Kad je započeo rat u Ukrajini, bila sam na nasipu rijeke Save, isključena iz svijeta, trčala sam. Potom sam dugo sjedila kraj rijeke, ne priključujući se na dotok informacija iz svijeta. Potom, stvarnost koja se u tom trenutku činila nemoguća: u Europi je počeo rat. Rusija je napala Ukrajinu, napala je silovito, i mi smo zvali jedni druge, šutjeli ili priznavali jedni drugima stanje šoka u koje nas je taj početak rata doveo. Bili smo duboko pogođeni, ljudi oko mene i ja, svjesni kako je ovo trenutak u kojem ćemo ponovno proživjeti i onaj naš rat, suosjećali smo i supatili s Ukrajincima. U Ukrajinu ću doći s proljećem ove godine. Užgorod, grad kao bilo koji u nizinskoj Hrvatskoj, ulice kao da hodam gradovima u Hrvatskoj, osjećaj da sam doma. Ali rat je tu, iako je grad siguran. Rat titra u zraku, umor zbog neprestane brige i straha osjeti se u ljudima, iako su srcem prisutni. Ukrajinci ni tad ne uskraćuju gostoprimstvo.

U posjetu smo obližnjim selima, a u jednom od njih je i prihvatilište za izbjeglice. Ulazimo unutra. U prostoriji namijenjenoj druženjima dvije djevojčice skrivene ispod stolica, u kutu. Ne može im biti više od pet, šest godina. U jednoj sobi djevojka, možda joj je 25. Svedena je na tih nekoliko metara četvornih, njen je život sveden na tih nekoliko metara četvornih, budućnost i obrazovanje, sve je oduzeto. Ona čeka. Rat govori. Mi slušamo. Nešto se u meni prelama i vani počinjem pričati Keti kako je, tijekom mog izbjeglištva, kad sam bila u školi, za mene poskrivećki brinula čistačica škole, koja je bila dobra s mojom majkom. Ona je vjerojatno jedina s njom i razgovarala u tom cijelom selu kao s ljudskim bićem, tom neobrazovanom Bosankom koja je pobjegla od rata koji je plamtio samo stotinjak kilometara dalje. Plačem. Ovdje je rat, a rat kao da nikad nije završio ni u meni. Odbijala sam dugo te narative, vjerujući da se moraju odbijati jer ta je vatra nacionalizma i mržnje potpuno preuzela priče o ratu. Nas, mnoge, ostavila je u nekom međuprostoru kojem smo mi odbili išta reći jer bi to značilo da pripadamo toj istoj priči o mržnji i netrpeljivosti koju je provodila i još provodi naša politička struktura. Glorifikacije patnje. I potom me sve to ošamari, dok plačem na ramenu te divne Gruzijke, čija je mudrost utješna, kao i ratovi koje je ona prošla (i opet, svi, svi osjećamo svojim rat u Ukrajini) i shvaćam da su nam uzeli mogućnost da ispričamo svoje priče o ratu svojim nametnutim narativima. Da su nam uzeli mogućnost da tugujemo, da odbolujemo, jer su sve te priče proglasili svojom. Shvaćam polako da je i naša rezignacija bila opasna, jer se njihovom nacionalističkom narativu nije suprotstavio ni jedan drugi. Eto, i rat su nam na kraju uzeli. U kojim je god ustima u regiji, postao je najopasnije oružje i nakon samog rata. Maska koju nosim zavodljiva je maska, pravim se da sam iznad priča o ratu, ali suštinski, one su integralni dio mene, jer rat je osakatio moje djetinjstvo i moju obitelj.

Ali nešto je još zanimljivo u ovim zemljama, a to je da su one neprestano granice za obranu Europe i na njima se lomi ideja što Europa jest, što nije, tko u nju smije, tko u nju ne smije. Tako su naše granice postale - grobnice. U travnju ove godine donesen je Pakt o migracijama i azilu, o njemu se nije govorilo, o njemu se i dalje šuti, iako se radi o izuzetno opasnom zakonu. Naime, ako ne želite primiti izbjeglice, možete platiti da ih netko takoreći primi, ili ih zadrži, u tko zna i koga briga kakvim uvjetima. Postroženi su uvjeti za tražitelje azila i kako se u ovom trenutku čini, diskriminirajući zakon tu je da se pobrine da granice postanu neprelazive. Kad je u listopadu 2021. napokon potvrđeno nasilje na hrvatskoj granici, izašle su snimke koje jasno pokazuju skupinu maskiranih policajaca kako palicama tuku i protjeruju skupinu migranata preko rijeke. Priče o policajcima u fantomkama, ili točnije o neidentificiranim ljudima koji nasiljem vraćaju izbjeglice preko granice postoje već otprije, a hrvatska policija dotad odbija da se ikako te maskirane muškarce povezuje s hrvatskom policijom. Maske. Maske koje su postale u tom trenutku dozvola za nasilje, dozvola za nerijetko sadističko iživljavanje i pokazivanje moći, maska na ljudima koji možda, sasvim je moguće, doma ljuljaju vlastitu djecu na ljuljačkama koje su sami izradili, uspavljuju ih, uče svoje sinove voziti auto, dok nečije tuđe sinove nemilice prebijaju. Titi Khati spašena je u kući kraj Karlovca jer su ukućani pozvali novinare prije policije, kako bi slučaj izašao u javnost, nakon što je s dvoje djece, četrnaest i sedam godina, vraćena 22 puta preko hrvatske granice. "Stajali smo na vrhu planine kad mi je moja izmučena kći rekla: A da se mi sad uhvatimo za ruke i bacimo dolje, da sve ovo prestane." Hossain Soki Walladi izvučen je 2020. iz Korane i pokopan u Skakavcu kraj Karlovca. Migrant iz Čada pobjegao je u Švedsku kad su mu ubijeni članovi obitelji, da bi, nakon godina tamo, bio vraćen u Čad, otkuda je opet pobjegao i završio na dnu rijeke Korane. U hrvatskoj postoji 45 neidentificiranih grobova ljudi koji su izgubili živote prelazeći granicu. Po te se ljude nitko nije vratio, a njihovi bližnji ne znaju možda ni da su umrli. Jedan je od grobova dječji. Kad su djeca na putu od svojih nekoliko godina, jeste li se ikad zapitali znaju li oni uopće što je to kuća? Kako nauče brojeve? Abecedu? Pisati? Čitati? Najstarija granica na svijetu je granica Andore i Francuske, 120 kilometara iz 1278. Granica je zamišljena linija koja, po definiciji, dijeli dva teritorija, dvije države. Od zatvaranja izbjegličke rute na Balkanu smrtno je stradalo barem 259 migranata. Od ulaska u Schengen, Hrvatska policija kaže da dnevno priječi više od dvije stotine prelazaka migranata, najčešće preko rijeka. Izdvajaju slučajeve kad ljudi na sebe zavežu prazne plastične boce i pokušaju tako preplivati rijeke koje krivo procijene. Realan broj umrlih je veći od navedenih statistika, vjerojatno i od pronađenih grobova, jer je smrt nekoga tko zapravo ne postoji teško je upisati u vrijeme i mjesto, a i identifikacija tijela je otežana. Međunarodna organizacija za migracije (IOM) bilježi od 2014. godine 48.231 izbjegličku smrt, a to znači barem 16 mrtvih svakoga dana. Te su procjene umanjene jer tijela nerijetko nisu ni pronađena, pogotovo kad je riječ o Sredozemnome moru. Od početka 2017. na području Hrvatske smrtno su stradala najmanje 62 migranta: 37 ih se utopilo, devet smrzlo, pet poginulo u prometnim nesrećama, dvojica od udara vlaka, dvoje ih je umrlo zbog plućnog edema ili zatajenja oba plućna krila, a još toliko prirodnom smrću. Po jedna osoba stradala je od pada u jamu ili s visine, strujnog udara i nagazne mine. U tom petogodišnjem periodu ukupno je ozlijeđeno još 140 migranata, od čega 57 teško i 83 lakše. Samo na području Grada Karlovca, gdje brigu o ukopima vodi komunalno poduzeće Zelenilo d.o.o., od siječnja 2018. pokopano je 13 migranata. Činjenica je da klimatske, kao i političke promjene uzrokuju sustavno mijenjanje karti svijeta. Europu, predviđa se, očekuje pad broja stanovišta u sljedećim desetljećima. S druge strane, Afriku od 2020. do 2050. očekuje gotovo duplo povećanje broja stanovnika, do 2,4 milijarde od sadašnjih oko 1,2 milijarde stanovnika. Bez jasne migrantske politike očekuje nas samo jednako ubrzano povećanje grobova.

Europa gotovo neskriveno pokazuje ne samo ksenofobiju, nego i rasizam. U trenutku kad je nužan prihvat izbjeglica iz Ukrajine, sasvim je jasno da je boja kože ono što uvelike igra ulogu po pitanju toga imate li pravo na bolji život. Ili, nerijetko, na život općenito. Ako Europa pristaje ne vidjeti, ako pristaje biti licemjerni prikaz suverenosti i napretka, što ostaje od onoga što smo smatrali europskim vrijednostima? Kaže Kundera: "I da se u samoj Europi, Europa više ne doživljava kao vrijednost". I to je rečenica koju ćemo podcrtati - europski nihilizam koji je najavio Nietzsche već je neko vrijeme tu, ali je puno apsurdniji nego što smo ga mogli zamišljati, jer ga možemo pratiti live preko naših pametnih telefona, otupljujući pred slikama nasilja. Ponovno, zemlje Srednje Europe, kao nekad od Osmanskog Carstva, postaju nepropusna granica Europe. Ovdje se ljudi puštaju da umru. Ovdje ih se batina. Ovdje se prolijeva krv u ime te iste Europe, na bodljikavim žicama, pod pendrecima. Je li to i naša odgovornost? Jaspers bi uvijek potvrdno odgovorio, a i ja bih se složila - nužno je da govorimo mi, jer solidarnost o kojoj Jaspers govori ona je koja nam zapovijeda odgovornost, samim time što smo ovdje i ne činimo sve što je u našoj moći kako bismo isto spriječili. Suodgovorni smo, mi smo ta krvnička, ravnodušna, konformistička, licemjerna Europa koja Ukrajini pruža dovoljno da drži glavu nad vodom, ne misleći tko će se boriti ako svi izginu (jer u pitanju su životi, a ne strateška odluka), kao što smo bili i genocidna, nacistička, fašistička Europa koja čak ni sad nije naučila lekciju pa šuti o nasilju koje se događa u Gazi. Dapače, naučili smo pogrešnu lekciju, onu kako ćemo opresijom i šutnjom umanjiti odgovornost i krivnju (ono što se u ovom trenutku događa u Njemačkoj poraz je jer zatire slobodu govora i solidarnost). To smo mi. Europa. Samo prihvaćanjem odgovornosti za ono što smo bili i onoga što jesmo možemo možda dosanjati drugačiju, pametniju budućnost.

Ne smatram se Hrvaticom. Ja, čija je majka Bosanka, ponosno bih mogla reći da sam, ako je o prostoru riječ, možda Banijka, oblikovana mitovima malenih rijeka, bukvi, brda, šljivika, rakije i seoskog folklora, i na to nije utjecalo ni dugo izbjeglištvo. Za mene je to prostor u koji sam pustila korijen. Dom. Upravo je pitanje doma još jedno bitno pitanje danas: ako se možemo ukorijeniti, ako ne možemo osjećati sigurnost zajednice, što nam preostaje? Svjesna sam kako više pripadam, kako sam uvijek više pripadala svim mjestima Ukrajine ili Srbije, da pripadam tom Balkanu, pijankama i slavljima, suzama i patnji koja je uvijek kroz umjetnost i kulturu bila sposobna stvoriti katarze, nego Zapadu. Beograd je moj. Kiš je moj. Ukrajina je moja. Ali i svaki je čovjek kojeg uzmu hrvatske rijeke na granicama, svaki je taj grob - također moj.

Prostor koji dijelimo prostor je dubokih rana i trauma, koje generacije koje dolaze zaboravljaju, a da pritom nisu riješene ili otpuštene. To su traume na kojima će izrasti nove traume. I ponovno, vratit ću se u osobno. Imam svega nekoliko sjećanja od vremena kad sam bila dijete. Svakodnevno pokušavam sad već zadnjih nekoliko godina voditi taj povremeno bolan razgovor sa sobom, pokušavam čuti djevojčicu koja sam bila, djevojku koja sam bila i koja je u mnogim trenucima bila povrijeđena. Pokušavam čuti nju, sebe u svim tim svojim vremenima, uvjerena kako prošlost i sadašnjost nisu linearne, nego da zaista postojim u sebi u svim svojim verzijama i da je zaista, kako bih bila potpuna, potrebno s tim svim bićima razgovarati i utješiti ih. Svakodnevno pokušavam reći djevojčici sa smrtnim strahom, koja u mraku provodi cijelo moje rano djetinjstvo, da nije sama, da shvaćam koliko je boli i da shvaćam da je njeno tijelo, kao i njeno trenutno shvaćanje svijeta previše maleno kako bi shvatila ono što doživljava, ono što osjeća, ono što nasrće na nju. Grlim je, dugo, i tješim, onako kako moji roditelji to nikad nisu mogli i uvjeravam je da će na kraju sve proći, da ćemo zajedno to odtugovati, da neće biti sama. Trudim se upoznati njene rane, shvatiti taj strah i nemogućnost da jezikom dohvatim takva iskustva, pokušavam shvatiti, imajući sad i sama djecu, koliko je taj svijet ranjiv tad. Na neki način postajem joj majka, ona koju je trebala, a nikad nije dobila, postajem majka, brižna i nježna, sama sebi. Jer rana je mjesto na kojem je moguće pronaći i snagu, rana može zacijeliti. Rad na tome je stalan, upornost u nježnosti prema nama samima mora biti neprestana i nepokolebljiva, povjerenje u vrijeme mora biti gotovo poput vjere u božansko, ali na kraju - možemo se zacijeliti i rane koje smo naslijedili i one koje smo doživjeli. Trebalo bi ovdje reći i ponešto o tome kako pamtimo. Činjenice mogu biti okvir, one mogu biti gradivni elementi kuće, ali suštinski ćemo pamtiti priču i od priče ćemo graditi dom. Danas je, više nego ikad, bitno da se sjećamo, da pamtimo priče sustava koji su doveli čovječanstvo do ponora. Da pamtimo Holokaust, da pamtimo zločine staljinizma. I to pamćenje možemo stvarati jedino pričama, kao što možemo stvoriti i nanovo neki prostor sigurnosti i podrške.

Zato je bitno ispričati priču o neukoj seljanki koja se nikad nije znala ni potpisati, pa je u tintu umakala prst da otisak stavi kao znak svog postojanja, koja je bila moja baka, koja kao djevojka pješači desecima kilometara sa svojim bratom kako bi u logor u koji su poslali njezine roditelje donijela kruh za njih. Zato je bitno ispričati priču o mladiću koji je ubijen u šumi, njenom bratu, koji je mogao pripadati bilo čijoj vojsci, ali za našu je spoznaju bitno znati da je ljudska patnja jednaka za sve, da je gubitak uvijek gubitak. Bitno je reći da je on, poput moje bake, definiran početnim uvjetima siromaštva i neimaštine bio predodređen biti instrument nečega, jer manjak obrazovanja nije mogao stvoriti nove i drugačije narative za njega. Ako je bio ustaša, to nije bio njegov izbor, nego je on donesen za njega. Ako je bio i partizan, i samim time na ispravnoj strani povijesti, ni to nije bio njegov izbor i ne bismo ga smjeli glorificirati, ili u njemu tražiti herojstvo kojeg nema jer nikad nije bilo niti izbora. Danilo Kiš to je razumio. Zato je bitno ispričati priču o djevojčici koja je pobjegla iz svog sela početkom rata, sela koje je spaljeno do temelja i gdje je počinjen masakr, djevojčica čiji je otac bio invalid tog rata, kao i nacionalist nakon njega, alkoholičar i nasilnik. Djevojčica je, kad je odrasla, za sebe mogla izabrati drugačiji narativ, za razliku od onih prije sebe - mogla je napraviti izbor.

Može ispričati priču, jer svaka je priča u razumijevanju ravnodušnosti i borbi protiv iste bitna. Na razumijevanju priča, za koje trebamo nasušno jezik koji gubimo, na pričanju i pisanju istih priča, ali za generacije koje je tehnologija promijenila i za koje sad mi trebamo promijeniti pristup, koje će prokazati ponovno, kako je to i Kiš radio, totalitarizme, ali i naš manjak solidarnosti, i suosjećanja, našu indiferentnost, gradi se sadašnjost, a sanja budućnost. Turistički obilasci masovnih grobnica ili praćenje Instagram priča o genocidu često nas neće ni potresti ni promijeniti, ali osobne priče onih koji su prošli Holokaust, ili staljinističke logore, priče ljudi iz Ukrajine ili Gaze, hoće. Sve brojke Srebrenice neće nas toliko potresti kao priča o dječaku kojem ne daju popiti vode prije nego što će ga osuditi na smrt, kojem ne daju čak ni da usred tog srpanjskog zvizdana malo ovlaži usta. Čujem tog dječaka, pred krvnicima, kako naivno i nevino, samo traži malo vode. Kad je ove godine u UN-u izglasana rezolucija o srebreničkom genocidu, treba reći da je suzdržano bilo 68 glasova, da ih je protiv bilo 19, a za - 84. Ako ostajemo i dalje suzdržani oko genocida jednog naroda, ako smo protiv osude ubojstava nevinih i djece, jesmo li išta naučili? Možemo li napisati novu Srednju Europu? Možemo li povjerovati u nju? Ne kao granicama definiran prostor, nego kao mogućnost, imaginarno ali i stvarno mjesto gdje ćemo pronaći zajedništvo i povesti iskreno ovaj nasušno potreban razgovor s nama samima, našim precima, traumama naših naroda, o zaboravu koji nas pritišće i nužnosti kulture sjećanja. Prostor koji će s jedne strane definirati pluralizam istine, jer bitno je čuti sve priče, a samim time bit će i zajednica mnoštva centara svijeta koji će vjerovati u zajedništvo. Srednju Europu u kojoj će se svaka žrtva priznati. U kojoj ćemo sami uzeti odgovornost i za nasilje i zločine koje smo činili, ali istovremeno moći biti žrtve, mjesto bez isključivosti, mjesto koje će ovoj generaciji koja gubi tlo znanja i jezika ponuditi dom izgrađenoj na toleranciji, ali nikako nacionalizmu, nego patriotizmu, koja će nam vratiti sve te prostore koji su oduvijek bili naši. Srednju Europu koja će preuzeti odgovornost za svoju prošlost i naučiti suosjećati za budućnost.