Express objavljuje, na temelju knjige "Deset dana u travnju" Borisa Rašete i Gorana Gavranovića, u formi Leksikona prikaz najvažnijih ljudi, događaja i procesa koji su doveli do stvaranja Nezavisne Države Hrvatske. To razdoblje i danas je obavijeno tamom, mnogima posve nepoznato izvan sfere mitova. Knjiga koja je nedavno u izdanju Frakture doživjela i svoje treće, prošireno i dopunjeno izdanje, ima za cilj, oslanjajući se na bogatu građu (dokumente, novine, memoare sudionika, judikaturu, dokumentarne filmove i sl.) skinuti bar dio magle s tih 10 dana u travnju 1941., koji su zauvijek promijenili povijest ovih prostora i život ljudi na njima.

NESTAŠICA SVEGA

U Zagrebu, uz kavu i voće, početkom travnja 1941. očajnički nedostaje građevinskog materijala. Cijene su skočile u nebo. Nema opeke, sve zalihe su rasprodane. Krajem mjeseca trebala bi doći nova tura. Cijena cigle u Zagrebu je sa svim davanjima 725.000 dinara za 1000 komada. Cementa ima, ali nema vagona za prijevoz, pa je nestašica. Nedostaje i drvenog materijala jer se puno izvozio, a cijene su porasle za 25 posto. Betonskog željeza uopće nema, a i cijena mu se gotovo udvostručila, kao i cijena crijepa, koji se također jedva gdje može naći.

Građevinci su očajni – već sad vide da im je sezona propala. Ali dolaze i gore stvari.

RADIOPOSTAJA VELEBIT

4. travnja u 23.20 sati počinje emitirati program radiostanica Glavnog ustaškog stana, “Radiopostaja Velebit”. Znak postaje su taktovi “Lijepe naše”, a zatim slijedi:

“Za dom spremni! Za dom spremni! Za dom spremni!

Ovdje radiopostaja Glavnog Ustaškog Stana! Ovdje radiopostaja Glavnog Ustaškog Stana! Ovdje radiopostaja Glavnog ustaškog stana! Za dom spremni! Za dom spremni! Za dom spremni! Ovdje radiopostaja Glavnog ustaškog stana! Ovdje radiopostaja Glavnog ustaškog stana! Ovdje radiopostaja Glavnog ustaškog stana! Hrvati! Pozor! Hrvati! Pozor! Hrvati! Pozor! Radio Glavnog ustaškog stana daje svaki dan krugovalne izvedbe na hrvatskom jeziku. Hrvati diljem svih hrvatskih zemalja! Hrvati u cijelome vanjskome svijetu! Slušajte svaki dan izvedbu radija Glavnog ustaškog stana!

Dajemo svaki dan najvažnije vijesti i pregled političkih događaja. Osim toga čut ćete svaki dan sve što svaki Hrvat u ovim vremenima treba znati i što svakoga Hrvata u časovima ovih burnih i odlučnih događaja zanima!

Čut ćete hrvatske pjesme, bojne budnice i koračnice! Čut ćete obavijesti iz Glavnog ustaškog stana i naputke, kako se ima svaki Hrvat u ovim časovima držati, što mu je činiti i sve što se odnosi na pripreme za rad i za konačni čin oslobođenja hrvatskog naroda i hrvatske domovine ispod tuđinskog srbijanskog jarma, te za uspostavu samostalne i nezavisne države Hrvatske, na cijelom hrvatskome povijesnom i neprekinutom narodnome području od Mure i Drave do Drine, od Dunava do sinjega Jadranskoga mora!”

Nije ta politička propaganda lucidna niti je program informativan. Ali njima je bitno da su se oglasili.

A u Zagrebu je te 1941. godine broj radiopretplatnika povećan za petinu, od 14.600 na 18.000.

Ukupno, u Hrvatskoj ima više od 23.000 radioaparata. Samo su u Zagrebu točno 18.454 radiopretplatnika. Tehnički napredak je nezadrživ - čak 200 Zagrepčana traži telefone; neki već mjesecima čekaju nakon što su podnijeli molbe, traži se i uvođenje telefonskih podcentrala na periferiji.

MIJO BZIK (1907.–1945.)

Vjerojatno najvažniji Pavelićev propagandist – promičbenjak. On je smislio i u javnu uporabu nametnuo termine “srbočetnici” i “srbokomunisti”.

Rođen je 13. rujna 1907. u Mučnoj Rijeci kraj Koprivnice. Završio je staklorezački zanat, a u politički život ušao je kao jedan od osnivača Hrvatskog domobrana 1928., glasila Hrvatske pravaške republikanske omladine, te njegov ravnatelj. Istodobno je sudjelovao u osnivanju ilegalnih grupa, zbog čega je uhićen i konfiniran, a 1931. osuđen na vremensku kaznu koju je već izdržao u pritvoru, pa je pušten. Nakon puštanja emigrirao je 1933. u Mađarsku, gdje se priključio ustašama na Janka-puszti. Potom je otišao u Italiju, gdje je došla do izražaja njegova novinarska i organizatorska sposobnost. Postao je urednik i tiskar glasila Grič i Ustaša, a Ante Pavelić imenovao ga je u Torinu 1934. poglavnim pobočnikom upravnih poslova u Glavnom ustaškom stanu. Pavelić ga je u rujnu 1934. poslao u Mađarsku, gdje je izabrao trojicu sudionika za atentat na jugoslavenskoga kralja Aleksandra. S ostalim ustašama interniran je na Lipare, ali je i dalje bio na istoj dužnosti u Glavnom ustaškom stanu i tiskao list Ustaša. U prosincu 1937. uhićen je sa skupinom ustaša, provevši 15 dana u talijanskom zatvoru, zbog pripremanja atentata na Milana Stojadinovića, predsjednika vlade Kraljevine Jugoslavije, za njegova posjeta Italiji. Kad je 28. ožujka 1941. Benito Mussolini pozvao Antu Pavelića u Rim, u njegovoj pratnji bio je i Bzik. Nakon proglašenja NDH s Pavelićem se vratio u Zagreb 15. travnja 1941. Bio je posebni povjerenik za novinstvo i promidžbu pri Vladi NDH te ravnatelj lista Ustaša. Od kolovoza 1942. bio je glavar odgojnog ureda u Zapovjedništvu Ustaške vojnice. Priredio je i popratio komentarima Pavelićeve govore u knjizi “Putem hrvatskoga državnoga prava”. Od veljače 1942. bio je član Hrvatskoga državnog sabora, a od studenog 1942. imao je čin ustaškog pukovnika. Kako je bio osobno blizak Paveliću, postao je službeni povjesničar ustaškog pokreta. U Zagrebu je 1942. objavio knjige “Ustaška borba” i “Ustaška pobjeda”. U prvoj je obrađena djelatnost frankovačke organizacije do Pavelićeva odlaska u emigraciju, a u drugoj djelatnost ustaša u emigraciji i njihov povratak u Hrvatsku. Izdao je i knjigu “Ustaška misao” (1943.), a 1944. i “Ustaške poglede (1928–1941–1944)”, u kojima je prikupio, uredio i popratio komentarima Pavelićeve političke misli i poglede. U listopadu 1944. postao je zapovjednik Poglavnikove tjelesne bojne. U svibnju 1945. povukao se iz Zagreba s ostalim dužnosnicima NDH prema Austriji, kroz Sloveniju, ali ga je zarobila Jugoslavenska armija i osudio Vojni sud Komande grada Zagreba na kaznu smrti.

IVO BOGDAN (1907.–1971.)

Drugi važan promičbenjak. Ivo Bogdan rođen je 30. rujna 1907. u Suđurđu na otoku Šipanu, a umro 18. kolovoza 1971. u Buenos Airesu. Završio je Trgovačku akademiju u Dubrovniku 1926., a potom studirao na Ekonomsko-komercijalnoj visokoj školi u Zagrebu. Kao katolički publicist i novinar, surađivao je s Narodnom politikom, glasilom Hrvatske pučke stranke, bio glavni urednik Luči (1927.) te novinar i urednik (1929.–1941.) katoličkog dnevnika Hrvatska straža, u kojem je pod pseudonimom Rys objavljivao političke i kulturološke priloge. Izdao je i više pamfleta i brošura o komunizmu, Sovjetskoj Rusiji i republikanskoj Španjolskoj. Zagovarao je fašistički sustav i njegove vrijednosti. Djelovao je u domovinskom vodstvu ustaškog pokreta, sudjelovao u pokretanju dnevnika Hrvatski narod (1939.) te pokrenuo tjednik Croatia (1940.) Bio je ravnatelj Hrvatskog naroda i pokretač Spremnosti (1942.), a od 28. siječnja 1944. glavni ravnatelj Glavnog ravnateljstva za promidžbu NDH; bio je vodeći novinar, propagandist i cenzor NDH. Nakon sloma NDH emigrirao je u Argentinu, gdje je nastavio pisati u različitim iseljeničkim publikacijama. Bio je urednik časopisa Studia Croatica. Nađen je mrtav u svom stanu u Buenos Airesu; prema nekim izvorima, stradao je od posljedica atentata u svojoj tiskari. Sumnja se da ga je ubila jugoslavenska tajna policija.

BRANKO BENZON (1903.–1970.)

Bonvivan i dendi Branko Benzon rođen je 29. kolovoza 1903. u Postirama na Braču, a umro u rujnu 1970. u Caracasu u Venezueli. Završio je medicinu u Zagrebu, specijalizirao kardiologiju, objavio više stručnih radova iz područja patologije i liječenja srčanih bolesti te postao primarijus Odjela za srčane bolesti u Merkurovu sanatoriju u Zagrebu. Već 1932. otpušten je iz državne službe zbog političkih razloga. Bio je član vodstva domovinskog ustaškog pokreta, pronjemački orijentiran. Kad je Vladko Maček 1940. protiv njega podnio tužbu zbog klevete, emigrirao je u Slovačku, a potom se preselio u Njemačku, gdje je vodio radiopostaju Velebit. Bio je zastupnik ustaškog pokreta u Njemačkoj. U ime Ante Pavelića i Mile Budaka 31. ožujka 1941. predao je u Berlinu memorandum ministru vanjskih poslova Joachimu von Ribbentropu u kojem se traži njemačka potpora i pomoć za stvaranje nezavisne hrvatske države koja bi obuhvaćala stare hrvatske pokrajine: Hrvatsku, Slavoniju, Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu sa Sandžakom i Bačkom sa Suboticom. U vrijeme proglašenja NDH vratio se u Zagreb i postao član Hrvatskoga državnog vodstva. Kao njemački štićenik postavljen je u travnju 1941. za prvog poslanika NDH u Njemačkoj, ali je već 10. listopada 1941. opozvan zbog nediplomatskog ponašanja. Od 1942. bio je poslanik u Bukureštu, a od 1944. do 1945. u Budimpešti. Zbog povezanosti s pučem Lorković–Vokić došao je u sukob sa službenom politikom u NDH te se više nije vratio u Zagreb. Pri kraju rata preselio se u Španjolsku, zatim u Argentinu, gdje je radio u Direkciji za imigrante. Nakon pada predsjednika Juana Perona 1955., čiji je bio prijatelj, otišao je u Venezuelu i postao šef odjela u američkoj bolnici u Caracasu.

IVAN WERNER (1887.–1944.)

Gradonačelnik Zagreba, s kojim je Pavelić često jahao po Tuškancu. Rođen je 18. lipnja 1887. u Zagrebu, a umro 26. lipnja 1944., također u Zagrebu, dok je obnašao dužnost gradonačelnika. Podrijetlom je iz stare zagrebačke obitelji njemačkog podrijetla, zanimanjem je bio mesar. Počeo je polaziti gimnaziju, no napustio ju je te izučio mesarski obrt. Usavršavao se u Grazu, a u Beču je bio poslovođa u mesarskom veleobrtu s više od 250 zaposlenih tijekom tri godine. Usavršavao se i u Njemačkoj, a 1911. vratio se u Zagreb i otvorio obrt, prvo na Kaptolu, potom na Starom Dolcu u Bakačevoj ulici, a nakon otvaranja nove Gradske tržnice Pod zidom 1930. preselio je obrt tamo i uspješno ga vodio do kraja 1941. Bio je gradski zastupnik u Zagrebu od 1923. do 1926., jedan od utemeljitelja Društva Zagrepčana i njegov potpredsjednik od 1934. do kraja života. Bio je istaknuti gospodarstvenik u vodstvu Zagrebačkog zbora, iz kojeg se razvio velesajam. Početkom svibnja 1941. Ante Pavelić imenovao ga je zagrebačkim načelnikom kao dobrog poznavatelja Zagreba, napose njegovih opskrbnih i prehrambenih potreba u vrijeme rata. Na toj je dužnosti i umro, navodno otrovan. Za zasluge ga je Pavelić odlikovao pravom na zvanje viteza. Bio je veoma cijenjen, štitio je interese Zagreba i svojih činovnika, a u teška je vremena unosio humor poznat kao “Wernerovi vicevi”, pa ga povijest pamti kao vicmahera – to je rijetka zvijer u hrvatskoj politici - prije no što je tu titulu preuzeo Stjepan Mesić.

PETI TRAVNJA, DAN VELIKOG SUMRAKA

Subota, 5. travnja, 95. dan, katolici Vinko, pravoslavci Teo, sunce izlazi u 5.30, a zalazi u 18.26., pišu novine.

Toga 5. travnja čitatelji novina znaju da sunce zalazi u 18 sati i 26 minuta, ali instinktivno osjećaju da se sve brže smrkava i da bi noć mogla biti duga i mračna. To im već poručuju i novine, kako vidimo iz Stepinčeva dnevnika, kojem suradnik na taj dan upisuje sljedeće retke:

“U noći 4.-5. prestao je civilni željeznički promet. Ratna psihoza je sve veća. Otkrivena je tajna komunistička Radio stanica u Zagrebu. Kaos postaje sve veći na sve strane. Danas su već zatutnjali prvi topovski hici na neki aeroplan nad Zagrebom. Vojnici nemaju u redu hrane, njemačka propaganda je vrlo jaka među Hrvatima i izgleda da je rat neizbježan, ako se Bog ne smiluje. I to je sve skuhala srpskopravoslavna crkva sa Židovima, komunistima, masonima, sokolima itd.”

“Ministarstva u Beogradu”, čitamo dalje, “spremaju se iz Beograda evakuirati u Vrnjačku Banju. Amerika obećaje pomoć Jugoslaviji, ali koja korist kad naša sela i gradovi budu pretvorena u prah, a pučanstvo izgine za tuđe interese, a Hrvatska i dalje bude rob. Banska Vlast ne čini upravo ništa za snaženje morala, pa se splitski biskup ponovno tuži da kazalište u Splitu na sam Veliki Petak sprema jednu blasfemnu dramu tobožnju ‘Golgotu’ u kojoj se propagira blud i preljub.

Na što smo spali? Baš ovaj čas čita nadbiskup riječi proroka Jevremije, koje vrijede i za naše vlastodršce i inteligenciju, koja je dobri naš narod zavela na krive puteve...

Nadbiskupu je vojska zaposjela dobro Brezovicu, pozvala starog šofera u vojsku i ovih dana nadbiskup nikud ne izlazi, jer vojska protiv zakona plijeni automobile na ulici, a konje je i onako već odvela.”

Nadbiskupov tajnik u dnevnik upisuje retke prožete gorkim razočaranjem. Rat je pred vratima, znaci vremena su nedvosmisleni. Teško je prikriti osjećaje. Nadbiskupova zapažanja potvrđuju i vijesti u novinama – od 5. travnja uvedena su ograničenja putovanja željeznicom, a službenici osim “legitimacije” moraju imati objave vlasti, kao i druge osobe. Bez toga neće im biti izdane karte.

Dakle, putovanja bez dozvole više nisu moguća. Sloboda je prošlost.

EDMUND VEESENMAYER (1904.–1977.)

Edmund Veesenmayer rođen je 12. studenog 1904. u Bad Kissingenu, a umro 24. prosinca 1977. u Darmstadtu. Bio je visokopozicionirani njemački diplomat i SS-ovac, jedan od ključnih operativaca Trećeg Reicha za Balkan tijekom Drugog svjetskog rata. Doktorirao je ekonomiju 1928. u Münchenu, a nacističkoj se stranci priključio 1932. Od 1938. djelovao je kao najbliži suradnik Wilhelma Kepplera, Hitlerova povjerenika za gospodarska pitanja, sudjelujući u pripajanju Austrije, razbijanju Čehoslovačke i stvaranju marionetske Slovačke. Bio je čovjek od posebnog povjerenja Joachima von Ribbentropa i imao je čin SS-pukovnika.

Početkom 1941. poslan je u Zagreb kao poseban izaslanik njemačkog Ministarstva vanjskih poslova, sa zadatkom da pripremi teren za razbijanje Jugoslavije i stvaranje nezavisne hrvatske države. Prvi mu je cilj bio pridobiti Vladka Mačeka da stane na čelo nove države, jer se smatralo da bi HSS pružio širu političku osnovicu od malobrojnog ustaškog pokreta.

Kako je Maček to odbio, Veesenmayer se okrenuo Slavku Kvaterniku i ustašama. Organizirao je sastanke s Kvaternikom i desnim krilom HSS-a, a rezultat je bila izjava od 5. travnja koju su potpisali Kvaternik, Mladen Lorković, Egon Bulat, Jozo Tortić i Mato Lamešić, a u kojoj se izražava želja za stvaranjem “svoje narodne države” uz njemačku pomoć.

Veesenmayer je aktivno sudjelovao i u dobivanju Mačekove izjave 10. travnja, kojom je ovaj pozvao na pokoravanje novoj vlasti, nakon čega je Kvaternik proglasio NDH. Sam Veesenmayer sudjelovao je u tom činu kao ključni njemački izaslanik, a kasnije je dočekao Antu Pavelića u Karlovcu 13. travnja. Bio je u stalnoj vezi s Hitlerom i Ribbentropom te je Paveliću predložio da ukloni radikalne ustaške elemente poput Eugena Kvaternika, Maksa Luburića i Viktora Tomića, smatrajući ih neoportunima za njemačke interese. Potkraj 1942. Pavelić ga je odlikovao Veleredom krune kralja Zvonimira I. stupnja s hrastovim grančicama i pravom na naslov viteza.

U literaturi ga nerijetko nazivaju “otac NDH”.

Godine 1944. imenovan je njemačkim poslanikom u Budimpešti, gdje je organizirao deportacije više od 400.000 mađarskih Židova u Auschwitz. To znači da je za svakog Židova - a svi su iz Auschwitza izašli kroz dimnjak - kažnjen s 23 minute robije, ali je pušten već 1951., pa je jedan židovski život platio s tri minute kazne. Poslije je živio u Njemačkoj, gdje je umro 1977.

ĐURO (JURAJ) VRANEŠIĆ (1897.–1946.)

Đuro Vranešić rođen je 25. studenog 1897. u Draguševcima na Žumberku, a umro 14. siječnja 1946. u Zagrebu. Gimnaziju je završio u grkokatoličkom sjemeništu u Zagrebu, a od 1917. do 1922. studirao je medicinu u Zagrebu i specijalizirao psihijatriju. Kad je Miroslav Krleža 1933. onemogućen u namjeri da održi najavljeno predavanje, Vranešić je bio supotpisnik javne potpore u prilog Krleži. Godine 1936. otvorio je privatni sanatorij u Zelengaju. Bio je predsjednik Liječničke komore uoči rata te 1943. i 1944. U sanatoriju je 1940. liječio ustaškog prvaka Milu Budaka nakon ženina samoubojstva. Politički je bio blizak HSS-u i prijateljevao je s Vladkom Mačekom. U njegovu, kao i u Grivičićevu stanu, od 3. travnja 1941. njemački posebni izaslanik Edmund Veesenmayer držao je sastanke s predstavnicima domovinskih ustaša, HSS-a i dužnosnicima Banovine o stvaranju nezavisne Hrvatske. Nakon proglašenja NDH imenovan je 12. travnja članom Hrvatskoga državnoga vodstva, koje je djelovalo do povratka Ante Pavelića u Zagreb 15. travnja 1941.

“U subotu oko podne 12. IV. 1941. bio sam u predsoblju Banskih dvora na Markovu trgu”, rekao je nakon rata istražiteljima Đuro Vranešić, “jer me je interesiralo kako će se događaji dalje razvijati, a znao sam da ću tamo susresti niz poznatih ljudi koji će me moći o tome informirati. 12. IV. poslije podne saznao sam slučajno iz novina na Jelačićevu trgu da sam imenovan vijećnikom ‘Privremenog državnog vijeća NDH’. Naglašavam da mi nikada nije bilo poznato zašto sam imenovan vijećnikom, a isto tako naglašavam da se to vijeće nije nikada konstituiralo, niti održalo ma i jedan sastanak. Napominjem nadalje da Pavelić nije nikada priznao to vijeće te da je on nakon svog dolaska u Hrvatsku imenovao neko svoje vijeće kojemu nisam bio član. O imenovanju za člana vijeća nije mi nikada uručen nikakav dekret ili akt. Odmah nakon dolaska Pavelića u Hrvatsku, prigodom sastavljanja prve ‘vlade’, bio mi je od strane Lorkovića, Benzona, Perića i nekih drugih nuđen položaj ministra zdravstva, no ja sam tu ponudu odbio motivirajući to slabim zdravljem, prezaposlenošću, nepripadanjem ustaškom pokretu itd...”

Krleža će o svom prijatelju i zaštitniku kasnije izreći riječi spasa, ali bilo je prekasno.

“Odmah na početku rata, zapravo prvih dana rata, između 6. travnja i 10. travnja, uspio sam da ga uvjerim da poduzme sve što može ukoliko može da bi se politički uhapšenici koje je banovinska vlast predala okupatoru pod ključem puste na slobodu i u tom smislu bio je aktivan i tako reći trajno po predsobljima i na telefonu. Vranešić se bio bezrezervno priklonio mojoj tezi (pomalo i na temelju vlastitih kombinacija) i u tom smislu on je uspio da uvjeri i pokoleba dr. Nikšića, ali kako je Nikšić skinut sa svoga položaja šefa policije kad je stvar iznio kao prijedlog, ta je Vranešićeva akcija propala.”

Bio je član Rasno-političkog povjerenstva MUP-a 1941. za izradu prijedloga i nacrta zakona. Prijateljevao je s njemačkim opunomoćenim generalom u NDH Edmundom Glaiseom von Horstenauom. Bio je pod njemačkom zaštitom jer ga je ustaško vodstvo htjelo ukloniti zbog negativnih ocjena novog poretka i državnog vodstva. Iz bojazni da ustaše ne ostvare svoje prijetnje, sklonio se u jesen 1944. u Austriju, nedaleko od Salzburga, ali se vratio u Hrvatsku na nagovor Vase Bogdanova na Badnjak iste godine. Nastanio se tad u Samoboru i ondje dočekao slom NDH. Kraće vrijeme poslije rata vodio je sanatorij, a onda je uhićen. Na prvoj raspravi 16. studenog 1945. pred Okružnim sudom u Zagrebu, nakon svjedočenja desetorice uglednih intelektualaca u njegovu korist, oslobođen je, ali ne i pušten. Već sutradan, nakon tužiteljeve žalbe, osuđen je na 20 godina robije. Kako ni ta presuda nije zadovoljila tužitelja, 7. prosinca 1945. Vrhovni sud izrekao je smrtnu presudu. Vranešićeva žalba, koju je podnio odvjetnik Ivo Politeo, Ustavotvornoj skupštini FNRJ odbijena je, presuda je izvršena, premda je Miroslav Krleža intervenirao kod Josipa Broza i Milovana Đilasa i dobio obećanja o pomilovanju.