Dino Pešut (Sisak, 1990.) jedan je od naših najtalentiranijih mladih dramaturga i književnika. Diplomirao je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, njegove drame postavljane su u brojnim kazalištima u Hrvatskoj i inozemstvu, drame su mu prevedene na engleski, njemački, francuski i poljski jezik, višestruki je dobitnik nagrade Marin Držić, a osvojo je i nagrade Deutschen Jugentheaterpreis te nagradu Heartefakt fondacije za najbolji suvremeni socijalno angažirani tekst. Od 2024. godine zaposlen je kao kućni dramaturg u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, gdje je sada napravio adaptaciju "Idealnog muža" Oscara Wildea, strukturalno možda najkonvencionalnije Wildeove društvene drame u kojoj se razotkrivaju krute viktorijanske norme, kritizira institucija braka kao saveza temeljenog na vlasništvu te kritizira politika kao područje korupcije muškaraca na pozicijama moći. Uoči premijere koja se održava 5. lipnja, Dino Pešut ljubazno je pristao na razgovor za Express.

Express: U svojem eseju 'Propast laganja' Oscar Wilde je, djelomično na tragu Platona i antičke estetike, iznio svoju teoriju o tome kako 'život oponaša umjetnost'. U kojoj se mjeri, prema vašem mišljenju, to može primijeniti na njegova 'Idealnog muža'?

Taj esej ili dijalog Oscara Wildea bio mi je neka vrsta kompasa jer mi je otključao kompliciranije točke njegova opusa. Možemo ga promatrati i kao neku vrstu Wildeova manifesta.  
Ukratko, u dijalogu između Cyrila i Viviana, nazvanima po njegovim sinovima, Vivian govori o svom članku unutar kojeg želi definirati novu estetiku. Jedno od, ako ne i ključno, načela kaže da Život oponaša Umjetnost više nego što Umjetnost oponaša život. Ukratko, Život se temelji na oponašanju (strogo evolucijski, tako preživljavamo) i temeljna potreba mu je ekspresija (u najširem smislu te riječi). Tu ulazi umjetnost, koja može koristiti Život kao sirovi materijal, koja ima svoju čistu formu, koja proizlazi iz mašte, neke autorske vizije i koja može biti posve neopterećena životom, pa čak i samoj sebi svrhom. Potom se ta forma i ekspresija utiskuje u Život i Život ju može oponašati.  
Wilde ovdje ulazi u polemiku s Realizmom, neodoljivom potrebom autora da transkribira život. Danas istu dvojbu imamo oko termina autofikcije ili dokumentarnog kazališta. Wilde smatra da umjetnost može puno više od toga, nadići se od činjenica, i stvarati svoju Istinu. Kad Wilde kaže, lagati, više misli na izmišljanje. Svjestan je da laž još uvijek postoji u biznisu i u politici, ali on traži laganje bez svrhe ili koristi, dakle izmišljanje ili još jednostavnije pričanje priča.  
Što se "Idealnog muža" tiče, Wilde piše "Propast laganja" šest godina prije nego što je napisao "Idealnog muža". I možda je ipak morao napraviti koji kompromis. Možda je to zato što je shvatio da će drama bliža realizmu biti bolja platforma za njegov humor i aforizme, možda je to zbog autorske zrelosti, a možda i zato što mu je uvijek trebalo novaca, a sve njegove society komedije su komercijalni hitovi.  
One nisu povijesni dokument, transkript nekog stvarnog salona, već jedan umjetnički artefakt, kreacija preko koje saznajemo više i o vremenu i o salonima nego što bi nam to omogućio i live prijenos da je moguć. I, iako može zvučati kao floskula, svako novo vrijeme i svako novo čitanje se ponovno pronalazi u njemu.  

Express: U mnogim njegovim djelima (pa tako i u 'Idealnom mužu') prisutne su teme dvojništva likova, najčešće izražene preko suprotstavljanja javnog i privatnog identiteta, a ovdje je najbolji primjer toga lik Roberta Chilterna, naizgled idealnog supruga i političara, čija se karijera zapravo temelji na prijevari. Možete li nam reći nešto više o tome kako ste pristupili tom aspektu djela?

U njegovim komedijama i "Slici Doriana Greya", temeljni problemi su, da, između javnog i intimnog. On će to lakše i slikovitije objasniti preko maski ili uloga. Čitajući njegova djela, postoje dvije autorske činjenice koje sam odlučio braniti, kako u pripremi teksta, tako i kao dramaturg predstave. Jedno je maska koju pojedinac nosi kada je u javnosti (pa čak i pred ljubavnim i bračnim partnerom), a drugo je ljubav, iskrena, bezrezervna romantika njega kao autora i njegovih likova. Oba su sačuvana i što sam mogao više istaknuo sam ih u adaptaciji. Svi njegovi likovi imaju stalan konflikt između krute maske na licu i veoma mekanog, usplahirenog srca u njima. Granica je veoma tanka, ali nekako bolno prepoznatljiva.  
Političar u usponu za kojeg se ispostavi da je korumpiran sada je više pitanje dnevnog tiska. Gertruda Chiltern, njegova žena, titra između slijepe ljubavi prema svome mužu i ništa manje slijepe političke ambicije. Gđa Cheveley, fatalna i beskompromisna, da ne kažem kriminalka, žrtvovat će mnogo za malo ljubavi. Fatalni Lord Goring koji više ni sam ne zna gdje počinje on, a gdje maska i koji ide po kućama zavodi i ghosta…

Express: Za Wildea su karakteristične i parodije braka, koji najčešće označava završetak svake romanse, a u slučaju 'Idealnog muža' djeluje kao politički projekt. Što vam je bilo ključno u prenošenju tog njegovog cinizma u svoju adaptaciju?

Kod Wildea, ljubav i brak su dvije različite kategorije. Mogu se preklopiti, ali čini mi se da to, kao i danas, nije baš često. Isto mislim da radi jasnu razliku između institucije braka i obitelji. Ljubavi su kod njega razne i nijedna ništa manje intenzivna nego druga. I sam će završiti u zatvoru jer će inzistirati na tome da brani jednu od tih ljubavi onako kako su je Grci definirali i kako ju on sam definira.  
Njegovih šamara braku ostalo je stvarno mnogo i većina stoje bez ikakve intervencije.  
U "Idealnom mužu" imamo situaciju koja je možda bliže znanstvenoj fantastici, u svijetu smo bez djece. Mislim da je to zato što je Wildeu obitelj, a posebno djeca, neka vrsta svetinje. Stoga, stvara svijet samo od brakova. Imamo i nevjerojatan brak koji nije samo politički projekt nego ispada i da se Robert i Gertruda zaista vole. I imamo jednog vječnog zaručnika koji od toga bježi, Lorda Goringa i jednu, nekako uvijek udovicu, sada i poduzetnicu, Gđu Cheveley. I konačno, Mabel, Robertova sestra, koja, iako je prikazana kao da bi se samo udala, ipak stalno od tih ponuda bježi i nekako se bori za svoje prostore slobode. I onda sijaset likova koji su oko svojih brakova, da tako kažem, ambivalentni. Dakle, u "Idealnom mužu" Wilde stvara varijacije bračnih života.
Pri radu na adaptaciji, trebalo je samo stvoriti prostor da Wildeovi zaključci točno izađu, da strelica pogodi gdje treba.  

Express: Veliku ulogu u Wildeovu stvaralaštvu ima i njegov jezik koji najviše dolazi do izražaja u elegantnim i epigramskim dijalozima. Kako ste s jezične strane pristupili ovom djelu prilikom pisanja svoje adaptacije? Čini mi se kao da kod vas jezik balansira između viktorijanske komedije i političke satire, adaptirane u suvremeni hrvatski idiom?

Dramaturški su me zanimale dvije teme, brak i korupcija, suodnos između te dvije, kod Wildea, društvene kategorije. A na razini likova, o onome što smo ranije pričali, o masci koju nose za javnost i romantike ili ljubavi koja je u njemu. Naravno, o samom konceptu predstave sam puno razgovarao s redateljem Aleksandrom Popovskim koji je imao, od početka, prilično jasnu redateljsku viziju. I u procesu pisanja i rada na tekstu mi je dao veliko povjerenje i slobodu. Goran Čolakhodžić napravio je novi prijevod po kojemu sam krenuo polako raditi, ponovno ispisivati rečenice, reći isto na drugi način, negdje pritegnuti, negdje kondenzirati, negdje istaknuti neku misao. Na razini forme, bilo je intervencija oko njegovog melodramatskog raspleta, što mi je otvorilo put da izmijenimo kraj. Htio sam nekako stvoriti osjećaj kao da gledamo Wildea upravo danas, da s njim ulazimo u živi dijalog. I to je zapravo prijevod ili prijenos teksta, ali bez potrebe da osuvremenjujem radnju ili nasilno prenosim u današnji trenutak. Odmah sam htio da ostanemo, što je više moguće u  1985. ili 1986. godini u nekom Londonu, ali htio sam i pronaći način da se Wildeova misao, rečenica što preciznije čuje. Zapravo, tako oblikovati dramu da se što više približi originalu, premosti stotinjak godina otkako je napisana. Koliko sam mogao, nastojao sam sačuvati sve Wildeove maksime, stavove, aforizme i humor i stvoriti jezični ekvivalent njegovom jeziku na hrvatskom, zaoštriti i usmjeriti.  
Svi su likovi dovedeni pred neku vrstu suda i etičke ili, ako želite, moralne odluke i promatramo kako se u njima snalaze. Wilde nema puno intenzivnih trenutaka kada maske padnu. Pokušavao sam pronaći mjesta gdje ti karakteri ili tipovi postanu ljudi. Ti su trenutci kratki i intenzivni, u adaptaciji ih je trebalo istaknuti, iako često na granici verbalnog, dati malo više prostora pa čak sam si dao slobodu da nešto malo nadopišem, vođen unutarnjom logikom likova.  
Volio bih su ti šavovi što manje vidljivi. Wilde piše da dobro skrojena haljina nema džepove. Ovdje sam uzeo haljinu iz 1895. i nastojao sašiti novu, u 2026., od istog materijala, čak i što je moguće sličnijeg kroja, ali nove ljude koji će u nju ući.  
Svaka predstava i svaki tekst, ne prevodi se samo iz jednog jezika u drugi, već i iz jednog vremena u drugo, iz jedne (kazališne) kulture i tradicije u drugu.  

Express: U originalnoj verziji korupcija je gotovo salonska tema, a kod vas zvuči puno aktualnije. Koliko ste svjesno htjeli da publika prepozna suvremenu političku klimu?

Nažalost, bojim se da tu nisam ni morao čak nešto pretjerano intervenirati. Ostavio sam što je moguće više Wildea u cijeloj toj političkoj stvari. Možda malo zaoštrio jezik i suzio digresije unutar scene, stvorio prostor napetosti, ali bojim se da je korupcija baš ista bila i tada i sada i bit će ista za sto godina. Dramaturški su ucjena i korupcija smještene u centar radnje jer smo suzili prostor melodrame. I lijepo on piše, ima nešto u ambiciji što čovjeka primora da zagazi u močvaru. Nisam siguran kako da se točno uvjerimo da će nešto biti drugačije sada ili za sto godina.  

Express: Wilde u svojim djelima prikazuje specifičnu britansku kulturu, obilježenu monarhističkim sustavom, klasnom kulturom i aristokratskom normom ponašanja. U čemu, prema vašem mišljenju, leži njegova popularnost kod današnje publike, kao i kod one iz njegova vremena?

Teško je Wildea zapravo negdje smjestiti.  On je trickster. On i njegova djela razapeti su između erosa antičke grčke i patosa kršćanstva. Socijalist i dandy, i gay i straight i biseksualan, potpuno dekadentan i potpuno posvećen Isusu.
On je Irac, katolik, sin uglednog, ali ekscentričnog doktora i filantropa i majke aktivistice i intelektualke, teško bi ga se moglo opisati monarhistom.  
On je u toj kulturi koju opisujete gost, ima stanovitu fascinaciju aristokracijom, ali nije njezin dio, već gost za večerom, i to gost koji ima dosta toga za reći.  
Nora Ephron piše da je pisac tapeta na orgiji. I donekle bi se moglo primijeniti na njega. Iza sebe je ostavio zapise duha i temperamenta, ideje jednog vremena.  
Kao i za sve u povijesti kazališta, možemo samo zamišljati i pretpostavljati. Kako li je samo bilo sjediti među publikom njegovog vremena. Sigurno su se prepoznali, crvenjeli, ali su se morali smijati i pljeskati. Godine 1895. njegov je status na vrhuncu, ali sada znamo da je već tada svima išao na živce. Aristokraciji zbog svojih socijalističkih načela (osobito esej "Duša čovjeka u socijalizmu"), većinu ih javno ismijao, s dobrim dijelom kritičara bio je u otvorenom konfliktu i teško da bi ga ikoji dobio u verbalnom (ali i u fizičkom) obračunu. Možda je zato tako snažno zatvarao gotovo nevjerojatnim melodramatskim raspletima. Da barem malo olakša tenziju i da ljudi mogu doma otići reći da su gledali melodramu. Naravno, možda tako želim vjerovati.
Wilde će do kraja te godine imati još uspješniju premijeru i vrlo brzo nakon toga završiti u zatvoru i u manje od deset godina umrijeti, gotovo sasvim sam. Malobrojni (i može ih se sve nabrojati) će mu pomoći. Dakle, ipak je u svoj toj artificijelnosti bilo neke gorke, možda i neoprostive istine.  
Danas? Tekstovi su preživjeli test vremena, nešto se promijenilo, puno toga ostalo isto, njegova je Umjetnost preživjela i, iako smještena u drugom vremenu i u nekom drugom gradu, uz male intervencije, ima potencijal podjednako razjariti i nasmijati.  

Express: Vratila bih se za kraj na ranije spomenuti Wildeov esej i na njegovu tvrdnju kako je laganje (koje je itekako prisutno u 'Idealnom mužu') zapravo umjetnička imaginacija, a samim time i glavni cilj umjetnosti. Slažete li se s njim?

U tom eseju on će skovati pojam kaos činjenica. I ne znam što bi točnije opisalo svijet u kojem živimo. Sve se svelo na iznošenje činjenica iako se čini da su mnoge od njih sasvim kontradiktorne. Posljedično, nečije su činjenice laž, a druge su istina. I onda se svađamo, bjesnimo…
Naši životi i, posljedično, umovi sada su kaše činjenica.  
Pa možda tu ima prostora, ako ne i potrebe za laži, kako ih Wilde u svom eseju definira. Evo baš jučer, pored mene je sjedilo dvoje jako mladih ljudi. Prisluškivao sam ih. Vrlo je jasno bilo da su bili na prvom dejtu. I mislim da sam uhvatio to o čemu Wilde govori. Oni su oboje uzimali svoje živote kao sirovi materijal i u svojim su ih pričama pretvarali u prava mala umjetnička djela, čiste umjetničke forme zavođenja. Doduše, nisu to bile laži sasvim lišene svrhe ili koristi. Oboje su željeli završiti ovu večer, da tako kažem, zagrljeni. Ali i to mi je već viši, posve ljudski cilj u odnosu na nešto para ili moć.  
I humor je neka vrsta laži, tako oblikovana i istina da i sebe i drugog nasmijemo i da se zajedno lakše nosimo s njom.