U korpusu američke književnosti pjesnikinja Emily Dickinson (1830. - 1886.) zauzima jedno od najvažnijih mjesta: na Olimpu bogova poezije, Dickinson sjedi u istom redu s Waltom Whitmanom, Wallaceom Stevensom, Robertom Frostom i T. S. Eliotom, pjesme su joj nezaobilazan dio američkih školskih kurikuluma, a kritika ju je proglasila jednom od 26 najvažnijih literarnih figura zapadne civilizacije. Rođena u relativno imućnoj obitelji s istaknutim mjestom u lokalnoj akademskoj, političkoj i društvenoj zajednici Nove Engleske, Dickinson je proživjela naizgled nezanimljiv život viktorijanske žene iz viših klasa koja je stekla akademsko obrazovanje, da bi se potom bez previše buke povukla u roditeljski dom, gdje je do kraja života ostala zaokupljena kućanskim poslovima i brigom oko teško bolesne majke. Kretala se malo - vrlo je rijetko i nevoljko napuštala očevu kuću na dulje vrijeme, a s godinama je posve prekinula kontakte s vanjskim svijetom pa kasnije u životu nije izlazila iz svoje sobe ni kad je imala goste - u najboljem slučaju, sjedila bi s onu stranu odškrinutih vrata, tako da je nitko nije mogao vidjeti. Lokalna ju je zajednica općenito smatrala čudakinjom i nepristupačnom samotnjakinjom, a vlastitoj je legendi i sama pridonosila krećući se, poput neuhvatljive utvare, odjevena isključivo u bijelu haljinu.
Za njezina je života sporadično objavljeno samo deset njezinih pjesama (i jedno pismo), redom bez potpisa, pa stručnjaci vjeruju da ona sama nije odobrila te publikacije. Iako su Emilyni znanci i obitelj vjerojatno bili upoznati s time da piše pjesme, nitko nije znao koliko je to u stvari bilo ozbiljno: kompletan opus od oko 1800 pjesama koje će zauvijek promijeniti definiciju američke književnosti otkriven je u dobro skrivenim bilježnicama nakon njezine smrti - tek je tad postalo jasno da se ispod fasade povučenosti i distance ćudljive usidjelice skrivao vulkan strastvenih emocija, obrazovana angažirana pjesnikinja, promišljena filozofkinja i briljantna romantičarska ironičarka. Četiri godine nakon smrti, 1890., objavljena je prva zbirka njezinih pjesama. U godini dana knjiga je doživjela 11 izdanja unatoč tad značajnim uredničkim intervencijama - tek će 1955. biti objavljena cjelovita zbirka neredigiranih pjesama Emily Dickinson.

U svijetu odavno smatrana klasikom pjesništva, citirana je u knjigama i filmovima, o njoj se snimaju televizijske serije, pišu znanstveni radovi, slikaju bezbrojni portreti, no u Hrvatskoj je Emily Dickinson gotovo neprevođena i slabo poznata. Unatoč tome, ili baš zbog toga, toj velikoj liričarki čiji život do danas ostaje misterij posvetila je svoju novu predstavu istaknuta dramska umjetnica Marija Sekelez “Pismo svijetu”, kazališni portret jedne od najvećih američkih i svjetskih pjesnikinja, zaživjet će na pozornici Zagrebačkog kazališta lutaka 11. listopada u produkciji Kazališne družine Mare i izvedbi glumica Made Peršić, Natalije Đorđević i Anje Đurinović. Sekelez je poznata po nizu kazališnih portreta iznimnih žena - njezine su dramske heroine do sada, među ostalima, bile Isadora Duncan, Maria Callas, Marija Jurić Zagorka, Vesna Parun i Marina Cvetajeva. Razgovor s divnom ženskom ekipom njezine nove predstave počinjem, naravno, s pitanjem: Po kojem ključu bira protagonistkinje svojih drama? “Mogla bih reći da je to u prvom redu intuicija, ali to ne bi bilo dovoljno. Kod svih tih heroina prvenstveno me fascinirala njihova umjetnost, a onda spoznaja kolika je žrtva prinijeta na oltar njihova talenta. Taj imperativ da moraju stvarati, da u njima od tog golemog talenta ne smije i ne može ništa biti zatomljeno, pa i pod cijenu života”, objašnjava Sekelez. Umjetnost je bila ta koja ih je spašavala od svih njihovih životnih tragedija - umjetnost koja je, govori, “neuništiva, ali je i jako zahtjevna, sebična: njoj se mora sve podrediti”. Njezini kazališni portreti neka su vrsta svjedočanstva cijene koju su te velike umjetnice morale platiti kako bi se realizirale, ali i hommage umjetnosti koju su nam ostavile u nasljeđe, “da publika doživi lice i naličje magičnosti koja ih je kroz život pratila, i osjeti zahvalnost na ljepoti koju su nam podarile”. 

Emily Dickinson na taj se niz logično nadovezuje: “Vrhunska pjesnikinja, čiji je život više nego intrigantan, žena koja nije izlazila, odijevala se u bijele haljine i pisala, pisala, pisala. Čak i njezine emocionalne veze s nekolicinom književnika bile su epistolarnog karaktera. Samo pisma, nije ih htjela vidjeti niti je dopuštala da oni nju vide”, govori Sekelez. Zagonetna i nedokučiva dama “koja nije htjela živjeti nigdje nego u svojim pjesmama”, Emily Dickinson ostavila je iza sebe čudesno nasljeđe: “Njezino stvaralaštvo ne samo da je iznimno mudro, emocionalno, esencijalno i transcendentalno, nego duboko i bolno zasijeca u naše živce i srce poput preciznog skalpela”, kaže Sekelez. “Zato njezina poezija nadilazi kategorije vremena i prostora - taj dijapazon, od ljubavi, čežnje, patnje, sreće, duhovnosti, smrti i vječnosti, čini je tako svevremenom. Dojam je kao da je pjesme pisala žena ovog modernog, našeg doba, a upravo u tome i jest sva iluzija i veličina njezina stvaralaštva”, dodaje. Emily se nikad nije udavala, no njezin kanon uključuje veličanstvene ljubavne pjesme. U njezinoj su ostavštini otkrivene i skice triju pisama nepoznatome muškarcu, koja (iako nema dokaza da su ikad poslana) upućuju na strastvene ljubavne osjećaje. Sve je to dalo prostora spekulacijama oko prave prirode njezine kasnije odluke da se posve povuče iz društvenog života. No jedna njezina recentna biografkinja smatra kako je vrijeme da se razbije mit o čudnom i bespomoćnom stvorenju, ženi razočaranoj u ljubav i život - Emily Dickinson svjesno je odabrala živjeti povučeno, tvrdi. Dokumenti, naime, pokazuju da je uzimala lijekove koji se smatraju ekvivalentima današnjih lijekova za epilepsiju, a taj bi podatak objasnio štošta: ako je to bila njezina dobro čuvana tajna, onda je ona morala biti jedna izuzetno hrabra osoba, koja je odabrala živjeti pod svojim uvjetima radije nego biti žrtvom društvene stigme koja se u ono vrijeme podrazumijevala za epileptičare, osobito za ženu. Ona sama svoj je život opisivala kao život uspavanog vulkana: a taj vulkan još i danas živo huči i buči ispod smirene površine njezinih stihova i u stotinama sačuvanih pisama koje je čitav život neumorno pisala. Njezina društvena tišina, dakle, nije bila znak povlačenja iz života, nego oblik kontrole. Naprosto, Emily Dickinson živjela je prema vlastitim pravilima. Sve mnogostrukosti “žene u bijelom” - njezine ljubavi, strasti, razmišljanja, snage i slabosti - u predstavi Marije Sekelez predočit će tri dijametralno različite glumice. “Pismo svijetu” zamišljeno je kao multimedijalni projekt s plesom, glazbom i pjevanjem, u čemu će se Sekelez na sceni pridružiti Mada Peršić, Natalija Đorđević i Anja Đurinović. Na koji će način one prikazati “glas tišine uspavanog vulkana”, Emily Dickinson?

“Mi smo zapravo tri dijela Emily: buntovni, emotivni i duhovni dio”, govori Mada. Dok je njezina Emily “buntovnica, svoja, duhovita, autentična, misli svojim srcem i glavom i ne da se uvjeriti u ono što društvo kaže da treba činiti sa svojim životom”, Anji Đurinović dopao je romantični, emotivni dio Emily: “Ona je istovremeno i hrabra i preplašena, i zaigrana i ozbiljna, i žena i djevojčica. Kroz te kontraste pokušavam dobiti neku svoju Emily i oživjeti je sad i ovdje”. Natalija igra racionalni dio Emily. “Rekla bih da Emily trenutačno ‘živi’ u filigranski oblikovanom fluidu koji je vješto i začudno s nama oblikovala naša Marija - u tim zajedničkim tišinama, boli i ushitima”, zamišljeno objašnjava. Budući da je ona o svom životu progovorila jedino kroz stihove, najvažnije je bilo doseći razinu interpretacije u kojoj će njene misli postati dio naše nutrine, dodaje. Njoj je za interpretaciju najvažnija bila redateljska uputa da u pjesmama pronađe ekvivalent svojim emocijama i stanjima i tako ih prenese publici. “Težak zadatak za koji je potrebna meditativna koncentracija. A tu je i golema odgovornost prema osobi koja je bila tako samokritična da je za života objavila tek nekoliko pjesama i tek posthumno postala nezaobilazno mjesto svjetske literature”, napominje. Velika je odgovornost takvu jednu osobu pokušati predstaviti publici u čitavoj njezinoj veličini, no ona je već “na prvo čitanje” pronašla poveznu nit. “Emily govori o univerzalnim temama - ljubavi, životu, smrti, vječnosti. Progovara iz neviđenih dubina, lucidno, mudro, ironično, bolno, moderno. Da ne znam da nas dijele stoljeća, kladila bih se da su to misli moje suvremenice i u mnogočemu istomišljenice”, govori Natalija. Anja se slaže: “Ona progovara u svačije ime. Duhovita je i lucidna, i oštra, a beskrajno nježna. Njena je poezija toliko životna da mislim kako se svi mogu naći u njoj. Vješto pogađa u samu srž ljubavi, boli, razočaranja, nade..., a to nas sve povezuje”. Projekt ih je sve razveselio, kažu. “Zaista se nisam nadala da ću u današnje vrijeme imati priliku baviti se ovako interesantnim projektom, donijeti na scenu nečiji život kroz poeziju. Ovdje je baš sve po mom ukusu”, kaže Natalija, iako priznaje da joj je “još misterij kojom je to nevjerojatnom intuicijom” Marija Sekelez spojila njih tri. “Potpuno smo različite, ali na sceni dišemo kao jedan organizam. Zaista mi je to još enigma.” Njih tri su, dodaje Mada, “kao Spice Girls: svaka ima svoju vibru, svoju osobnost, svoje shvaćanje života i svijeta”. “Naravno da se ispreplićemo, jedna drugoj i trećoj osjećamo bilo, ali divno je kako i koliko smo različite”, kaže.

Po njezinim riječima, “Pismo svijetu” koncipirano je kao “vrlo delikatna, suzdržana, a snažna” predstava, otkrivajući golem izvedbeni potencijal poezije Emily Dickinson koja se, domeće Marija, “poput najuzbudljivije simfonije pretapa iz stavka u stavak”. Mada se ponovno ubacuje, inspirira je Emily, kaže, kao netko tko je ostao svoj izbjegavši definicije društvenih konstrukata. “I ja otkrivam koje su moje strasti i želje i što mi je važno i tko sam zapravo: takvu sebe pokušavam slijediti, ući u cipele te sebe. Čini mi se da je Emily to isto radila.” Do sada nije imala priliku igrati ovakvu ulogu, kaže. “Pravi je užitak istražiti neku novu sebe u kontekstu Emily. U ovom sam projektu razbudila svoju dramskost, ali s malo vedrog ironičnog odmaka.” Dickinson je napisala gotovo dvije tisuće pjesama, no odabrala je ne objavljivati ih - umjesto toga, svojim se pjesmama neprekidno vraćala, korigirala ih, ponovno ispisivala. Pitam Mariju je li, istražujući ovu pjesnikinju, došla do odgovora na pitanje: za koga je pisala ta žena, koja je “ljubav, duhovnost i besmrtnost pronašla isključivo pod vlastitim uvjetima”?

“Emily Dickinson pisala je prvenstveno sebi i o sebi. Kako i sama kaže: Moj posao je voljeti, Moj posao je pjevati”, odgovara Marija. Ona je napravila izbor iz poezije Emily Dickinson za ovu predstavu, no kako prikazati cjeloviti lik, a pritom ne zapasti ni u jednu krajnost, u melodramu, u sentimentalizam? “Nemoguće je zapasti u bilo kakvu sentimentalnost ili melodramu, jer toga u njezinoj poeziji uopće nema - sve su to osobna iskustva, često vrlo gorka”, odgovara. Tri toliko različite glumce koje je izabrala za ovu predstavu predočit će svu slojevitost osobnosti Emily Dickinson. Pitam ih vole li poeziju - sve tri skaču... Da, da, obožavaju! “Volim poeziju. Jako! Ona sa sobom nosi puno više od riječi, kao uostalom i svaki dobar roman ili drama. Uživam u otkrivanju ritma, atmosfere, bila pojedine pjesme. Volim otkrivati njenu logiku i svakojaka značenja. Nelinearna i beskrajna”, govori Anja. Natalija je isto velika zaljubljenica u poeziju, od malih nogu vična recitiranju stihova, jer je od pete godine nastupala u dječjem televizijskom programu, a godinama se s poezijom susreće i na radiju. No od početka joj je, napominje, bilo jasno da će rad na ovoj predstavi biti njezin “masterclass iz govorenja poezije”. Emilyne pjesme “klize s usana kao šampanjac”, dodaje pak Mada, koja je zahvaljujući ovom projektu “otkrila Emily” i njezinu “genijalnu i duhovitu i muzikalnu poeziju”. Zato misli da uopće nije nužno da publika voli poeziju kako bi uživala u ovoj predstavi: ionako će je zavoljeti tijekom i nakon nje, smatra. Dickinson je, dakle, voljela, možda čak i tjelesno, a imala je i vrlo prisan odnos s prijateljicom i kasnije šogoricom Susan, kojemu se pripisuje i određena doza homoerotičnosti. Kako se u komadu nose s tim seksualnim aspektom; je li na neki način blasfemično o “čistoj” Emily Dickinson u anđeoski bijeloj haljini govoriti u kontekstu tjelesnosti, seksualnosti? “Ma kakva blasfemija!”, smije se Mada. “Čovjek se sastoji od tjelesnog i od duhovnog i zato smo sad ovdje. Kad umremo, bit ćemo samo duhovni, a sad budimo i tjelesni. Tjelesno i duhovno komunicira, i prekrasna je ta ljubav između Emily i Sue”, kaže. Za Anju je Emily “predivan primjer strastvenosti u stalnoj borbi s ortodoksnim pravilima svoga vremena”. “Pristupamo joj s poštovanjem, ne negirajući pritom njenu putenu i ženstvenu stranu”, kaže. Natalija je zagonetna: “Tu smo temu tako obradili da mislim da bi i sama Emily bila zadovoljna! Ali neću otkrivati... Vidjet ćete na predstavi!”. Predstava je multimedijalna, a sve četiri hvale Blaženku Kovač Carić, zaslužnu za “snovit, efektan” pokret (Natalija), u koreografiji koja “stremi tome da pokaže kako je svaki umjetnik višeslojno satkan” (Marija). Natalija, pijanistički školovana, dodaje kako je presretna što je dobila priliku napokon svirati klavir, a uz to u predstavi i pjeva “na začudnu glazbu” Damira Šimunovića. Mada odmah izdvaja modernu “rock’n’rollish numeru”, koju je skladao za jednu od pjesama koje ona izgovara, dok Anja domeće da je prije akademije završila Školu suvremenog plesa Ane Maletić - pokret je definitivno dio njezina izvođačkog habitusa, govori.

Mada, Anja i Natalija članice su ansambla kazališta Gavelle, koje još čeka povratak u svoju zgradu teško stradalu u potresu, tako da im je na neki način zajednička i ta okolnost “beskućništva”. Tužne su, kažu, zbog stanja zgrade svojega kazališta, ali odbijaju klonuti duhom: promjene su tu i treba se što prije priviknuti. “Ne znam je li uopće moguće biti nepromijenjen nakon svega što smo proživjeli u zadnjih godinu i pol”, kaže Anja. “Osjećam promjene na sebi i ne mislim da su loše: u ekstremnim situacijama najbolje upoznajemo i sebe i druge”, dodaje. Mada duboko vjeruje u nesalomljivost duha kazališta: “Otegotne okolnosti još su nas više ojačale. Mi smo kao ptica Feniks koja se pobjednički diže iz pepela! Za sada ne možemo ugostiti publiku u zgradi kazališta, ali iznašli smo druge načine i prostore integracije s našom publikom”. Natalija se slaže da nisu sve promjene nužno loše. Kao primjer navodi kazalište Planet Art, u kojemu također surađuje, a koje je uvelo streaming predstava uživo s četiri kamere: “Gledali su nas po cijelom svijetu”. Za nju, kazalište uvijek ima smisla: “Jednako glumim za dvoje ljudi u publici kao i za dvjesto, ili za one koji me taj čas gledaju na svojim kompjutorima u Australiji”. Mada smatra da ima i nečeg dobrog u “novoj intimnosti” koja se stvara u odnosu glumaca i publike, kad je u gledalištu samo mali broj ljudi, a zadovoljna je i reakcijom publike na “nepredvidive nesvakogodišnje” Gavelline predstave postavljene u pandemijski uvjetovanim okolnostima, što je, kaže, pokazatelj da danas u kazalište idu zaista različiti ljudi. Kazališna je umjetnost jedna od najpogođenijih u pandemiji, sve su tri svjesne da je još otvoreno pitanje kako i kad će početi pravi povratak normalnom životu koji će doista vratiti ljude u gledališta. Ipak, optimistične su. “Ja sam najoptimističnija na svijetu!”, uzvikuje Mada. “Vjerujem u manifestaciju i kvantnu fiziku: vjerujem da će biti onako kako očekujemo da će biti, a zato je najbolje očekivati najbolje, zar ne? Treba se pripremati za najbolji mogući scenarij”. Natalija za sebe kaže da je “realist koji vjeruje u čuda i sretne završetke”. “Možda zvuči kao oksimoron, ali ja duboko vjerujem da će kazalište uvijek pronaći svoj put do publike, samo mu je danas pomoć potrebna više nego ikad. Vjerujem i da će publika ponovno ispuniti svako mjesto u gledalištu. Do tada se prilagođavam trenutačnim prilikama, smišljam nove puteve... Moj mozak nikad ne miruje”, dodaje. Anja se smije: “Uvijek sam optimistična jer - što mi drugo preostaje! Jedva čekam povratak u ‘normalu’, a do tada širim granice svoga strpljenja u svim smjerovima, kao i svi!”. Marija se slaže da je kazalište u pandemiji patilo, glumci su izluđeni od izolacije, govori, kao i publika. To je bolno i porazno, ali potpuni je oporavak moguć, smatra, iako će se posljedice dugo osjećati, no “kazalištarci su žilavi i izdržljivi”. Slažemo se da je pandemija učinila vidljivijima mnoge nejednakosti, no kad je riječ o društvenoj ulozi kazališta, smatra kako “kazalište nije tu da odgovara, nego da postavlja pitanja - a pitanja je danas toliko da će mnoga ostati neodgovorena”. Žene su oduvijek kroz povijest, s više ili manje uspjeha, uspijevale, čak i uz najveće teškoće, izraziti svoje zahtjeve i izboriti se za njih, dodaje, jer su, pored znanja, odlučnosti i odgovornosti, bile i neustrašive. Zato, uza sav rizik, pobjeđuju sve češće i češće. Takva je bila i Emily: glas koji kaže “Ja sam nitko - tko si ti?” nemoguće je ignorirati. To je glas koji se suprotstavlja, koji grabi, koji prkosi normama, podsjećajući u svojim stihovima na ono što vrlo dobro znamo i sami: da temeljne vrijednosti kao što su ljubav, sreća, stapanje duše i tijela nadilaze kategorije i granice vremena i prostora. Iz dubine vremena Emily Dickinson u “Pismu svijetu” ponovo će progovoriti svojim pjesmama, kroz glasove ove četiri glumice, u prijevodu Luke Paljetka, čut ćemo njezinu poruku iz onostranog, njezino “pismo svijetu, što nikad nije pisao meni - obična vijest što kazuje glas je prirodni, nježno uzvišeni. Poruka njena u ruke je dana što vidjeti ih ne mogu, njoj mi za ljubav - dragi zemljaci ne dajte presudu strogu”.