Središnja figura latinoameričkog modernizma, onog koji krajem 19. stoljeća utire pravce inovativnim metodama umjetničkog izražavanja i koji se direktno inspirira francuskim simbolistima i parnasovcima, nikaragvanski je pjesnik Rubén Darío (1867. – 1916.). Darío je ime koje je poznato svakom iole zainteresiranom za književnost s latinoameričkog govornog područja, a koje je ostalo nepoznato svijetu izvan njega, osobito ovom našem podneblju. Madrid čak ima po njemu nazvanu stanicu metroa, a knjiga „Azul...“ („Plavo“), kojom je 1888. godine službeno započeo modernizam, obavezna je lektira svakog nikaragvanskog đaka. Darío je navodno naučio čitati s tri godine, a poeziju je, kako sugerira i njegova kratka priča „Moji prvi stihovi“ počeo pisati s dvanaest godina. Iz Nikaragve se preselio u El Salvador s petnaest godina, a s devetnaest u Čile, gdje mu izlazi zbirka pjesama i proze koja mu je donijela slavu i nakon koje književnost na španjolskom jeziku više nije izgledala isto. Zbirku kratkih proza kod nas je preveo Disput, jedini nakladnik na domaćoj sceni koji ima volje i elana baviti se zaboravljenim klasicima iz dalekih nacionalnih književnosti, važnim svjedocima jednog prošlog vremena, koje ni povjesničari ne mogu uhvatiti onako kako to umiju pjesnici i prozaici. Kako se radi o nekomercijalnom pothvatu kojem je vodilja pronalaženje i prevođenje vrijednih knjiga koje desetljećima leže neotkrivene, važno je da ovakvi entuzijastični pothvati pojedinaca ne prođu ispod radara. U zbirci koju je sastavio prevoditelj Matija Janeš nalaze se gotovo sve priče iz zbirke „Azur...“, no domaćem izdanju pridodano je i petnaestak priča koje je Darío tijekom života objavljivao po novinama; što čileanskim, što kostarikanskim, što argentinskim. Dovoljno je zapravo u ruke uzeti jednu od Daríovih priča iz čileanskog Valparaísa i usporediti ih s dolaskom našeg Josipa Kosora u Valparaíso gotovo trideset godina kasnije, da bi se vidjelo koliko je Daríov pristup pisanoj riječi ne samo moderniji i domišljatiji od Kosorovog, nego i iskreniji i umjereniji. Dok se Kosor kao kičasti, samodopadni dandy prenemaže i neumjereno dodvorava čitatelju, nemajući što reći, Darío je pisac koji dira u žicu ulaskom među prosti svijet, kojeg uspijeva portretirati jednom metaforom na pravom mjestu. Jednim fizičkim opisom lika u stanju je prodrijeti u cijeli unutarnji arhipelag osjećaja i misli.

Daríova proza je uglavnom intonirana poezijom, a priče, koje su poput skica stvarnosti, gradi bojama, mirisima, zvukovima, osjetima, uvijek pazeći na ritam. Darío je u prozi najbolji upravo kad se spusti među puk, u luku, u dućan mrtvačkim sanducima, kad prepričava priču starog lađara kojem je bala poklopila petnaestogodišnjeg sina i usmrtila ga, o djevojci koja je mentalno ostala zarobljena u dvanaestogodišnjoj verziji sebe. No faza pred kraj Daríova života (umire u 49. godini) ostavlja dojam najveće prozne zrelosti. Kao jedna od najzanimljivijih priča iz toga razdoblja ističe se „Neobična smrt fra Pedra“, u kojoj svećenika koji koketira s alkemijom i okultnim izbezumi otkriće Nijemca Röntgena „koji bijaše pronašao način da fotografira kroz neprozirna tijela“ te svećenik osjeti neobičnu žudnju da „primijeni znanost na božanske stvari“. „Plava ptica i druge priče“ je zbirka raznovrsnih proza, od kojih jedne prijaju na prvu, dok su druge poput poetskih eseja kojima treba posvetiti vrijeme i koncentraciju, no za puni dojam o ovom autoru valjalo bi zaviriti i u ono u čemu je najbolji - u poeziju.