Kad je započeo rat u Ukrajini, bila sam na nasipu rijeke Save, isključena iz svijeta, trčala sam. Potom sam dugo sjedila kraj rijeke, ne priključujući se na dotok informacija iz svijeta. Potom, stvarnost koja se u tom trenutku činila nemoguća: u Europi je počeo rat. Rusija je napala Ukrajinu, napala je silovito, i mi smo zvali jedni druge, šutjeli ili priznavali jedni drugima stanje šoka u koje nas je taj početak rata doveo. Bili smo duboko pogođeni, ljudi oko mene i ja, svjesni kako je ovo trenutak u kojem ćemo ponovno proživjeti i onaj naš rat, suosjećali smo i supatili s Ukrajincima. U Ukrajinu ću doći s proljećem ove godine. Užgorod, grad kao bilo koji u nizinskoj Hrvatskoj, ulice kao da hodam gradovima u Hrvatskoj, osjećaj da sam doma. Ali rat je tu, iako je grad siguran. Rat titra u zraku, umor zbog neprestane brige i straha osjeti se u ljudima, iako su srcem prisutni. Ukrajinci ni tad ne uskraćuju gostoprimstvo.
2308
prikaza
Uvijek sam više pripadala tom Balkanu, pijankama i slavljima, nego Zapadu
1/2
Europa gotovo neskriveno pokazuje ne samo ksenofobiju, nego i rasizam. U trenutku kad je nužan prihvat izbjeglica iz Ukrajine, sasvim je jasno da je boja kože ono što uvelike igra ulogu po pitanju toga imate li pravo na bolji život
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Prijavi se
Prijavi se putem Facebooka
