Legendarni modni dizajner John Galliano ponovno se našao u središtu medijskih skandala nakon što je objavljeno kako će se u svibnju 2027. godine u Institutu za kostimografiju Muzeja umjetnosti Metropolitan održati velika retrospektivna izložba u njegovu čast. Objava je podigla veliku prašinu prvenstveno zato što je Galliano, inače jedan od najutjecajnijih modnih dizajnera u posljednjih 40 godina, 2011. godine postao "persona non grata" u modnoj industriji nakon što je snimljen kako izgovara niz antisemitskih i rasističkih komentara. Iste godine otpušten je s pozicije kreativnog direktora u Dioru, osudili su ga brojni mediji, a francuski mu je sud naposljetku odredio novčanu kaznu od 6.000 dolara. Međutim, sve negativne reakcije nisu dugo trajale jer je sam Galliano u ponedjeljak objavio kako je, nakon brojnih razgovora s organizatorima, "s dubokom tugom odlučio da je bolje da se izložba u ovom trenutku otkaže".

Održavanje individualnih izložbi za modne dizajnere u Metropolitanu nije novost, no rijetko kada se one održavaju za živuće dizajnere. Prvi takav slučaj dogodio se 1983. godine, kada je održana izložba posvećena tada još živućem Yvesu Saint Laurentu, a drugi put izložba je bila posvećena japanskoj modnoj dizajnerici Rei Kawakubo, 2017. godine. Najavljena i otkazana izložba Johna Galliana tako ga je trebala učiniti tek trećim dizajnerom za čijeg je života odana počast njegovim kreacijama. Izložba se, naravno, trebala održati u sklopu Met Gale, najvećeg modnog događaja sezone, čime bi svakako postala nezaobilazan modni događaj za sve posjetitelje, ali i za sve medije diljem svijeta.

Prije nego što je pao iz milosti svijeta mode, John Galliano bio je jedan od omiljenih dizajnera čije su kreacije holivudske zvijezde i ostali celebrityji nosili na crvenom tepihu. Obožavale su ga Nicole Kidman, Cate Blanchett, Charlize Theron te čak i princeza Diana, koja se na svojoj prvoj Met Gali 1996. godine pojavila upravo u njegovoj modroj Dior haljini, uz koju je nosila i Dior torbicu, kasnije nazvanu "Lady Dior" njoj u čast. Rođen na Gibraltaru 1960. godine, John Galliano odrastao je u radničkoj obitelji, a kada mu je bilo šest godina, preselio se u London, gdje je kasnije diplomirao na fakultetu Central Saint Martins na Londonskom umjetničkom sveučilištu. Već 1993. godine Anna Wintour upoznala ga je s portugalskim modnim pokroviteljem Sãom Schlumbergerom, zahvaljujući kojem je uspio dobiti kredibilitet u pariškom svijetu mode. Već 1995. godine zaposlio se kao glavni dizajner u modnoj kući Givenchy, a samo godinu dana kasnije postao je kreativni direktor Diora, gdje se istaknuo brojnim nezaboravnim kreacijama, poput šartruz haljine u kineskom stilu koju je Nicole Kidman nosila na 69. dodjeli Oscara 1997. godine i haljine s motivima kolibrića, koju je na 71. dodjeli Oscara 1999. godine nosila Cate Blanchett, obilježivši time svoje prvo pojavljivanje na velikoj filmskoj dodjeli.

Nakon što je snimljen kako u pariškom kafiću La Perle, pod utjecajem alkohola, urla na jedan bračni par te izgovara stvari poput "Volim Hitlera!" i "vaše majke i vaši pretci trebali su umrijeti u plinskim komorama", Galliano je otpušten iz Diora, no već 2013. godine prihvatio je rezidenciju u dizajnerskom studiju Oscar de la Renta, a 2014. godine postao je kreativni direktor modne kuće Maison Margiela te je na toj poziciji ostao sve do 2024. godine. Tijekom tog razdoblja uspio je ponovno pokazati svijetu svoj vizualni jezik, pritom često ispreplićući u svojim radovima elemente fantastičnog i futurističkog, a među njegove najpoznatije tadašnje kreacije ubrajaju se haljina inspirirana papinskom odorom koju je Rihanna nosila na Met Gali 2018. godine, kao i ona posebno izrađena haljina koju je na Met Gali 2024. godine, kada je tema bila "Sleeping Beauties: Reawakening Fashion", nosila Zendaya. U ožujku 2026. godine je pak objavljeno da je započeo dvogodišnje partnerstvo sa Zarom, a prva njegova kolekcija trebala bi biti predstavljena u rujnu.

U svojem prvom intervju nakon otkaza u Dioru, koji je 2013. godine dao za časopis Vanity Fair, Galliano se osvrnuo na svoje skandalozne izjave, za koje se i nekoliko puta ispričao.

"To je najgora stvar koju sam u životu rekao, ali nisam tako mislio... Dugo sam pokušavao saznati zašto je moj bijes bio usmjeren na tu rasu. Sada mi je jasno da sam bio toliko je**no bijesan i nezadovoljan sa samim sobom da sam jednostavno rekao najzlobniju stvar koju sam mogao", rekao je Galliano.

U tom je intervjuu također detaljno opisao i ostale probleme s kojima se suočavao, prvenstveno one s ovisnostima. Ispijao je boce votke, uzimao velike količine tableta i često padao u nesvijest, što je dovelo do toga da se večeri kada je izrekao rasističke komentare uopće nije sjećao jer je, kako je naveo, patio od tremora i nije spavao pet dana. Unatoč tom mračnom periodu, naporno je radio kako bi zaslužio oprost modne industrije. Neko vrijeme proveo je na rehabilitaciji i odvikavanju, nakon čega se sastajao s istaknutim židovskim vođama kako bi zatražio oprost čitave zajednice. Njegov se trud, kako se čini, naposljetku ipak isplatio. Prije nego što je najavljena njegova izložba u Metropolitanu, održani su, kako piše The New York Times, brojni sastanci sa židovskim vođama i predstavnicima u New Yorku, na kojima su, uz Galliana, sudjelovali i Andrew Bolton, glavni kustos Instituta za kostimografiju, te Anna Wintour.

U priopćenju za medije navedeno je kako je njegova izložba trebala biti podijeljena u tri dijela te kako je trebala tematizirati pogrdno ponašanje koje je promijenilo njegovu karijeru, kao i razmotriti na koji se način umjetnička postignuća moraju shvaćati uz dozu etičke odgovornosti. Najavljujući izložbu, Anna Wintour u svojem je tekstu za Vogue napisala sljedeće:

"Ne postoji netko tko izložbu ovih razmjera zaslužuje više od Galliana. On je sjajan dizajner i njegovu karijeru ne smije definirati jedan trenutak, to je nešto s čime će on živjeti do kraja života. Izložba neće bježati ni od čega mračnog u Johnovoj prošlosti. Sve to dio je onoga što ga je oblikovalo, a izložba će obuhvatiti cijeli luk njegove karijere i uhvatiti se u koštac sa svime time."

Gallianova izložba tako je istovremeno bila zamišljena kao priča o iskupljenju, ali i o sjećanju, iskustvu, kulturnoj vrijednosti i povijesnim okolnostima koje utječu na to kako se u određenom periodu percipira dizajnerski rad, a posjetitelji bi onda tom prilikom mogli vidjeti kako se i gdje isprepliću estetska postignuća, etička odgovornost i institucionalno priznanje.

Sve to, nažalost, palo je u vodu jer je izložba, zbog negodovanja velikog broja ljudi, naposljetku ipak otkazana. Ono što je na trenutak djelovalo kao poučna priča u vremenu kada je takozvana "kultura otkazivanja" na svojem vrhuncu i kada svaka javna osoba mora pomno vagati svaku izgovorenu ili napisanu riječ, pretvorilo se na kraju u samo još jedan dokaz toga da se suvremeno društvo neprestano fokusira na pogrešne stvari. Njegove izjave iz 2011. godine itekako nose povijesnu težinu i antisemitizam kao takav se nikada ne bi trebao umanjivati, no u ovakvoj je situaciji, kada je i sam Galliano priznao svoju pogrešku, nemoguće ne zapitati se: može li čovjeka zaista definirati samo njegova najgora pogreška, čak i onda kada je za nju preuzeo odgovornost i nastojao je ispraviti? Pritom je, naravno, važno naglasiti kako oprost ne podrazumijeva izjednačavanje svih postupaka jer postoje i oni čije posljedice zahtijevaju puno strože sankcije, kao i oni koje je nemoguće oprostiti, no Gallianov slučaj specifičan je upravo zato što je u pitanju bio jedan javni ispad, nakon kojeg su uslijedili novčana kazna, priznanje pogreške, javne isprike i dugogodišnji pokušaj promjene vlastitog ponašanja. Upravo zbog toga potrebno je zapamtiti da Galliano nije samo javna osoba koja je napravila ozbiljnu pogrešku, već i umjetnik čiji je rad desetljećima oblikovao povijest mode. Od kratkog perioda koji je proveo u modnoj kući Givenchy, preko svoje ere u Dioru pa sve do svoje pozicije u modnoj kući Maison Margiela, John Galliano više je puta pokazao kako istinsko umijeće može (i mora!) nadživjeti čak i neke najmračnije trenutke u ljudskim životima te kako, ako je osoba spremna ispraviti svoje pogreške, put do iskupljenja mora postojati. Problem je jedino u tome što današnje društvo, čini se, na to još nije spremno.