Napustio nas je glasoviti izdanak slavne obitelji, chef, pisac, borac, šarmer Veljko Barbieri. Barbierijevi su ostavili traga u hrvatskoj povijesti, ili u hrvatskim povijestima - otac Veljkov, Frane Barbieri, godinama je bio najslavniji jugoslavenski novinar - bio je glavni urednik zagrebačkog Vjesnika, beogradskog NIN-a, pa dopisnik Politike iz Latinske Amerike i Tanjuga iz Italije, u kojoj je, kao komentator torinske La Stampe, stekao ime kao vodeći vanjskopolitički komentator. Frane Barbieri obogatio je europski rječnik terminom koji je sam skovao, a koji je ušao u sve političke i žurnalističke rječnike sedamdesetih i osamdesetih - “eurokomunizam”. To je bio komunizam Apenina, Francuske, Austrije i Njemačke, različit od sovjetskoga, ali i od jugoslavenskoga. U sukob s režimom dospio je 1972. godine u Beogradu, gdje je dao podršku srpskim liberalima, Latinki Perović i Marku Nikeziću, koje je Tito smijenio kritizirajući i Barbierijevu liberalnu uređivačku politiku NIN-a, tad vodećeg jugoslavenskog političkog tjednika. Frane Barbieri dao je ostavku i preselio se u Italiju, a potom i u legendu. Franin brat, Veljko, prijatelj Ante Markovića, korpulentan, markantan lik nalik na junake vesterna, vizionarski je stvorio lanac ACI marina, od kojega i danas sjajno živi hrvatski nautički turizam (Hrvatska spada u vodeće nautičke sile svijeta) i tisuće ljudi. Veljkov djed bio je, pak, makarski gradonačelnik, najpoznatiji kao ljekarnik, a slavni je chef, putujući uz oca, vidio svijeta i naučio jezike. I još nešto, kao bonkulović, ljubitelj dobrih jela i dobre kapljice, upoznao je kuhinje različitih podneblja i tradicija. Prolazeći kroz taj gastronomsko-kulinarsko-politički metaverzum, prostor-vrijeme raznovrsnih mirisa i okusa, formirao je i svoj jedinstveni kulinarsko spisateljski stil. Veljko Barbieri bio je enciklopedist, a bog ga je obdario i lijepim, baršunastim glasom, koji vas je pred ekrane privlačio htjeli vi kuhati i jesti po njegovim receptima ili ne - jednostavno, bio je čudo od televizičnosti. “Kako su mu se roditelji, poznati novinar Frane Barbieri i profesorica povijesti umjetnosti Zagorka Mihaldžić, rano razdvojili, odgajali su ga nona Anka i nono, koji su ga prihvatili kao trećeg sina”, napisala je Milena Zajović u Večernjaku, gdje je dva tjedna prije smrti objavio posljednji tekst. “U njihovoj kući u Makarskoj, uz mirise i okuse koji će mu trajno odrediti stvaralaštvo, pronašao je sigurnost i uporište. Kasnije, zbog školovanja, seli se u Zagreb, gdje je uz pomoć ‘zagrebačke bake’ Ljubice prebrodio početne poteškoće i maturirao na Klasičnoj gimnaziji. Posebno formativno iskustvo bile su dvije godine provedene u Meksiku, u koji ga je otac poveo dok je bio dopisnik. Tamo je, pohađajući nastavu na španjolskom, francuskom i engleskom, upio kozmopolitski duh koji ga nikad nije napustio, iako je uvijek ostao duboko vezan za Dalmaciju...”

Veljko Barbieri rodio se 14. svibnja 1950. godine u Splitu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu upisao je, ambiciozno, filozofiju, španjolski jezik i arheologiju. No kako nije imao dovoljno “zicflajša”, studij se protegnuo na punih 11 godina, tijekom kojega je mladi pisac krstario Europom. U Hrvatskoj se počeo baviti novinarstvom pišući kratke priče. Prepoznat je kao nadaren autor vrlo rano, u Poletu objavljenom “Pričom o gospodinu Zaku” (1972.). Pet godina kasnije objavit će novelu “Zatvor od oleandrovog lišća” (1977.), prema kojemu će nekoliko godina kasnije Lordan Zafranović snimiti poluerotski film “Aloha, praznik kurvi” s Nedom Arnerić, Stevom Žigonom i Rankom Zidarićem. Šest godina kasnije Barbieri objavljuje slavni “Epitaf carskog gurmana”, po naslovu sudeći odu dvorskoj gastronomiji, no zapravo subverzivni politički pamflet u kojemu je političke teme prožeo kuhinjskima.

“Sve je počelo gotovo slučajno, 1974. na Hvaru, kad ga je venecijanski kuhar Piero Bianchi pitao gdje je tržnica. Razgovor je završio tako što ga je Bianchi angažirao da kuha za njega i goste na njegovoj jahti. To iskustvo otključalo je strast koja je tinjala od djetinjstva i nonine kuhinje”, napisala je Zajović.

U bivšoj državi potkopavanje njezinih socijalističkih temelja nije išlo napadom na političke utvrde, bile su prejake, nego krijumčarenjem zapadnih, potrošačkih vrijednosti u listove općega profila, poput Starta. Kad danas čitate godišta Starta iz osamdesetih, ostanete zapanjeni brojem istih figura i predmeta - onda kao i danas listom dominiraju Apple, kompjutori, Goran Milić, Goran Bregović, Romano Bolković, Mladen Pleše, Nino Pavić, Jelena Lovrić, obitelj Barbieri, junaci našega doba. “Epitaf” je odmah po lansiranju - a tiskan je u nakladi većoj od 200.000 primjeraka - postao slavno djelo koje je nadraslo granice države. U Njemačkoj je prodano 100 tisuća primjeraka, što je svakako jedan od vrhunaca, ako već ne i apsolutni rekord u prodaji pisaca s ovih prostora. “Epitaf” je bio subverzivan jer je kroz priču o hrani i antici lupio pljusku režimu. U vrijeme kad se Jugoslavija nakon Titove smrti suočavala s ekonomskom krizom, nestašicama i političkim stezanjem obruča, Barbieri je napisao oštru alegoriju o totalitarizmu. Uživanje u hrani nije prikazano kao puki hedonizam, već kao akt pobune. Slobodni gurman nije kontrolabilni, poslušni, orvelijanski pojedinac, već klica mogućeg otpora, dok je elita koja se slobodno prežderava i uživa u bogatstvu, moći i đakonijama za stolom prepoznata kao parodija komunista, crvena buržoazija. Dok drugima propisuju čak i jelovnik, sami se guše u hrani - nije ni čudo da je elita prepoznala njegovu knjigu kao metaforu sloma carstva - do kojega je doista i došlo nekoliko godina kasnije... Njegove kulinarske knjige doživjele su veliku slavu. “Kuharski kanconijeri I-IV”, tekstovi objavljeni u Nacionalu, prevedeni su na više jezika. “Hrvatska kuhinja” iz 2013. ušla je u Gourmandovu selekciju najboljih kuharica svijeta te godine. Tu su i “134 male priče o hrani”, “100 mitova o hrani” te “Priča o dalmatinskoj kuhinji”. “Jelo je jedno od četiri glavne svrhe života, koje su ostale tri još nisam otkrio”, napisao je slavni Chateaubriand.

Barbieri ih je otkrio više.

“Od svih uloga koje mi je život dodijelio - pisca, gastronoma, putnika - najponosniji sam što sam hrvatski branitelj”, rekao je Barbieri. Bio je i otac - sve četiri svrhe su tu. Zbog sudjelovanja u ratu, na bojištima od juga Hrvatske do Slavonije, postao je i počasni građanin Pakraca. Umro je 18. svibnja 2026. godine u Makarskoj u 76. godini.