Jolu, iseljenika u Kanadu, koji ipak iskazuje određeni žal za rodnom grudom. Je li trava doista uvijek zelenija s druge strane i je li “ona” emigracija doista bila toliko drugačije motivirana pa su i popratni osjećaji samim time različiti? 
Eh, da, kazao sam, ali svašta kažemo ako nas preplavi razina afekta zbog neke nepravde: Ali tko zna što bi bilo, nikad nisam znao donositi krucijalne odluke, te neke tzv. važne. I moja odluka da dođem u Zagreb u 32. godini samo je splet sretnih okolnosti. Poziv prijatelja. Bojim se da me iz Beča ili Stockholma nitko takav nije mogao niti znao pozvati. 

Express: U romanu “Plivač” stavljanje maske na lice promatrate kao otvaranje prostora slobode, no okolnosti stvaranja ovog romana ponešto su drugačije, kao i percepcija stavljanja maske. Očeva maska s kisikom znači život, ne otkrivate što znači zaštitna maska. Kako ste vi podnijeli to razdoblje? 
Mislite o razdoblju pandemijskog zatvaranja? Pa kao i mnogi drugi, neizvjesno i teško. Prvotni je šok zamijenila kratkotrajna nada da će sve to trajati kratko, no ubrzo se nametnula suština, ovo, ili nešto još gore od ovoga trajat će vječno. Na tom smo civilizacijskom mjestu sad. Bojim se da gori dani tek dolaze.

Express: U pandemiji su, često i nehotice, podignuti mnogi zidovi. Hoće li njihovo podizanje, u smislu izgubljene ljudskosti, u budućnosti predstavljati nepopravljiv gubitak, kao što je izgubljeno vrijeme nenadoknadiva šteta?
Ne znam vam na to odgovor, ja sam svoje odnose uspio sačuvati, i dalje imam uzak krug ljudi s kojima dijelim nešto više od usputnog. Teško mi je govoriti iz zajedničke pozicije, citirat ću jednog našeg pjesnika i reći da malo znam o površini.

Express: Svijet se, s jedne strane, gotovo uvijek raspada ili nalazi pred samim raspadom. No situacije o kojima pišete u romanu, kao i trenutak njegova nastajanja, predstavljaju vrlo ubrzano raspadanje svijeta, na privatnoj kao i na globalnoj razini. Koliko je izvjesnost raspada utjecala na stvaranje ove priče i tempo kojim ste na njoj radili? 
Uvijek pišem brzo, gotovo s jasnim dedlajnom. Sam si ga zadajem, potreban mi je okvir u kojem ću se kretati. Ne čekam onu famoznu inspiraciju. Sjednem i tipkam, pokušavam stvoriti neki svijet. O tome na koji se svijet raspada ne znam govoriti, znam samo da svakog dana pokušavam nešto izgraditi, makar jednu jasnu miso o nečemu. Nešto što presijeca košmar.

Express: Koliko se promijenio naš odnos prema samoći? Zanimljiva je pomisao prisutna na početku zatvaranja, ta lakoća kojom kažemo “sami smo se i rodili”. Je li se stav u međuvremenu promijenio? 
Opet vam ne znam reći za druge. Moj problem nije samoća, moj problem je, uvjetno rečeno, klaustrofobija. Onaj osjećaj kada dođete na divnu plažu, divlju morsku obalu na kojoj je tek dvoje ljudi koji leže na prostirkama, smjestite se daleko od njih, a oni onda uključe nekakvu glazbu na mobitelu, pojačaju i otjeraju čak i cvrčke. To me užasava više od bilo kakve samoće.

Express: Često u romanu ističete ponositost; prkosno, ali ponosno nošenje siromaštva, ponosito obavljanje svojeg posla i, naposljetku, ponos na posao sam. Bilo je to, možda, neko bolje i sretnije društvo. Ili nije? Je li gubitak te ponositosti i poštovanja utjecao na njegovo propadanje?
Teško mi je to reći, ja sam dijete radnika i rano sam počeo raditi i zarađivati. Razne poslove, mnoge i fizički teške. Volio sam takvu samorealizaciju, ali naravno, dok ubacujete cement u miješalicu, niste u prilici čitati Camusa, za to se vrijeme trebalo boriti. Svoju sam skromnu zaradu ulagao u benzin, cipele i pokoju kasetu i knjigu. Ponos sam osjećao kad bih došao u Jugoton i izabrao nešto za sebe, tad mi se činilo da sam uspio. A kakvo je bilo društvo, zašto je propalo? To mene nemojte pitati, bio sam sretno dijete. 

Express: Zanimljivo je i postavljanje u odnos pitanje odgovornosti prema sustavu i prema želji pojedinca. Protagonist je svjestan da je izvlačenje bolesnog oca iz bolnice “silovanje sistema”, ali ne želi se oteti potrebi da umirućem ocu ispuni posljednju želju. Ako ne ugrožava drugog i odnosi se samo na tu individuu, želja pojedinca ipak mogla doći ispred potrebe sustava za institucionalizacijom svega, pa i smrti? 
Svatko bi trebao imati pravo na dostojanstven život i istu takvu smrt. Sve ostalo je slabost društva, nesklad i na kraju tragedija. Ali društva nisu savršena, to ne postoji. Pa onda u svakom sustavu poneki pojedinac vodi svoje bitke. U mom romanu to je bitka koju vodi jedna malena obitelj u koju se kao gradivni element svakog društva države zaklinju. Ona je ovdje ustvari izdana i ucijenjena nekakvom birokracijom. Dovedeni su na rub apsurda, ali neće ostaviti svog člana da umre u tom nesporazumu. 

Express: U romanu se nevelikom, ali upečatljivom scenom dotičete spolnog uznemiravanja kakvom su izloženi mladići, muškarci. Govorimo li i danas o tom problemu premalo i što vas je ponukalo na njegovo, makar i rubno, tematiziranje u romanu?
Ponukalo me je to što moj lik želi o tome svjedočiti, ta su mu iskustva donekle formativna. Pa onda da ne opisujem nadugo i suhoparno, idem odmah u situaciju, u scenu. Tako mislim da dobivam snažniju literarnost i bolji tekst. O svemu se premalo govori, o svim važnim stvarima se vrlo oskudno i piše i govori. Istovremeno milijarde riječi troše se na puke brbljarije ili strašne kretenizme.

Express: Dok promatra skupinu mladića i djevojaka okupljenih oko pjevanja ustaških pjesama, iako rođenih prekasno da o ustaštvu išta doista i znaju, vaš protagonist pomišlja “Kakav cirkus!”. Doista, koliko je cirkus koji u tom smislu živimo danas posljedica tog cirkusa, a koliko se i kako od njega razlikuje?
Oni to čine na jednoj svadbi, u vrijeme dok je to bilo kažnjivo zatvorom. On to zna i boji se da uskoro ne ugleda policijsku maricu pred kućom. Krajnje napeta situacija, puno straha. Zato cirkus. Inače, moji su likovi ideološki poprilično slobodni i nekako nepromjenjivi. Nema kod njih tereta koje bi mogla roditi dvojba oko propitivanja moralnosti. Za neke su ustaše odlični, naši dečki, za druge banda. U romanu se poprilično i otvoreno psuje onoga kog se u datom trenu ne podnosi, pokušao sam pisati voluminozne likove, one koje možemo dobro osjetiti. A sve koristeći malo teksta, možda tek skice. 

Express: Pitanja slobode i neslobode vrlo su vam važna. “Slobodan” je, uostalom, i vaš status slobodnog umjetnika. Koliko je, ipak, neslobode skriveno u njemu? 
Više je slobode nego neslobode. Radim ono što volim, bilo da je riječ o mom radijskom angažmanu, bilo o pisanju i svemu uz to. Status koji imam rezultat je moje odluke, mogao sam tražiti kakav stalni posao, nešto u tom stilu, ali ovo me je više privuklo. Godinama sam mnogo radio, putovao, ostajalo mi je malo vremena za pisanje i život koji je vrlo brzo prolazio. Onda je, sve najednom sjelo na svoje mjesto i ja se ne žalim, samo želim da dovoljno dugo potraje. Moji su prioriteti uvijek vezani uz pisanje. Imam dvije završene prozne knjige, skicu još jednog budućeg romana, čekam da napokon snimimo film po “Brdu”. A nekad sam prao miješalicu za beton, iz dana u dan. 

Express: “Nismo mi nesretni”, kažete u romanu. Za kraj vam kradem pitanje – “jesmo li?”.
Dijelom sam već odgovorio, ali reći ću vrlo jasno. Ne, nismo! Mi smo sretni Europljani okruženi mirom i stabilnošću, nama je sve najbolje od svijeta ponuđeno i dostupno. Samo nemojmo biti lijeni.