Kultura
905 prikaza

Godinama nama vlada ološ koji se bogati lopovlukom

1/5
Sandra Šimunović/PIXSELL
U Tunelu Grič može se pogledati od 9. svibnja retrospektivna izložba 'Fizika/metafizika' Damira Sokića koja će zaposjesti cijeli taj fascinantni prostor i napraviti, kako Sokić kaže, "jedinstvenu cjelinu nespojivih stvari"

Damira Sokića često definiraju kao postmodernista, koji se referira na modernu, ali i kao umjetnika koji prkosi pomodnim i površnim pseudoaktivističkim strategijama, a posebno ispraznim tradicionalnim kič vrijednostima. On pak tvrdi da se definiranjem pokazuje ograničenost i uskogrudnost, te napominje da se život uglavnom sastoji od grešaka i sreće. Također, u likovnim krugovima je poznat kao obrazovani erudit i intelektualac buntovnik s karizmom, ali i po svojoj kritičnosti i britkom jeziku. Konstruira objekte i lumino-kinetičke instalacije, reinterpretirajući avangardu s referencijama na Mondrianov neoplasticizam, no najširoj publici je najpoznatiji po "Električnoj stolici."

Express: Nakon adventskog kiča, prikaza Hrvatske kroz povijesni vremeplov i dva kazališna projekta sad ćete i vi imati retrospektivnu izložbu u Tunelu Grič, fascinantnom ali nedovoljno korištenom prostoru. Što vas je nagnalo da 'odete' u 'podzemlje'?

Ništa me nije nagnalo, desilo se samo, čak niti nestanak izlagačkih prostora poslije potresa u Zagrebu nije me usmjerio k tunelu. Ova elementarna prirodna nepogoda, koja je onesposobila zgrade muzeja, napravila je manje štete od kontinuiranih elementarnih društvenih nepogoda koje su uništile duh muzeja. Politika je tome kumovala. Sjetimo se samo triju mandata jednog ministra kulture regrutiranog iz doušničkih policijskih službi starog sistema u novoj vlasti. Tepalo se njegovom analfabetizmu i njegovoj se dugovječnosti u službi proglašavalo uspješnošću. I današnja službenica na čelu ministarstva je njegov kadar iz njegove kuhinje i istog je okusa i mirisa. Negativna selekcija u svim područjima je učinila svoje i sada smo zemlja iz koje se bježi i društvo koje samo sebe razara. Besramni egoizam i samoljublje glupana su glavni pokretači u društvu, obrazac koji je metastazirao. Zapravo, odlučio sam se za tunel prošlo ljeto kad sam se zatekao u bolnici s neizvjesnim rezultatom izlječenja. Buncao sam si tunel i izložbu u njemu. Bilo kakav tunel jer u Grič tunelu nikad nisam bio. Htio sam negdje pokazati nove radove koje sam to ljeto prije bolnice radio. Kad sam ga išao vidjeti zatekao sam propuh, jeku, rudarsko svjetlo, vlagu, dakle, sirovi najelementarnija prostor, ozbiljnu geometrijski rupu kojoj treba biti barem ravnopravan dojmom vlastitih radova. Ozbiljan izazov. Odmah sam ga prigrlio takvog kakav je. Pravi pravcati prostor ne samo za nove radove. Praprostor pod zemljom. Vrlo brzo se složila iskusna ekipa prijatelja, kustos Vanja Babić, dizajn Ante Rašić fotografije Damir Fabijanić i nositelj projekta Galerija Kranjčar, koju uspješno vodi svima znana Elvira. Naišli smo na potpuno razumijevanje Turističke zajednice grada koja je i glavni sponzor.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: S obzirom na to da je riječ o retrospektivnoj izložbi, hoće li postav objediniti neku određenu temu? Koja je ideja izložbe i koje ćete tematske cjeline i radove obuhvatiti?

Postav će objediniti sve teme kojima sam se bavio, ali ih neću strogo kronološki poredati jer je vrijeme samo vrijeme, rastezljiv je to pojam, naime, istovremeno sam znao raditi vrlo proturječne radove, svjesno i nesvjesno. Gledano u natrag, iz današnje perspektive primjećujem dublje međusobne veze već i tada proturječnih radova. Ovom izložbom ne sređujem arhivsku građu već pokušavam pokazati jednu veću i složeniju kompoziciju s drugačijim vezivnim tkivom kroz vrijeme bez uobičajenih prometnih znakova kroz sve izložbe. Rastavljam cjeline iz istog vremena i postavljam radove per se, skidam im tipološku odjeću i stavljam ih u kušnju nove komunikacije, slično onoj kao kad se današnji gledatelj nađe pred špiljskom slikom. Altamira i Lascaux, kao i druge špilje, bile su vrhunska umjetnost onda i danas, a društvo je bilo čopor. Veličanstveno i neobjašnjivo. Ostaje i dalje pitanje što je to umjetnost. Pokušat ću odgovoriti pojedinačnim djelom, napraviti djelo koje će biti jedinstvena cjelina nespojivih stvari i proširiti taj zahtjev na cijeli prostor. Ono što se događa u nadzemlju nije baš optimistično, sile zla razaraju u svim područjima. Nekad sam govorio da umjetnost postoji samo do izlaznih vrata ateljea, pa sam smatrao da je atelje barem skladište. Sada više nisam siguran u to, moguće je da to postane prostor pepela i zato tražim utočište pod zemljom. Za sada je ta sumnja na metaforičkoj razini. Ali, kojim smjerom ide svijet? Možda ti radovi postanu sjemenka u glavi i srcu nekog mlađeg umjetnika i možda će proklijati poslije tutnjave i probiti se kroz pepeo pa se desi osmoza. Jednom sam rekao da će se taj umjetnik zvati Feniks. Znam da emaniram pesimizam ali i apel, i upozorenje. Svašta sam do sada radio. Koliko je to autentično neka drugi sude. Svjestan sam da će netko reći da sam bio i ostao pun nedosljednosti. I bit će u pravu. Ja mislim da je dosljednost u umjetnosti ograničenost, a u životu budalaština.

Express: Završili ste pomorsku školu u Bakru, zatim ste diplomirali kod Nikole Reisera, okušali sreću u Americi sa suprugom Ninom Ivančić, također slikaricom, a zatim ste više od 20 godina poučavali studente na ALU. Kad se probudio vaš nerv za umjetnost?

Ponovit ću, sreća se ne okušava, o nju se spotičete nekom dalekom tuđom voljom nama nedokučivom i zato je tako dragocjena i prizivana. Mislim da je s istog mjesta probuđen i taj "nerv" koji spominjete, a dalje sam se spoticao o sretne trenutke. Uobičajeno je da se uz umjetnički rad pišu i biografije, a to je tako površno i dosadno. Oni duboko skriveni, intimni trenuci su raskrižja bez putokaza i takva trebaju i ostati jer su misterij iz kojeg izlazi čarolija. U istom sam trenutku znao obožavati umjetnike potpuno suprotnih nastojanja i stalno je tako bilo. Koliko su me i neumjetnici formirali, a jesu, ne mogu procijeniti. Nije jednostavno odgovoriti na vaše jednostavno pitanje.

Express: Na početku, u radikalnim sedamdesetim godinama 20. stoljeća, kao mladi buntovni avangardist, vjerovali ste da možete mijenjati umjetnost, a zatim i svijet. Kad ste shvatili zabludu realizirali ste projekt "Slijepe ulice", kojim ste obranili doktorat umjetnosti. Što vas je u tim godinama najviše 'otrijeznilo'?

Trezvenost nije moja vrlina i neka tako ostane, opijenost mi život znači. Naporno je biti stalno u zanosu i propitivanju, ali je i ljepše gorjeti nego tinjati. Polako mi je u svijest ulazila spoznaja da nije vrijedno nastojanje otvaranja tuđih očiju vlastitom destrukcijom i da taj poriv hrabrih, kako smo tada mislili, nije vrijedan odricanja baš svih nepozitivističkih želja. Izgorjela je aura askeze, manje je prestalo biti više. Počeli smo pjevati po cijenu da se istroši glas. Godinama zarobljene emocije su se pobunile i probile ekspres lonac. Sreća i zadovoljstvo, kao i tuga, su ljudske, ne svemirske kategorije. Ponekad se sjetim jedne lijepe Čegecove rečenice kad otprilike kaže da nikad nije imao potrebu mijenjati svijet već komunicirati. Tu sam negdje i sam bio. Tada sam mislio da komuniciranjem mijenjaš i sebe i svijet. Bilo je to prilično pacifistički i naivno. Danas se takav stav naziva distopijskim. Paradoksalno, ostario sam, a ovakav mi se stav danas čini pomirbenim i nepodnošljivo pasivnim.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: Jedan od vaših najpoznatijih objekata je "Crni pravokutnik i crveni krug" iz 2018. godine, koji predstavlja stolicu za izvršenje smrtne kazne, dakle, u svojoj biti ima 'šifru smrti'. Kako je nastala, kome je namijenjena? Koga ili što biste stavili na nju?

Taj rad je spomenik herezi i spomenik rastanku. Smrt je bolan rastanak jednoj strani, ali u sebi sadrži nešto svečano i lijepo. Bol vrijedi podnijeti zbog onog koji ju je prouzročio jer govori da ga je vrijedilo poznavati. Ovo je skraćena misao Marguerite Yourcenar o rastancima i smrti. Taj rad, ta stolica je mnogoznačna i ne isključuje dodatna značenja gledatelja.

Express: Uvijek ste bili iznimno kritični prema Muzeju suvremene umjetnosti, čak ste jednom rekli da bi se od te zgrade mogla napraviti lijepa buksa u kojoj bi živjeli političari. Mislite li da sada, kada Muzej ima novu ravnateljicu, postoje šanse za rješavanje problema i popravljanje statusa te institucije?

Da, muzej mi i dalje izgleda kao zatvor, što i je. Barem se ja u njemu tako osjećam kad, istina, vrlo rijetko, tamo odem. Novu ravnateljicu poznam i mislim dobro o njoj. Bit će joj teško jer je u toj kući sve krivo. Sumnjam da će imati pravu podršku grada jer su tamo savjetnici za kulturu, područje likovnosti, upravo oni koji su tu kuću dodatno upropastili. Otići u penziju tj., na mjesto savjetnika, a da iza sebe nisi ostavio za vrijeme čitavog radnog vijeka niti jednu vrijednu rečenicu, koju bi netko citirao govori o formatu savjetnika i bolesti društva. Imali smo prilike vidjeti prethodnu ravnateljicu iz Slovenije i onaj pornografski cirkus od nekoliko "angažiranih" izložbi s impozantnom pljačkom gradskog proračuna i žestokih javnih kritika, preciznih i istinitih, pogotovo onu umjetnika Željka Kipkea. I nikome ništa, niti odgovora. Nacionalnu likovnu kulturu danas vode, kako u Zagrebu tako i u Splitu i Rijeci, potkapacitirani kadrovi, ispod razine mediokriteta. Govorim o ravnateljima muzeja ili galerija suvremene i moderne umjetnosti. Upropaštavaju čak i rijetke uzorno izgrađene i vođene institucije, poput Galerije umjetnina u Splitu i prepuštaju kulturu Torcidi i kruzerima, a u Zagrebu nepismenim grafiterima po fasadama i asfaltu.

Express: S obzirom na to da ste dugi niz godina predavali na ALU, kako ocjenjujete suvremenu hrvatsku umjetničku scenu? Jesu li nove generacije razmaženije i konformističnije od nekadašnjih?

Sjećam se dobro kad sam izvještavao jednog svog bivšeg profesora vrativši se s nekog putovanja da mi se čini da je zapravo moćne umjetnosti malo, na što je on dodao: "Da, čak i u cijeloj povijesti". I danas sam zatečen tom kratkom rečenicom. Zapravo ohrabrujućom. Veći je izazov inspiraciji. Umjetnost je velika, dug je put pred nama, ima se kuda ići i trebat će snage da se stigne do tog trenutka kad vidiš ono što drugi ne vide. Bilo je svakakvih generacija, ali ja ne uspijevam pamtiti generacije, nikad nisam znao ništa sortirati, ali pojedince pamtim, neke i jako. Koliko god sam davao kao profesor toliko sam i dobivao. Žao mi je što su neki odustali, a bili su izuzetni potencijali, no usprkos tome ima i dalje izvrsnih pojedinaca ali i blokiranih potencijala. Za mnoge je kriva Akademija o kojoj nemam dobro mišljenje jer je prepuna mediokriteta, netalentiranih i neobrazovanih profesora, ustoličenih besramnim načinima. Da imam dijete ne bih ga pustio u taj jad. Čast izuzecima ali većina nadglasava, kao u Saboru, tako se, na žalost odlučuje i u području umjetnosti. No, unutrašnja snaga pojedinca zna prepoznati i savladati i te zidove. Najčešće su jake individue među studentima i izbavitelji koji povuku one čvršće iz te kloake. Bolja je scena nego Akademija, a bila bi i bolja da njome ne upravlja upravo ona ista nekolicina netalentiranih i frustriranih pomno raspoređenih stražara po svim mogućim komisijama, upravnim institucijama, žirijima, debelokožnih stražara vlastite sramote.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: Svojedobno ste odbili velikog kustosa Haralda Szeemanna koji je pripremao izložbu "Blood&Honey – Future is at Balkan" u Beču. Je li problem bio u pomodnom trendu?

Ma, ne. Riječ je bila o političkom interesu. Politika je preopaka djelatnost da bi imala trendove. To je samo goli interes u širem i najužem smislu. Smatrao sam da mi tamo nije mjesto. To je dio moje angažiranosti u umjetnosti kojem je prethodio kratki razgovor sa samim sobom. Takvo je vrijeme bilo, vrijeme malo veće osjetljivosti i osjećaja pripadnosti.

Express: Poznato je da Hrvatska ima malo, netransparentno i pravno neregulirano tržište umjetnina s dosta falsifikata. Kako vi vidite tržište umjetnina u Hrvatskoj? I tko danas kupuje slike i umjetnička djela u Hrvatskoj?

Hrvatska ima tržište kakva je i sama, pravno neregulirana s dosta falsifikata, prevaranata svih vrsta. Umjetničko tržište se samo neće izregulirati i to ćemo još duže pričekati. Za prepoznati umjetničku vrijednost, pa čak i steći nekakav ukus, treba dosta vremena, možda cijela generacija. Jednu smo već preskočili. Ne vidim da je rupu devastiranih bivših društvenih kulturnih institucija pokrpao privatni sektor s izgrađenim svojim interesom pa makar i manjim formatima. Uz nekoliko časnih iznimaka, nekoliko kolekcionara i galerista poput Davora Vugrinca i Elvire Kranjčar u Zagrebu i još jedva ponekog, pojavila se poplava muljatora koji misle da je u umjetnosti sve relativno. A upravo je suprotno. U umjetničkom je djelu sve nedvosmisleno jasno. To se zna i nije potrebno pečatom dokazivati. Ostaci starih institucija napunjeni su podobnim kadrovima koji su ih dodatno kalcificirali. Ljudi bez znanja, strasti i poštenja. Nema smisla da ih nabrajam jer ih šira javnost ne pozna, a politika ih je pozicionirala i do penzije usidrila. Kolateralne štete su nemjerljive. Hrvatska kultura je pusta ledina, a nove političke garniture nemaju u svom rječniku riječ umjetnost.

Express: Kako ocjenjujete položaj umjetnosti i kulture u današnjoj Hrvatskoj u kojoj se s jedne strane promoviraju vrijednosti neoliberalnog kapitalizma, poput profita, a s druge strane su društvene mreže, poput Facebooka, TikToka i Instagrama, preuzele komunikaciju?

To ide jedno s drugim. Mreže su postale isključivo tržišne mreže koje pretvaraju živote u prepunjene kante za smeće. Nisam umrežen. Možda i jesam, a da nisam niti svjestan, ne znam. Inače mislim da je mrežna komunikacija jednosmjerna. Ja i moja najbliža okolina, možda i malo šire, živimo neke starije ideale i navike i ne želimo ih mijenjati jer su nam uporište za kakav takav smisao i volju da utjelovimo još koju fantaziju koju crpimo iz boljih dana.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: Je li ulazak Hrvatske u EU olakšao umjetnicima pristup europskim fondovima te je li to utjecalo na položaj umjetnika? I kako funkcionira suradnja s galeristima, može li se živjeti od prodaje slika?

Pravi umjetnici u Hrvatskoj ne mogu živjeti samo od prodaje slika, dakle, niti galerije od takvih umjetnika. U galerije koje se bave kičem ne ulazim i pojma nemam o tom svijetu niti me zanima. Nemam pojma niti o famoznim EU fondovima niti me zanimaju, kao niti umjetnici koji o njima pričaju. Europski izložbeni prostori su vrlo različitog karaktera, i dijele se po izvoru kapitala i smjeru roba. Umjetnost je roba na ovaj ili onaj način dok ne završi u kolekciji, a onda je robna rezerva. A fondovi su prikriveno ispitivanje tržišta.

Express: Hrvatska kultura već je duže vrijeme poligon za razne političke bitke, a umjetnici su izloženi raznim pritiscima i napadima, te se proglašavaju uhljebima. Kako komentirate trenutačni položaj slikara i općenito vizualnih umjetnika u Hrvatskoj?

Rekao sam da na žalost kultura u Hrvatskoj postoji u rječniku samo onih koji je stvaraju i koji se u ime toga odriču ovozemaljskih dobara. Ponekad se pitam nije li mazohizam vrhunaravni cilj umjetnika, a o onima, zastavama svih režima, nije vrijedno razgovarati, pune su ih akademije. Oni su uhljebi, a tzv. slobodni umjetnici su proleteri bez posla. Što se tiče pojma 'vizualni umjetnik', to je novokomponirani pojam iz arsenala ovih novokomponirano politički korektnih. Ti imaju pristup uz nogu potrčkalima režima, prepoznaje ih se po grbi. Vrlo sam općenit kad ovako govorim, ali recite mi kad ste čuli nekog umjetnika od ovih angažiranih na platformi političke korektnosti ili onih likovnih "čistunaca" da izgovaraju ličnu imenicu vezanu uz nešto loše o liku i djelu npr. nekog ministra poput Biškupića ili Koržinek, notornih antikulturnjaka, da ne govorim o težim kalibrima političara poput Plenkovića na primjer. Znam da je kultura i umjetnost malo područje ali velikih pojedinaca koji izazivaju velika područja. Danas je puno gore nego prije u području kulture i umjetnosti. A sad me pitajte, a kad to prije. Još jučer. Iz dana u dan je sve gore. To vam neće reći nitko od onih uvučenih u upravljačke umjetničke strukture jer su dio iste kamarile. Zato su se i udružili da bi funkcionirali. Ružan mi je termin uhljeb, ljepljiv je.

Express: Zagovarate li društveni i politički angažman u umjetnosti? Naime, stječe se dojam da hrvatski likovni umjetnici zapravo bježe od angažmana i da se inzistira na tzv. čistoj umjetnosti…

Ove dvije grupacije koje spominjete jednako su mi odbojne. Niti je čistoća umjetnički pojam a niti društveni i politički angažman nije. Priča o čistoći je floskula beskrvnih i impotentnih, a takvi ne mogu biti umjetnici jednako kao niti ova poltronska armada aktivista, koji ažuriraju svaku najbesmisleniju devijaciju kao ozbiljan problem i fundamentalnu vrijednost da bi istaknuli svoju socijalnu osjetljivosti i tu svoju finu žicu, a pri tome ne čuju duboki potmuli seizmički tutanj zla, kojeg proizvodi npr. montypythonovski tupe vadeći ispod govornice, držeći za uši zlatno tele u formi zlatnih tenisica s otisnutim njegovim imenom. Taj i njemu slični plaše nas kao malu djecu zombijima koji su krezubi, razroki, hidrocefalusni, prljavi i upišani ljudožderi, a evo, on je tu da nas spasi brendirajući tu zlatnu ljepotu. Bacajući nam zlatnu prašinu u oči. A sve da ne bismo uočili tihe, na uredni razdjeljak počešljane, napudrane, praznog pogleda, poslušne, kikoljeće sjene koje pobožno gledaju ime svetog trojstva, visoko na nebu napisanog "Democracy, Financing and Growth", dok ga s druge strane nestrpljivo čeka botoksirani, na steroidima i pesticidima kripl odlučne geste i vojničkog koraka, inače, brat blizanac, također jednako pozdravljan od ovih dotjeranih, mrtvih koji još hodaju. A armada se zabavlja praskavim vatrometom politički korektnih senzacija. Njima je podjela na bogate i siromašne anakronistična davež, demodirana upadica na suvremenoj sceni. A umjetnik koji priča o međuljudskim odnosima je spori starac koji ne kuži da se ovdje radi o hitnim intervencijama i prvoj pomoći potrebnoj društvu koju, eto, ovi znaju dati. Zombiji ne vole antitoksin koji umjetnik nudi društvu, oni vole umjetno disanje usta na usta. To je današnja umjetnička scena. Pogledajte Venecijanski bijenale.

Express: Kako vidite današnju političku scenu u Hrvatskoj s obzirom na rezultate parlamentarnih izbora i spin informacije, koje se pojavljuju u medijima?

Sada dok razgovaramo još uvijek ne znamo tko će upravljati državom. Sada, da pristojno kažem, padaju maske. Uvijek je tako neposredno poslije izbora. Želudac se okreće naopako, ali ne unatrag. Zar još jedan poraz ljudskosti? Do kada će dostojanstvo biti samo tepih? Zar su izbori ili kako već zovemo ovu sprdačinu jedini prostor slobode pojedinca? Zar je slobodniji onaj koji ne izlazi na izbore? Zar su redovi prema glasačkim kutijama staze slobode? Zar nije sloboda samo tanka crta preko koje ne smiješ? Umjetnik zna što je sloboda, a nesloboda zna tko joj je neprijatelj. U ovoj zemlji umjetnik je neprijatelj, a tako je i planetarno, samo ovo bolje vidim. Godinama nama vlada ološ koji se bogati lopovlukom, a uzeli su si pravo da je takvo bogatstvo njihov napredak, a profit iber napredak, te da je luksuz njihov doprinos i sveopći uzor društvu, toj karikaturi društvenog uređenja i nepravde. Sve se češće sjetim one, iz boljih vremena, poetične rečenice "Pušku pa u šumu". Ponavljam, problem je planetaran. Davne 1943. slovenski pjesnik Edvard Kocbek na Putu u Jajce u spilji piše: "Sumnjam da će organizirana znanstvena budućnost više ugroziti čovjeka nego dosadašnji kaotični razvoj društva." Bio je svjestan fah idiotizma, grabežljivosti u ljudskoj prirodi i duhovnih vrijednosti u kulturi i umjetnosti. Idemo naprijed unatraške milujući pogledom vlastiti imetak.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.