“Treba reći da se izlazak njegove knjige uredno poklapa sa najnovijim trendom neokonzervativizma u svijetu, na liniji reganovske politike protiv abortusa, socijalne pomoći i Amandmana o jednakim pravima.

Igor Mandić ne propušta modni trenutak, jer opet je šik biti lagano (ali lagano!) antifeminist”, napisala je Slavenka Drakulić u recenziji knjige Igora Mandića – “Što, zapravo, hoće te žene?”.

Bilo je to 1984., dakle one godine u kojoj je objavljena i knjiga Slavenke Drakulić “Smrtni grijesi feminizma”, za koju je recenziju napisao – Igor Mandić.

Vijest je do Amerike stigla u vremenu u kojem se “poklapa sa najnovijim trendom neokonzervativizma u svijetu, na liniji politike protiv abortusa, socijalne pomoći i Amandmana o jednakim pravima” i u kojem je “opet šik biti anifeminist”.

Od takvih scena nastaju romani i zbog takvih se scena snimaju filmovi. Christine Swenson je, pretpostavimo, među prvima saznala da je preminula Slavenka Drakulić. Bilo joj je, Slavenki, 77, a zadnjih je 22 je živjela zahvaljujući Amerikanki čiji je bubreg nosila od 2004. Do tada se nisu poznavala, od tada su bile više od prijateljica.

“S njom sam u kontaktu i kad god idem u SAD, uvijek je posjetim. Čujemo se na godišnjicu moje operacije. U trenutku operacije mi se nismo poznavale, ali sam kasnije tražila da je upoznam.

U nekim američkim državama dozvoljavaju da se upoznaju donor i primatelj organa. Evo već dvadeset godina održavamo vrlo bliske veze”, kazala je Slavenka Drakulić u intervjuu za srpski “Nedeljnik” 2024.

“Željela sam razumjeti svog donora. Morala sam je pitati zašto je odlučila donirati bubreg potpunom strancu. Obećala sam si to. Ali drugo pitanje na koje sam morala odgovoriti samoj sebi je bilo kako se nositi sa strancem koji mi je darovao novi život?” pisala je Slavenka u knjizi “Tijelo njenog tijela: priče o dobroti”.

Od takvih scena, ponovimo, nastaju romani i zbog takvih se scena snimaju filmovi, samo što treba veliki dar se trenutak pretvori u umjetnost.

Christine Swenson je, iz čistog altruizma, donirala organ ženi koju nije poznavala i koja joj nije značila ništa. Slavenka Drakulić je, kako se to zna reći, oboljela na bubrezima još 1979. i sve do 2004. čekala spas i život organizirala oko dijaliza. Od tada je pa sve do prije nekoliko dana u Americi imala više od roda: nekoga tko joj je nesebično, gotovo nerazumno nesebično – da je, recimo, Christine Swenson oboljela na bubregu, jednom koji je ostao, i njoj bi trebala transplantacija! – pomogao, ne očekujući ništa osim da presađivanje uspije, da tuđe tijelo prihvati komad njenog i da se dva života nastave kao do tada, svaki za sebe i svaki na svom kontinentu.

Onaj tko uvjerljivo opiše, a ima takvih i kod nas, trenutak u kojem je Christine Swenson saznala kako su sa ovog svijeta otišli i Slavenka i njihov, jer bio je njihov, zajednički, bubreg, napisat će omaž dvjema ženama koje je bolnica u Rhode Islandu povezala dok ih, doslovno, smrt ne rastavi.

“Nervirala me do pakla. U svim našim znancima, ma kakvi bili, iskopala bi nešto dobro.

Toliko je bila puna ljubavi prema ljudima da je to boljelo.

(…) U posljednje je vrijeme bila teško bolesna.

Dobila bi visoku temperaturu, liječnici bi joj je skidali uz pomoć sve egzotičnijih antibiotika, kad bi temperatura pala Slavenka bi četrdesetak dana bila zdrava, onda bi se temperatura opet digla i bolest bi napravila novi korak prema poznatom cilju”, napisala je, dok mučno ide prema “poznatom cilju”, Vedrana Rudan.

“Smrt je izgleda, ipak, nepobjediva ako je uspjela savladati čak i Slavenku. Energija kojom je, unatoč već dugo teško narušenom zdravlju, pisala, poklanjala ljubav i podršku prijateljima, nemoćnima, obespravljenima… bila je zadivljujuća”, objavio je odvjetnik Senad Pećanin, osnivač i urednik sarajevskog tjednika “Dani”, jedne od onih takozvanim slobodnim tržištem ubijenih novina u kojima se uspjeh mjerio kvalitetom sadržaja, a ne brojem prodanih primjeraka.

Vrhunsko novinarstvo granično je područje književnosti i njime se nakon fakulteta bavila Slavenka Drakulić, čitajući, uz ostale, velikog poljskog novinara Ryszarda Kapuścińskog, čija knjiga “Imperij”, kako kaže Branimir Pofuk, “govori i o svim današnjim vlastima i svim današnjim bodljikavim žicama na granicama država, logora, ljudskosti i pameti”. Od svega toga nju su zanimali ljudskost i pamet bez žica i granica.

Slavenka Drakulić nije pisala prozne i publicističke knjige zato što je njena osnovna profesija započela svoj slobodan pad, već zato što u novinama nema dovoljno prostora za priče kojima treba više od nekoliko kartica. U jednoj takvoj, dakle u djelu “Oni ne bi ni mrava zgazili”, zbirci portreta optuženih za ratne zločine na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju u Haagu, Slavenka pokazuje na što je mislila Hannah Arendt kada je pisala o banalnosti zla.

“Uvjerena sam da svi mi imamo u sebi taj potencijal da počinimo nešto loše, ali imamo i mogućnost izbora.

O borbi dva principa u čovjeku zapravo svjedoči cijela kulturna povijest, od religijskih tekstova, jer su religije prve artikulacije tih čovjekovih osobina, pa sve do literarnih djela Prima Levija.

I na koncu, baveći se ratnim zločincima morate se upitati bih li i ja mogla učiniti tako nešto”, rekla je za “Novosti” prošle godine.

Slavenka Drakulić imala je puno prilika i puno izuzetno opravdanih razloga za počiniti nešto loše bivšim prijateljima, kolegama, sugrađanima…ali, eto, nije.

Ne izborom, već zato što je takvu mogućnost izbora temeljito prezirala. Ona nije bila banalna i nije bila zla.