Ako vam je svijet esperanta dalek i niste profesionalni čitatelj, književni kritičar ili/i stručnjak za suvremenu hrvatsku književnost, malo je vjerojatno da nešto potanje znate o Spomenki Štimec. Uz njeno ime, koliko sam primijetio, nema onog učestala atributa kojim se nastoji kupiti naklonost općinstva, a zapravo potajno podcjenjivački računati na tipično malograđansko povjerenje u književnička priznanja - "nagrađivana". Također, nije članica ni notornih hrvatskih književničkih udruga, ponekad više posvećenih svjetonazorskim okršajima ili slabo kamufliranu ulizivanju nekoj od političkih grupacija na ili blizu vlasti, nego borbi za status književnika i književnosti. Sve su to sjajne preporuke, jer su književničke nagrade i članstva sve manje izraz kvalitete, a sve češće priznanje pripadnosti kakvoj interesnoj skupini, naravno, uz osobnu udvorničku kreativnost. Osobno sam imao prilike uvjeriti se kolika može biti dodvornička energija kojekakvih spisateljskih šojki i kučki koje, kad im date nagradu, nemaju više potrebe ni pozdraviti vas na ulici. Previše je klasika iz našeg sokaka i u toj maškarati Štimec, nasreću, ne sudjeluje.

Sudjeluje, međutim, u neprepoznatima u nas, ali zato ništa manje vrijednim naporima da se jedna marginalna, anonimna i globalno irelevantna književnost poput hrvatske prijevodima makar mrvičak svjetski afirmira. Perzijski, japanski, bengalski, kineski, vijetnamski ili korejski možda i nisu najpopularniji svjetski jezici, ali je svaki značajniji grad u kojima se oni govore brojniji, ponekad i deseterostruko, od čitave Hrvatske, pa kad neke od hrvatskih pisaca posredstvom esperanta približite njihovim čitateljima, napravili ste sjajan i plemeniti posao. Baš kao Biserka Štimac.

Njen ranije esperantom napisan biografski roman o velikom švicarskom slikaru Ferdinandu Hodleru, dostupan sad i na hrvatskom, još je jedan značajan doprinos naporu borhesovski mudrih zavjerenika da se granice među narodima i jezicima premoste makar kulturom. Riječ je o velikom imenu koga suvremene kunsthistorijske veličine, Janson primjerice, zaboravljaju, a kao značajna inovativna umjetnika opisuje ga i jedan od starijih povjesnika umjetnosti Max Osborne, okrstivši ga, doduše, njemačkim Švicarcem.

Ovo nije ni biografski roman ni rekonstrukcija stvaralačkog profila umjetnika, a opet je djelomično i jedno i drugo. To "djelomično" zapravo je savršena formula za fino, na više razina, ispripovijedanu fabulu. Glede faktografije, roman je oslonjen ponajprije na Jeanne Charles, jedan od slikarovih modela koji su redovito lako preskakali puteljak od ateljea do kreveta. Drugi odvojak pripada slikarovu sinu Hectoru, bitnom popularizatoru esperanta još od početaka ovog jezičnog projekta. Tu je i niz likova koji su obilježili poglavito umjetnikov život, ali i karaktera s kojima je život provela Jeanne, zaokružen vezom i brakom s nekonvencionalnim Bosancem i diplomatom kraljevske Jugoslavije. U fokusu pripovijedanja je, zapravo, turbulentno razdoblje europske povijesti, utkano u sudbine junaka i čudno, pa i tragično putovanje vremenom i prostorima dijela Hodlerova slikarskog opusa te plemeniti eksperiment umjetnog jezika s namjerom da poveže ljude i narode.

Ispričan dinamično, istodobno lakim i efektnim stilom, s obiljem duhovitih i psihološki uvjerljivih poanti, uz spretne pripovjedne abrevijacije, ovaj roman najviše podsjeća na romansiranu biografiju Vinka Vošickog iz pera Marka Gregura. Za Gregurovim djelom nimalo ne zaostaje, ali je, živeći donedavno samo na esperantu, nažalost, bio dalek većini hrvatskog općinstva. Doživi li konačno afirmaciju na hrvatskom jezičnom standardu, bit će to pomalo zakašnjelo priznanje jednom odličnom pripovjedalačkom projektu i njegovoj neopravdano marginaliziranoj autorici.