Čitam ponovno "Savršenog špijuna" Johna Le Carréa. Smatra se najboljim britanskim romanom nakon Drugog svjetskog rata. S pravom. Osim što je Le Carré skinuo stigmu sa špijunskog žanra, iskoristio je njegove tradicionalne trope da progovori o važnim egzistencijalnim pitanjima, o nesretnom djetinjstvu, lažima, svakovrsnim nevjerama i izdajama i pritom ponire duboko u ljudsku narav i psihologiju. Glavni lik Magnus Pym je ličnost izrasla iz tragedije i tragedija je postala njegov usud. Njegovi motivi da postane sovjetska "krtica" samo su prividno bili politički. Koliko god čitatelj za njega "navija" dok prati – treba li reći? – napetu radnju, ne zaboravlja da je Pym umjetnik Laži. Izdao je Britaniju da bi bio u prilici lagati, jer drugačije – proklet dijaboličnim ocem Rickom – jednostavno nije znao živjeti. Savršen špijun pravi je, nepatvoreni čitateljski užitak.