Vida Sever (Varaždin, 2001.) pjesnikinja je i studentica kroatistike i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Za rukopis “Suho mjesto” 2021. godine osvojila je nagradu Goran za mlade pjesnike, povodom čega joj je i objavljena prva zbirka, a trenutno sastavlja još jednu koju uskoro planira objaviti.

Trenutno radiš na novoj zbirci. Po čemu se ona razlikuje od ‘Suhog mjesta’?

Tekst je još u rukopisnoj fazi, no nadam se da ću ga ubrzo dovršiti. Radni su naslovi glavnih ciklusa “Mamutica” i “Otvoreni prijelomi”. Zasad mi se čini da se moj pristup pisanju u ovih nekoliko godina značajno promijenio. U “Suhom mjestu” našlo se dosta pjesama koje prema glavnom konceptu zbirke ne bi trebale biti tamo, ali su završile u knjizi jer mi je bilo žao izostaviti ih. U trenutnom procesu nastojim promišljenije graditi svijet tog teksta te, istovremeno, izbjeći konstruiranje neke čvrste i isključive ideje. Zbog toga u rukopisu ne postoji jedinstvena motivska nit kao u prvoj zbirci, pa mi se čini da će na toj razini tekst biti raspršeniji i razigraniji.

Kako gledaš na pjesničku scenu u Hrvatskoj?

Mislim da ne postoji emocija koju nisam osjetila razmišljajući o našoj pjesničkoj sceni. Konstantan love-hate odnos. Što se tiče pjesničke produkcije, pratim je koliko stignem, ali imam osjećaj da sam u stalnom zaostatku. Ipak, ima nekoliko autora čijim se zbirkama uvijek razveselim.

Što za tebe predstavlja poezija?

Iako mi je poezija jedna od najvažnijih stvari u životu, ne želim si utvarati da se radi o stvari većoj od samog teksta. To je zapravo ono što u vezi nje najviše volim. Možemo je uzdizati, kanonizirati, analizirati, zanemarivati i nad njom se zgražati, no ona uvijek ostaje donekle autonomno područje. Ona se ne da zaj***vati.